945. Alija, radijallahu anhu, prenosi sljedeće: “Bili smo na jednoj dženazi u Bekiji el-Garkadu. Kada je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjeo je, a i mi smo posjedali oko njega. U ruci je imao neki štap kojim je, pognuvši svoju glavu, čeprkao po zemlji, a onda je rekao: ‘Ne postoji niko među vama a da njegovo mjesto u Džennetu ili Džehennemu nije već poznato.’ Ljudi ga upitaše: ‘Pa zbog čega onda radimo? Zar se nećemo (ravnodušno) prepustiti (onome što je već određeno)?’, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Radite, jer svakome je olakšano ono zbog čega je stvoren.’” Nakon toga prenosilac je spomenuo i ostatak hadisa. Muttefekun alejhi.
Dokumentacija hadisa
Bilježe ga Buhari, Fethul-Bari, 13/521, i Muslim, 2647.
Manje poznata značenja
El-Garkad – vrsta trnovitog i bodljikavog drveta, a Bekija el-Garkad je mezarje stanovnika Medine.
neki štap – ovdje se misli štap-palicu čija je drška zakrivljena.
Propisi, pouke i poruke
– Pohvalno je kod kabura održati vaz[1] jer je on u tim trenucima efikasniji i bolje djeluje na ljude. Naime, kada ljudi vide umrlog, to ih istinski podsjeti na smrt, raznježi njihova srca i od njih otkloni grubost i tvrdokornost.
– Na mezarlucima je dozvoljeno sjediti oko učenjaka koji će ljudima održati vaz, ali pod uvjetom da se umrli ne uznemiravaju na način da se sjedi po samim kaburima.
– Svaki čovjek koji se nađe u nekoj od sličnih situacija, kao što je ova opisana u hadisu, treba duboko da razmisli o svemu i da se dobro zabrine za sebe i svoje stanje jer je konačnica svih ljudi ista, ali se svako za nju ne priprema isto. Uz to, niko od Allahovih robova ne zna u kojem će boravištu završiti, da li u Džennetu ili Džehennemu, kao što isto tako niko ne zna na koji će način skončati svoj život na ovom svijetu.
– Hadis potvrđuje kader – Allahovo određenje, tj. sudbinu, kao i da činjenje djela nije u suprotnosti sa onim što je zapisano u Knjizi sudbine. Vjerovanje u ono što je zapisano u ovoj Knjizi nikako ne znači da je čovjek prisiljen da čini dobra ili loša djela i da pri tome nema nikakvog izbora, već to znači da je ono što je u njoj zapisano samo produkt Allahovog neograničenog znanja koji vrlo dobro zna šta će se dešavati do Sudnjega dana.
– Onome koga je predodredio i u Knjizi sudbine zapisao da je od sretnika, tj. vjernika, Uzvišeni Allah olakšava da čini djela vjernika i sretnika, a onome koga je predodredio da bude od nesretnika, tj. nevjernika, olakšava mu djela takve vrste.
– Činjenje grijeha nije dozvoljeno pravdati Allahovim kaderom, tj. Njegovim predodređenjem, jer niko od ljudi ne zna koja će djela činiti u budućnosti sve dok ih ne učini, a ta djela opet svaki čovjek čini vlastitom voljom i odabirom. Zbog toga, tek nakon što uradi neko djelo, čovjek postaje svjestan onoga što je Uzvišeni Allah unaprijed odredio da će on učiniti. Isto tako, onaj ko učini neko dobro djelo ne može reći da ga je učinio pod prisilom, niti se može reći da je iz Knjige sudbine saznao šta će činiti, jer nije moguće proniknuti u svijet gajba, tj. onog nepoznatog i čulima nedokučivog.
Poglavlje stotinu šezdeset prvo
UČENJE DOVE ZA UMRLOG NAKON UKOPA, SJEDENJE NEKO VRIJEME KOD NJEGOVOG KABURA RADI DOVE, TRAŽENJA OPROSTA I UČENJA
- Ebu Amr, a neki kažu Ebu Abdullah, a neki ga opet zovu Ebu Lejla, Osman b. Affan, radijallahu anhu, kazuje: “Kada bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio s ukopom umrlog, stao bi nad njim (njegovim kaburom) i rekao bi: ‘Tražite oprosta za vašeg brata i molite Allaha da ga učvrsti, jer se on sada ispituje.’” Ebu Davud.
Dokumentacija hadisa
Hadis je vjerodostojan. Bilježe ga Ebu Davud, 3221, Hakim, 1/370, i Bejheki, 4/56, od Hišama, koji ga prenosi od Abdullaha b. Buhajra, a on od Hanija, Osmanovog, radijallahu anhu, sluge koji je od Osmana prenio ovaj hadis, vezujući ga direktno za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Hakim je za ovaj hadis rekao da je vjerodostojan, a u tome se s njim složio i imam Zehebi.
Kažem: Njihova je ocjena mjerodavna.
Propisi, pouke i poruke
– Bratstvo u ime Allaha i korist koju ono donosi ne odnosi se samo na ovaj svijet, već ono traje i nakon smrti, jer vjernici uče dove za umrlog brata muslimana.
– Uzvišeni Allah muslimanima daruje pravo šefata – zagovorništva, te jedni bivaju zagovornici za druge.
– Ovaj hadis vrlo jasno ukazuje na to da nakon ukopa umrlog nije ispravno “podsticati” ga da izgovori riječi šehadeta (telkin). Takvo nešto je novotarija[2].
– U hadisu je pojašnjeno šta je umrlom potrebno nakon ukopa, a to je da živi mole Uzvišenog Allaha da ga učvrsti prilikom davanja odgovora na pitanja koja će mu biti postavljena.
– Ovim hadisom potvrđuje se kaburski azab (patnja), kao i ispitivanje kojem će biti podvrgnuti ljudi od strane meleka.
– Onaj koga Uzvišeni Allah ne učvrsti prilikom davanja odgovora na pitanja meleka, takav neće ni biti u stanju da odgovori.
- Od Amra b. El-Āsa, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Kada me ukopate, zadržite se kod moga kabura onoliko vremena koliko je potrebno da se zakolje deva i podijeli njeno meso, kako bih osjetio vašu prisutnost i razmislio kako ću odgovoriti izaslanicima svoga Gospodara.” Muslim. Hadis smo u cijelosti već spomenuli.
Rekao je imam Šafija, Allah mu se smilovao: “Lijepo je da kod njega (umrlog) prouče nešto od Kur’ana, a ukoliko bi bili u stanju da kod njega prouče i čitav Kur’an (hatmu), to bi bilo još bolje.”
Ovaj je hadis naveden i pojašnjen pod brojem 711, u devedeset petom poglavlju, “Pohvalno je donijeti radosnu vijest i čestitati na nekom dobru”.
Riječi koje je autor (imam Nevevi, Allah mu se smilovao) ovdje pripisao imamu Šafiji, Allah mu se smilovao, zapravo su riječi učenjaka šafijskog mezheba. Naime, imam Nevevi u svom djelu El-Medžmu, 5/294, kaže ovako: “Naši učenjaci (tj. učenjaci šafijskog mezheba) saglasni su u tome da je kod umrlog pohvalno proučiti nešto iz Kur’ana, a ako bi bili u stanju da prouče čitavu hatmu, to bi bilo još bolje.”
Iz ovog navoda zaključujemo da je vrlo upitno imamu Šafiji pripisati riječi koje mu je pripisao imam Nevevi, pogotovo zbog činjenice da po mezhebu imama Šafije sevapi od učenja Kur’ana živih ne stižu do umrlog, kako je to potanko pojasnio Ibn Kesir u svom Tefsiru u komentaru riječi Uzvišenog Allaha: “…i da je čovjekovo samo ono što sam uradi…” (En-Nedžm, 39).
Inače, mišljenje da sevapi za učenje Kur’ana od strane živih ne stižu do umrlih, mišljenje je velikog broja učenjaka, kako je to od Ibn Mulekkina prenio Zebidi u djelu Ithafu sadetil-muttekin, 10/369.
Zato tvrdimo da je autorovo pripisivanje ovih riječi imamu Šafiji, Allah mu se smilovao, njegova pogreška i propust.
_____________
Iz knjige “Radost pogleda” komentar djela “Rijadus-salihin”
Autor: Selim b. ‘Id el-Hilali
Preveo: Amir Durmić
Redaktura: Abdulvaris Ribo
Šerijatska recenzija: dr. Safet Kuduzović
______________
[1] Kratak govor koji ima za cilj opomenuti i podsjetiti ljude na ono što će im koristiti za njihov dunjaluk i ahiret. (op. prev.)
[2] Kada neko od ljudi stoji kod kabura umrlog i odmah nakon ukopa umrlom “govori” šta će odgovoriti melekima koji su došli da ga ispituju. (op. prev.)