Priredio: Amir Durmić
Malo je muslimana koji su pročitali bilo koju islamsku knjigu, koja tretira vrijednosti islamskog znanja i islamskih učenjaka, a da se ne sjećaju sljedećeg hadisa: Od Ebu Derda’a, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Ko se zaputi na put radi stjecanja znanja, Allah će mu olakšati put (koji vodi) ka Džennetu. Uistinu meleki podmeću svoja krila onome ko traži znanje iz zadovoljstva zbog onoga što čini, a oprost za učenjaka traži sve ono što je na nebesima i Zemlji, pa čak i ribe u vodi. Prednost učenjaka nad pobožnjakom je kao prednost (svjetlosti) mjeseca nad ostalim zvijezdama. Učenjaci su nasljednici poslanika. Poslanici u nasljedstvo nisu ostavljali ni zlatnike ni srebrenjake, već su ostavljali znanje, pa ko ga uzme, uzeo je nešto vrlo vrijedno.” (Ebu Davud, br. 3641, Tirmizi, br. 3682, Ibn Madže, br. 223, Ahmed, 5/196, i drugi, sa dobrim lancem prenosilaca)
Ibn Kajjim el-Dževzijje, rahimehullah, u svome djelu Miftahu daris-se’ade (1/254 pa dalje), detaljno je govorio o ovom hadisu i na jedan originalan i njemu svojstven način ga prokomentirao. U ovom tekstu prenosimo dijelove njegovog tumačenja ovog veličanstvenog hadisa:
Put kojim tragalac za znanjem korača ka Džennetu, nagrada je i satisfakcija zbog toga što je na dunjaluku koračao putem znanja koje vodi ka Allahovom zadovoljstvu, a meleki mu svoja krila podastiru izražavajući tako svoju poniznost pred njim i ukazujući mu poštovanje i počast zbog poslaničkog nasljedstva koje sa sobom nosi i za kojim traga, što ukazuje na njihovu veliku ljubav prema onome ko traga za znanjem. Dakle, u pokazatelje uvažavanja meleka i njihove ljubavi prema onome ko traži znanje jeste i to što mu oni podastiru svoja krila jer traga za onim u čemu je život i uspjeh čitavog svijeta. On na neki način nalikuje melekima i između njih i njega ima povezanosti, jer su meleki između svih Allahovih stvorenja najkorisniji ljudima i njihovi najbolji savjetnici. Preko njih su ljudi ostvarili svaki vid sreće, dobili Uputu i stekli znanje. Između ostalog, meleki koriste ljudima tako što traže oprosta za one koji su veliki grješnici i što hvale iskrene vjernike među njima. Oni im pomažu protiv njihovih šejtanskih neprijatelja, a isto tako daleko više vode brigu o onome što čovjeku koristi od njega samoga, čak štaviše, oni čovjeku priželjkuju dobro i dunjaluka i ahireta koje mu samome nikada nije ni palo na pamet.
Imajući u vidu da je učen čovjek izvor znanja, koje je osnovni razlog spasenja duša od različitih vidova onoga što ih upropaštava, i znajući da je život učenjaka isključivo posvećen ovom plemenitom cilju te da su uspjeh i spas drugih ljudi direktno vezani za njega, on biva nagrađen shodno onome kako je zaslužio na način da se sve ono što je na nebesima i Zemlji trudi da bude spašen i sačuvan od svega onoga što vodi u propast, te za njega traži oprosta. Poznato je da meleki traže oprosta za obične vjernike, pa kakav je tek onda slučaj sa vjernicima koji su posebno odabrani i koji se nad drugima posebno ističu?
Rečeno je da riječi ”…a oprost za učenjaka traži sve ono što je na nebesima i Zemlji…”, obuhvata apsolutno sve životinje, i one koje se oglašavaju, a i one koje se ne oglašavaju, kao i ptice i sve ostale životinje. Na to ukazuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”… pa čak i riba u vodi i mrav u svome mravinjaku…”.
Neki kažu da je razlog zbog kojeg stvorenja traže oprosta za učenjaka to što učenjak poučava ljude na koji način se trebaju ponašati i ophoditi prema životinjama, te ih uči šta im je u pogledu njih dozvoljeno, a šta zabranjeno. On uči ljude kako životinje treba koristiti, jahati, kako ih na najljepši i najmilosrdniji način zaklati… Učenjak je, dakle, osoba koja se između svih ljudi prema životinjama ponaša najmilostivije i on najbolje od svih poznaje svrhu zbog koje su životinje stvorene te s tom svrhom upoznaje druge. Ukratko, milost i lijepo ophođenje koje treba ukazivati životinjama i koje je u pogledu njih propisano, spoznaje se kroz znanje, a učenjaci su ti koji ga prenose. Zbog svega toga, učenjak i zaslužuje da životinje za njega traže oprosta, a Allah najbolje zna.
Prednost učenog nad pobožnim
Poređenje spomenuto u hadisu u kojem se kaže da je prednost učenog nad pobožnim kao prednost mjeseca nad zvijezdama, odgovara suštinskom stanju i međusobnom odnosu mjeseca i zvijezda jer mjesec osvjetljava horizonte i zemaljska prostranstva, a takva situacija je i sa učenjakom, dok se svjetlost zvijezda uglavnom zadržava na njima samima ili osvjetljava samo ono što je u njihovoj blizini, kakav je slučaj sa pobožnjakom. Naime, svjetlost njegovog ibadeta zadržava se na njemu samome, a ukoliko se ta svjetlost i proširi na druge, ona se ne širi daleko baš kao što se ni svjetlost zvijezda ne širi daleko od njih samih.
U ovom spomenutom poređenju postoji još jedan bitan i zanimljiv momenat. Neznanje je poput najcrnje noći i najveće pomrčine, a učenjaci i pobožnjaci su poput blještavog mjeseca i sjajnih zvijezda koji osvjetljavaju i razbijaju taj mrak i pomrčinu, a prednost svjetlosti učenjaka u toj tami nad svjetlošću pobožnjaka je kao prednost mjesečeve svjetlosti nad svjetlošću zvijezda.
Isto tako, vjera islam sa svim svojim ljepotama manifestira se kroz učenjake i pobožnjake, pa kada bi nestalo učenjaka i pobožnjaka, nestalo bi i vjere islama, baš kao što bi pomračenjem mjeseca i propadanjem zvijezda nestalo svjetlosti neba, te bi se desilo ono što je obećano, tj. Sudnji dan, a prednost islamskih učenjaka nad pobožnjacima je onolika kolika je prednost mjeseca nad zvijezdama.
Zašto se učenjaci porede sa mjesecom, a ne sa suncem?
Ukoliko bi se neko zapitao, zašto se učenjak uspoređuje sa mjesecom, a ne sa suncem kada je ono mnogo sjajnije i zrači daleko više svjetlosti od sunca, u vezi ovoga navodimo dvije koristi:
Prva: Svjetlost mjeseca je u suštini samo refleksija već postojeće svjetlosti (tj. svjetlosti sunca), a takav slučaj je i sa učenjakom koji samo reflektira svjetlost Allahove poslanice upućene Njegovim poslanicima, tako da je prikladnije učenjaka porediti s mjesecom nego sa suncem.
Druga: Kada je riječ o svjetlosti, stanje sunca je u tom pogledu nepromjenljivo, tj. ono sija konstantno i sa istim intenzitetom, a kada je riječ o mjesecu, njegova svjetlost varira, odnosno smanjuje se i povećava, baš kao što se učenjaci u pogledu znanja razlikuju, pa neki znaju više, a neki manje. Svaki od njih se u svome znanju ističe i nad drugima odlikuje kroz obim znanja koje posjeduje, kao i kroz pokazivanje ili skrivanje istog, baš kao što se svjetlost mjeseca pokazuje u različitom obimu i varijantama. Dakle, postoje učenjaci koji su poput punog mjeseca, kada je mjesečeva svjetlost najobimnija i najizraženija, neki su poput mjeseca kojem nedostaje samo jedan dan da se upotpuni i postane uštap, nekom nedostaju tri dana do upotpunjenja, a nekom više od toga, i sve tako do onog koji je na najmanjem stepenu između svih njih, tj. oni su kod Allaha na različitim stepenima.
Zašto se učenjaci porede sa mjesecom, a ne sa zvijezdama?
Ako bi neko rekao: Ali, poznato je da se učenjaci uspoređuju sa zvijezdama, čak se i prilikom tumačenju snova zvijezde tumače kao učenjaci, pa zašto su onda u ovom slučaju učenjaci uspoređeni sa mjesecom, a ne sa zvijezdama?
Odgovor: Kada je riječ o tome da se učenjaci uspoređuju sa zvijezdama, to je iz razloga što su zvijezde putokazi za kojima se povodi u najvećim tminama, a također one su i sredstvo kojim šejtani bivaju pogađani. (Misli se na peti ajet sure El-Mulk u kojem je Uzvišeni Allah, u prijevodu značenja, rekao: ”Mi smo vama najbliže nebo sjajnim zvijezdama ukrasili i učinili da vatra iz njih pogađa šejtane, za koje smo patnju u ognju pripremili.”) One sprečavaju šejtane da prilikom njihovog prisluškivanja, u ono što čuju od Objave koju Uzvišeni Allah preko Svojih meleka šalje poslanicima, ubace nešto od sebe. Na isti način i islamski učenjaci na neki način pogađaju džinne i šejtane u ljudskom obliku koji s ciljem obmanjivanja jedni drugima govore kićene besjede. Dakle, učenjaci staju na put ovoj vrsti šejtana, i da nije njih, oni koji odvode sa Pravog puta uspjeli bi i u osnovna obilježja vjere islama unijeti zabunu i pomutnju, međutim, Uzvišeni Allah je učenjake učinio čuvarima Svoje vjere koji će o njoj brinuti i koji će Njegove neprijatelje kao i neprijatelje Njegovih poslanika sprečavati u njihovim nakanama. Ovo je, dakle, svrha i smisao povlačenja paralele između zvijezda i islamskih učenjaka. Što se tiče njihovog uspoređivanja sa mjesecom, tu se misli na njihovu prednost nad pobožnjacima koji Uzvišenom Allahu samo ibadete (bez da tragaju za znanjem i da tom znanju poučavaju druge), pa je prednost učenjaka u dobroti i vrijednosti nad svim drugim Allahovim robovima koji nisu učenjaci kao prednost mjeseca nad svim zvijezdama. Dakle, svako od ova dva poređenja ima svoju svrhu i smisao, u zavisnosti od konteksta u kojem dođe, i hvala Allahu na tome.
Oni su nasljednici Allahovih vjerovjesnika
Najveća odlika i vrlina islamskih učenjaka jeste ta što su oni nasljednici Allahovih vjerovjesnika koji su bili najbolja Allahova stvorenja, a naslijedila su ih najbolja stvorenja poslije njih, tj. islamski učenjaci. Dakle, poznato je da svaki vlasnik svoju imovinu u vidu zaostavštine ostavlja svojim nasljednicima i da se oni o toj imovini brinu nakon njega. Znajući da su nakon Allahovih poslanika islamski učenjaci najdostojniji da prenesu i ljudima dostave ono što su poslanici sa sobom donijeli, onda su oni i najpreči da naslijede poslaničko nasljedstvo. Ovim se želi istaći i to da su učenjaci u svakom pogledu najbliži ljudi Allahovim poslanicima, a poznato je da materijalno nasljedstvo pripada osobama koje su najbliže onome ko ostavlja to nasljedstvo. Dakle, kao što se materijalne stvari nasljeđuju po principu bliskosti, ista stvar je i sa onim što se smatra ostavštinom poslanika, odnosno, nasljeđuju ih oni koji su im najbliži, a Allah iz Svoje milosti odabire onoga koga On hoće i želi. Ovaj hadis je i svojevrstan naputak i naredba čitavom ummetu da budu pokorni islamskim učenjacima, te da ih poštuju, cijene, uvažavaju, i da se prema njima ponašaju na najljepši mogući način, jer su oni nasljednici i halife Allahovih poslanika, prema kojima bi se ummet isto tako trebao ponašati na identičan način. Također, ovaj hadis aludira i na to da je ljubav prema islamskim učenjacima dio vjere, a da je mržnja prema njima u suštoj suprotnosti sa ispravnim poimanjem vjere, kao što bi i mržnja prema Allahovim poslanicima bila u očitoj suprotnosti sa vjerom islamom. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenoseći od svoga Uzvišenog Gospodara, kaže da je On rekao: ”Onaj ko bude neprijatelj Mome štićeniku, takav mi je oglasio rat.” (Buhari) Nasljednici Allahovih poslanika, tj. islamski učenjaci, spadaju u najodabraniju skupinu Allahovih evlija, odnosno Njegovih štićenika. Ovaj hadis ukazuje i islamskim učenjacima na to da se prilikom prenošenja i dostavljanja Allahove vjere ljudima maksimalno trebaju držati metoda i načina Allahovih poslanika, tj. da prema njima trebaju biti strpljivi i tolerantni, da na njihovo zlo trebaju uzvraćati dobrom i blagošću te ih ka Allahu upućivati na najljepše načine i savjetovati ih koliko je god to više moguće. Na takav način će dokazati da oni i jesu najpreči da budu nosioci tog poslaničkog naslijeđa čije je preuzimanje velika čast, ali ujedno i velika obaveza. Isto tako, hadis je uputa i upozorenje islamskim učenjacima da islamski ummet moraju odgajati kao što roditelji odgajaju svoju djecu, tj. postepeno, učeći ih prvo osnovnim stvarima, a kasnije prelaziti na ono što je zamršenije i kompliciranije. Dakle, zadužit će ih s onim što su ”u stanju ponijeti”, baš kao što postupa roditelj prema svome novorođenčetu, hraneći ga prvom prostom, laganom hranom, da bi kasnije prešao na jaču hranu. Ako se posmatra uloga Allahovih poslanika i Njegovih vjerovjesnika u odgoju ljudi, taj odgoj potreban je dušama isto onoliko koliko je maloj, tek rođenoj djeci potrebna briga roditelja, pa čak je to dušama i potrebnije. Zato, slobodno možemo reći da duša koja nije zadojena poslaničkim odgojem, ona nikada neće uspjeti niti će ikada postati dovoljno dobra.
Naslijeđe vjerovjesnika
Allahovi vjerovjesnici u naslijeđe nisu ostavljali ni zlatnike ni srebrenjake, već su ostavljali znanje, što ukazuje na njihovu potpunost i savršenost, te da su se mnogo brinuli za svoje ummete. Najveća Allahova blagodat kojom je obasuo poslanike i njihove ummete jeste to što je preventivno otklonio sve indicije koje bi neke ljude mogle navesti da povežu i pomisle kako su poslanici poput vladara koji žele ovosvjetska dobra i vlast, već ih je Uzvišeni Allah od tih potvora zaštitio na najljepši mogući način. Zatim, poznato je da većina ljudi svojoj djeci nakon smrti želi ostaviti ovosvjetska dobra i da se na tom putu stjecanja imetka trudi i umara, te samome sebi uskraćuje mnogo što mu je potrebno jer ga njegovi potomci svakako nasljeđuju, ipak, ovo pravilo preventivno nije važilo za poslanike. Zašto? Zato da bi se u samom početku spriječila mogućnost da mnogi ljudi pomisle: On tvrdi kako dunjalučka dobra nije htio za sebe, ali ona će svakako pripasti njegovoj djeci. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji bilježe Buhari i Muslim, rekao sljedeće: ”Mi poslanici se ne nasljeđujemo. Ono što ostane iza nas je sadaka. Vjerovjesnici nisu u naslijeđe ostavljali ni zlatnike ni srebrenjake, već su ostavljali znanje.” Što se, pak, tiče riječi Uzvišenog Allaha: ”I Sulejman naslijedi Davuda…” (prijevod značenja En-Neml, 16), ovdje se pod pojmom nasljedstva isključivo misli na znanje i poslanstvo. Oko ovoga postoji saglasnost komentatora Kur’ana, ali i ostalih islamskih učenjaka. Naime, osim Sulejmana, Davud, alejhis-selam, imao je još mnogo djece, pa da se u ajetu kojim slučajem mislilo na imetak, Sulejman, alejhis-selam, ne bi bio posebno izdvojen i spomenut, jer je jasno da su i ostala Davudova djeca njegovi nasljednici. Također, Allahov govor je savršen i vrlo daleko od bilo kakve besmislenosti, a da se u ajetu pod pojmom nasljedstva misli na imetak, desilo bi se upravo to, jer kakva je korist i smislenost u tome da nakon smrti nekog čovjeka razglasimo kako će njegov imetak naslijediti njegov sin kada se to svakako podrazumijeva? Isto tako, ajeti prije i poslije ovog spomenutog jasno ukazuju da se pod pojmom nasljedstva misli na znanje i poslanstvo, a ne na imetak. Rekao je Uzvišeni Allah: ”Davudu i Sulejmanu smo znanje dali i oni su govorili: ‘Hvala Allahu koji nas je odlikovao iznad mnogih vjernika, robova Svojih!’ I Sulejman naslijedi Davuda…” (Prijevod značenja En-Neml, 15-16.) Ovo je bio svojevrstan uvod koji je imao za cilj pojasniti vrijednost Sulejmana, alejhis-selam, i posebnost onoga čime ga je Allah odlikovao od raznih počasti koje su mu darovane, kao i zaostavštine koju je naslijedio od svoga oca u vidu veličanstvenih blagodati, a misli se na znanje i poslanstvo, što i potvrđuje završetak citiranoga ajeta: ”… ovo je, zaista, prava blagodat!” (Prijevod značenja El-Neml, 16.) Slično ovome govorio je i Zekerijja, alejhis-selam: ”Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina, da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš s njim zadovoljan.” (Prijevod značenja Merjem, 5-6) I ovdje se također misli na nasljedstvo u vidu znanja, poslanstva i pozivanja Uzvišenom Allahu, jer inače, kako bi se i pomisliti moglo da bi plemeniti poslanik strahovao od toga da će ga njegovi rođaci naslijediti njegov imetak, pa tobože u svrhu sprečavanja nečeg takvog, moli Uzvišenog Allaha da mu podari dijete kako bi ono bilo preče tom imetku i kako bi ujedno njima uskratio svoje nasljedstvo? Uzvišeni Allah je Svoje poslanike sačuvao od nečeg ovakvog i sličnog i oni su vrlo daleko od toga. Zato, neka je od Allahove milosti udaljen svako ko iskrivljuje značenje Allahove Knjige i odbija da prihvati i prizna riječi Njegovog poslanika, i onoga ko plemenitim vjerovjesnicima pripisuje ono od čega su oni čisti. Allahu pripada svaka zahvala na milosti i uputi.
Posljedice smrti učenjaka
Onaj ko se prihvati znanja, takav se prihvatio nečeg vrlo vrijednog, jer u najvrednije i najkorisnije čega se čovjek može prihvatiti spada ono što čovjeka permanentno čini sretnim i zbog čega mu se zadovoljstvo ne prekida. Ovdje prvenstveno spada znanje i vjera jer oni traju stalno i uvijek nanovo čovjeka čine sretnim. Kada svi drugi ostanu bez koristi onoga što su oni posijali i u pravcu čega su se trudili, onome ko se posvetio znanju i vjeri, njegove koristi nikada neće presahnuti, već će mu uvijek nanovo dolaziti. Takav je vezan za Onoga koji je Vječni i Živi i koji nikada neće umrijeti, pa mu zbog toga njegovi plodovi nikada neće prestati stizati, dok oni koji su bili vezani za nekoga drugog, njihova sreća će se ugasiti onog trenutka kada nestane onih zbog kojih su se osjećali sretnim i zadovoljnim, baš onako kako je rekao Uzvišeni Allah: ”I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (Prijevod značenja El-Furkan, 23.) Dakle, ukoliko nestane svrhe zbog koje je određeni čovjek nešto činio, tada i sva djela koja je činio radi toga gube svoj smisao i postaju bezvrijedna baš u trenutku kada su najpotrebnija svome počiniocu. Ovo je istinska nevolja, a Allahu se utječemo od nečeg sličnog, od Njega tražimo pomoć, na Njega se oslanjamo i Njega istinski trebamo. Nema snage ni moći osim snage i moći koji pripadaju Allahu. Ako znamo da je krucijalni razlog dobrog stanja i sređenosti postojanje islamskih učenjaka, kojih da nije, ljudi bi bili poput stoke ili gori od toga, onda nam je jasno da je smrt jednog učenjaka velika nevolja koju ne može neutralizirati ništa osim dolazak novog učenjaka koji će zauzeti njegovo mjesto. Isto tako, islamski učenjaci su oni koji predvode ljude i rukovode islamskim naseljima i gradovima, tako da se njihovom smrću remeti red uspostavljen na zemlji. Zbog toga, Uzvišeni Allah će sljedbenicima ove vjere uvijek darovati učenjake koji će nasljeđivati one prethodne, a preko njih će očuvati Svoju vjeru, Svoju Knjigu i Svoje robove. Razmislimo o sljedećem primjeru: zamislimo da postoji čovjek koji je vrlo bogat i plemenit i da je u tome pretekao sve druge. Ljudi su u velikoj potrebi za njim i za onim što on posjeduje, a on im nesebično pomaže na svaki način i kako je god to u stanju. Nakon toga, ovaj čovjek umre te se njegovom smrću prekida materijalno dobročinstvo koje je ljudima redovito pružao. Ovo bi bila velika nevolja, ali je smrt učenjaka mnogo veća nevolja od smrti čovjeka navedenog u primjeru, jer smrću učenjaka na neki način umiru mnogi ljudi pa čak i čitavi narodi. U tom smislu u stihu je kazano:
Kunem ti se da nije nevolja bez kuće ostati
Nit’ je šteta ovcu, il’ devu izgubiti
Smrt plemenitog čovjeka, to je nevolja!
Jer smrću njegovom umiru, stvorenja mnogobrojna.
Časopis El-Asr.