Priredio: Sead ef. Jasavić
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Imam Kadi rhm., spominje riječi imama Ahmeda rhm., kada je u pitanju da’if-hadis i korištenje njime. Esrem rhm., prenosi i kaže: Vidio sam Ebu Abdullaha rhm., kako se koristio hadisom od Poslanika s.a.w.s., u čijem lancu je imalo nečega, i to onda ako se po određenom pitanju nije bilježilo ništa jače, poput hadisa od Amra b. Šu’ajba i Ibrahima el-Hidžrija, a nekada bi se služio i mursel-hadisom ako se po određenom pitanju nije bilježilo ništa jače, o čemu je govorio i Ibnu Akil rhm.. Imam el-Nevfeli rhm., kaže: Čuo sam imama Ahmeda rhm., kako govori: Kada prenosimo hadise od Poslanika s.a.w.s., po pitanju halala i harama i sunneta i propisa – strogi smo prema senedima i lancima tih predaja, a kada prenosimo od Poslanika s.a.w.s., hadise po pitanju „feda’ilul-e’amal“ – dobrovoljnih i vrijednih djela – ili nečega što ne mjenja postojeći propis – ne zatežemo tada.“ (Pogledaj: El-Mustedrek ala Medžmu’i Fetava Ibnu Tejmijje, Ibnu Kasim, 1/78.; 2/89.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Imam Ahmed b. Hanbel rhm., kaže: „Kada je u pitanju oblast halala i harama – tada smo strogi prema senedima – lancima hadisa, a kada je u pitanju tergib i terhib – tada nismo strogi prema lancima tih predaja. Po tom sistemu se kreće ulema kada je u pitanju postupanje po slaboj predaji (da’if), u oblasti „feda’ilul-e’amal“ tj. u dobrovoljnim i pohvaljenim djelima – i to ne znači da je u pitanju smatranje pohvaljenim djela koji se temelji na hadisu kojim se inače ne dokazuje – jer je pohvaljenost (istihbab), šeri’atski propis, i ne ustanovljava se osim uz čvrsti šeri’atski dokaz; ko bude tvrdio da Allah dž.š., voli neko djelo, neimajući šeri’atski dokaz za tu tvrdnju – u vjeri je propisao nešto što Allah dž.š., nije dozvolio, isto kao da je ustanovio obaveznost ili zabranjenost nečega. Zbog toga se ulema razilazi u pohvaljenosti nekog čina isto onako kako se razilaze u drugim pitanjima; u pitanju je osnova propisane vjere.
Oni su imali za cilj da je u pitanju djelo koje je Tekstom ili Idžma’om potvrđeno da ga Allah dž.š., voli poput učenja Kur’ana, tesbiha, dove, sadake, oslobađanja roba, dobročinstva prema ljudima, ili da ga Allah dž.š., mrzi, poput ogavnosti laže, prevare itd.. Dakle, ako se prenosi hadis po pitanju vrijednosti nekog od pohvaljenih djela i njegova sevapa, ili ogavnosti nekog ne-djela i njegove kazne i grijeha – težina sevapa ili kazne, i njihove vrste, ako se po tom pitanju prenosi neki hadis za kojeg ne znamo da je lažan (mevdu’), dozvoljeno je prenositi ga i postupati po njemu, u tom smislu da duša žudi za tom nagradom ili da se plaši te kazne, poput trgovca koji od nekoga čuje da je negdje trgovina mnogo unosna – ako mu je istinu rekao – valjaće mu, a ako ga je slagao – neće mu škoditi.
Primjer ovoga je i tergib i terhib putem priča Isra’ilijata, nečijih snova, riječi selefa i uleme, događaja iz života učenih ljudi i slično, na osnovu čega se ne donosi šeri’atski propis, niti pohvaljenost nečega, niti bilo šta drugo, ali je dozvoljeno navedene predaje spominjati u oblasti Tergiba i Terhiba, nade i straha. Ako se dobrota ili grozota nečega zna putem šeri’atskih dokaza – ove dodatne predaje će koristiti i neće štetiti, ne bitno da li su same po sebi istina ili laž.
Nije dozvoljeno osvrtati se na ono za što se zna da je izmišljeno i da je lažno, jer laž ne može biti od koristi, a ako se potvrdi da je neka obavijest istina – njome se može potvrditi određeni propis, a ako je predaja na razmeđi između istine i laži – prenosiće se, jer je moguće da je istina, a ako je lažna ne može škoditi.
Imam Ahmed rhm., kaže: Kada je tergib ili terhib u pitanju – nismo strogi prema senedima – lancima tih predaja, što znači da po tim pitanjima prenosimo predaje sa lancima i ako njihovi prenosioci nisu pouzdani ljudi (sikat), kojima se inače dokazuje. Kaže se: Po takvim predajama se postupa u „feda’ilul-e’amal“ tj. iz tih predaja se praktikuje ono što je inače vrijedno i dobro poput učenja Kur’ana, tilaveta, zikra, kao i klonjenje od ogavnih i ružnih stvari.
U skladu sa ovim su i riječi Poslanika s.a.w.s., koje bilježi imam Buharija rhm., od Abdullaha b. Amra r.a.: „Prenesite od mene pa makar i ajet; prenosite, bez ikakve tjeskobe, i obavijesti od Benu-Isra’ila; ko na mene svjesno slaže, neka pripremi sebi mjesto u džehennemu!“ (Buhari) – kao i sahih hadis: „Kada vam ehlu-kitabije nešto prepričavaju – nemojte im vjerovati ali ih nemojte ni u laž ugoniti!“ (Buhari)
Dakle, dozvoljeno nam je od njih prenositi predaje, ali nam je zabranjeno da im u to odmah vjerujemo ili da ih u tome odmah u laž ugonimo. Da nema neke koristi u tome da je od njih dozvoljeno prenositi obavijesti – ne bi nam to bilo dozvoljeno ili pak naređeno, a i da nam je dozvoljeno odmah im povjerovati u to što zbore – ne bi nam takvo postupanje bilo zabranjeno. Duše se u mnogo čemu mogu okoristiti od nečega što smatraju da je istina i tačno.“ (Pogledaj: Medžmu’u Fetava, 18/67.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Šeri’at nije dozvoljeno temeljiti na da’if-hadisima – koji nisu sahih niti hasen, ali, imam Ahmed b. Hanbel rhm., i ostali učenjaci, smatraju da je dozvoljeno prenositi da’if-hadise onda kada su u pitanju „feda’ilul-e’amal“ tj. dobrovoljna i pohvaljena djela za koja se ne zna da su potvrđena nekim drugim dokazom, niti se na osnovu drugih dokaza saznaje da je u pitanju laž! Ako se zna da je neko djelo utemeljeno na validnom šeri’atskom dokazu, i po pitanju vrijednosti toga djela se prenosi neki hadis za kojeg se ne zna da li je laž – dozvoljeno je smatrati da je vrijednost ili nagrada za to djelo takva kakva se spominje u toj slaboj predaji. Niko od imama nije rekao da je dozvoljeno proglasiti neko djelo obaveznim ili pohvaljenim na osnovu slabog da’if-hadisa. Ko to bude rekao kontrira Idžma’u uleme. Također, nije dozvoljeno zabraniti nešto izuzev ako se ta zabrana temelji na šeri’atskom dokazu. Ako se zabranjenost nečega bilježi na sahih dokazima, pa se prenosi hadis koji prijeti kršitelju te zabrane, a za tu predaju se ne zna da je laž – dozvoljeno je prenositi je.
Dakle, dozvoljeno je u pitanjima Tergiba (nagovaranja), i Terhiba (plašenja), prenositi predaje za koje se ne zna da je u pitanju laž, i to u onim pitanjima za koje se zna da je Allah dž.š., tergib ili terhib po njihovom pitanju spomenuo u sahih dokazima – mimo ove predaje čiji nam je status nepoznat. U navedeno će spadati predaje izraelćana (isra’ilijjat), od kojih je dozvoljeno prenositi ono za šta se ne zna da je laž, radi tergiba i terhiba, u pitanjima za koja se zna da ih je Allah dž.š., naredio ili zabranio našim Šeri’atom.
Što se tiče toga da se nama uspostavlja neko pravilo ili zabrana koja se temelji samo na Isra’ilijatu, koju ne potvrđuje naš Šeri’at – ovakvo što nije rekao ni jedan alim, niti su se Ahmed b. Hanbel rhm., i ostali imami, oslanjali na ovakve predaje u Šeri’atu. Ko imamu Ahmedu rhm., bude pripisao stav da on dokazuje slabim hadisom, koji nije sahih niti hasen, pogrešno ga prezentira.
Imam Ahmed rhm., je imao običaj da hadise dijeli na dvije grupe: ispravne (sahih), i slabe (da’if). Nakon toga, da’if-hadis je dijelio na dvije grupe: da’if-metruk – slabi hadis koji se ostavlja i kojim se ne dokazuje, i na da’if-hasen – slabi hadis koji je dobar i koristi se za dokaz, isto kao što se bolest kod čovjeka dijeli na tešku bolest u koju, kada čovjek zapadne, ne dozvoljava mu se da udijeljuje od glavnice svoga imetka, i na bolest koja je lahka, kada će se dozvoljavati udjeljivanje od glavnice svoga imetka.
Prvi za koga se zna da je hadise podijelio na tri vrste: sahih, hasen i da’if, bio je imam Ebu ‘Isa el-Tirmizi rhm., u svom djelu el-Džami’. Hasen hadis je, po njemu, hadis koji se sa više puteva bilježi, a među njegovim prenosiocima nema osoba koja je osumnjičena za neko zlo-djelo (muttehem), i nije u pitanju predaja koja je Šazz – čudna, specifična i jedinstvena. Ovakve i slične hadise imam Ahmed rhm., i ostali nazivaju da’if – slabim hadisom, kojim se dokazuje, pa nam kao primjer ovome, imam Ahmed rhm., navodi hadise od Amra b. Šu’ajba, Ibrahima el-Hidžrija i ostalih, kojima se dokazuje u vjeri. Ovo je detaljnije pojašnjeno u poglavljima namjenjenim za ove teme.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 1/250-252.; Minhadžus-Sunneh el-Nebevijjeh, 4/185.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Sljedbenici i ulema hadisa ne koriste se da’if-hadisom kada je u pitanju osporavanje nekog od temeljnih istina šeri’ata (fi nakdi aslin ‘azimim min usuliš-šeri’ah). Da’if-hadis koriste samo kao potporu za neku od primarnih i temeljnih istina vjere (aslun), ili za neko sekundarno pitanje vjere (fer’un). Za razliku od njih, apologetičari i mutekellimi (ehlul-kelam), koriste se analogijom i proizvoljnim mišljenjima radi osporavanja nekog od temeljnih i pritvrđenih istina!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 4/25.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Od imama Ahmeda rhm., se bilježi da je za Utbu b. Humejda, prenosioca od el-Huna’ija, rekao da je da’if-slab, lejse bil-kavijj – nije jak, ali sa ovom frazom se mislilo na čovjeka čiji hadisi se ne smatraju sahihom već hasenom. Njegove hadise i slične njemu su nazivali da’ifom – ali su njima dokazivali jer su oni bili na stepenu hasen hadisa, zbog toga što su se hadisi, tada, dijelili na sahih i da’if hadise. Za ovakve predaje je imam Ahmed rhm., rekao: „Da’if – slabi hadis, je bolji od Kijasa – analogije“ tj. hadis koji nije na stepenu sahiha, već je u pitanju hasen predaja!“ (Pogledaj: Ikametul-Delil ‘ala Ibtalil-Tahlil, 1/213.; el-Fetava el-Kubra, 6/159.)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, CG