Preveo: Mithad R. Ćeman
Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko od vas vidi nevaljalo djelo, neka ga promijeni svojom rukom, a ako to nije u mogućnosti, onda svojim jezikom, a ako ni to nije u mogućnosti, onda (neka osudi) svojim srcem, a to je najslabiji stepen imana.” (Bilježi Muslim, 49) Komentar: Naređivanje dobra i zabranjivanje zla predstavlja jednu od temeljnih i veličanstvenih postavki islama, koje djeluju i omogućavaju reformaciju zajednice.
Zlo (munker) obuhvata sve ono što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranili, bilo da se radi o riječima, djelima ili postupcima, a nazvano je zlom jer se suprotstavlja urođenoj prirodi čovjeka i zdravom razumu.
Dobro (m’aruf) obuhvata sve ono što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredili, a nazvano je dobrim jer ga prihvata razum i zdrava i neukaljana čovjekova priroda.
Naređivanje dobra i odvraćanje od zla predstavlja veličanstveni dio islama, kao što kaže Uzvišeni: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će ono što žele postići” (Ali Imran, 104); “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Ali Imran, 110). Karakteristika i vrijednost po kojoj je Uzvišeni spomenuo ovaj ummet jeste naređivanje činjenja dobra i zabranjivanje činjenja zla. Za razliku od sljedbenika Knjige, kojima je Allah, također, propisao naređivanje dobra i zabranjivanje zla, ali oni nisu ustrajali u tome, pa ih je Allah prokleo: “Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od grješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali!” (El-Maide, 78 – 79) Uzvišeni Allah prokleo ih je zbog toga, a to znači da ih je otjerao i udaljio od Svoje milosti, a pohvalio je one koji su tražili da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćali: “Ali, nisu svi oni isti. Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove ajete čitaju i mole se; Oni u Allaha i onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju…” (Ali Imran, 113 – 114) Nisu svi sljedbenici Knjige ostavili i napustili naređivanje na dobro i odvraćanje od zla, već među njima ima onih koji su ustrajali u tome – a Allah nikome nepravdu ne čini.
Allah je obavezao ovaj ummet na naređivanje dobra i zabranjivanje zla, jer se na taj način postiže reformacija zajednice. Grijesi i nepravilnosti su razlog propasti i nestanka, a lijek za to je naređivanje dobra i zabranjivanje zla. Pod ovim se podrazumijeva savjetovanje, a ne tutorstvo i miješanje u stvari ljudi, kao što to žele predstaviti munafici. Ovim se želi postići reformiranje i savjetovanje, jer kada svoga brata upozoravaš na zlo ili navraćaš na dobro, to je iz razloga što ga voliš i što si zabrinut za njega, a ako bi ga ostavio, onda si ga iznevjerio i uskratio si njegovo pravo koje je imao. Ovo se ubraja u saradnju na dobru i bogobojaznosti, međusobno savjetovanje i priželjkivanje dobra ljudima, a nikako ne spada pod tutorstvo i miješanje u stvari ljudi. Uzvišeni Allah opisao je muslimane kao one koji jedni drugima preporučuju istinu: “…i koji jedni drugima istinu preporučuju” (El-Asr, 3), i ovo je veličanstvena stvar koja se mora ispoštovati.
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naveo je primjer za onoga koji naređuje dobro i zabranjuje zlo i onoga koji je upao u grijehe: “Onaj ko izvršava Allahove propise i onaj ko ih krši slični su ljudima koji bacanjem kocke vrše diobu lađe pa jednima zapadne gornji, a drugima donji dio. Kada onima u donjem dijelu zatreba vode, moraju ići onima iznad njih (i uznemiravati ih) pa, da bi to izbjegli, kažu: ‘Hajdemo napraviti otvor u našem dijelu pa nećemo uznemiravati one iznad nas!?’ I ako ih ovi puste da realiziraju tu svoju namjeru, svi su propali, ali ako ih spriječe, spasit će se i jedni i drugi.” (Bilježi El-Buhari, 2493; hadis En-N’umana b. Bešira) Gornji dio lađe je poželjniji od donjeg, zato je naveden primjer da bacanjem kocke odrede kome će pripasti koji dio i poslije tog čina podijeljena je lađa i nekima je pripalo da budu dolje (pod palubom) dok su drugi ostali na palubi. Oni koji su na palubi su odabrani kao što su u ummetu odabrani oni koji posjeduju znanje, pronicljivost i vjeru, a oni koji su pod palubom su poput umno ograničenih koji su skloni nevaljalim djelima. Oni koji čine nevaljala djela su poput onih ispod palube, a oni koji ih u tome sprečavaju su poput onih koji su na palubi.
Ovo je primjer za grješnike koji žele da potope lađu islama, jer islam jeste lađa koja čuva od propasti i davljenja, pa kada bi oni sa palube ostavili one ispod palube da urade šta hoće to bi donijelo propast svima njima, a kada bi stvar uzeli u svoje ruke to bi donijelo spas svima. Ovo je jasan primjer za naređivanje dobra i zabranjivanje zla koji je sigurnost od propasti. Zato, kada je spuštena kazna na sinove Israilove niko nije spašen izuzev onih koji su naređivali dobro i zabranjivali zlo: “I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grješnike, zato što su stalno u grijehu bili.” (El-E’araf, 165) Onog trenutka kada je spuštena kazna, bili su izbavljeni oni koji su naređivali na dobro i zabranjivali zlo, a kažnjeni su bili oni koji to nisu radili zajedno sa grješnicima.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je kako navraćati na dobro i zabranjivati zlo i da tu stvar ne treba ostaviti nikada, samo je pitanje mogućnosti na koji način će se obaviti. Na osnovu riječi: “Ko od vas vidi nevaljalo djelo…”, zaključujemo da onaj koji ga ne vidi ili mu ostane skriveno, to onda ostaje odgovornost počinioca, već osuda biva u stvarima koje su javne i vidljive.
Zatim kaže: “…neka ga svojom rukom promijeni…”, što znači da tu stvar treba ukloniti ili spriječiti svojom rukom, upotrebom svoje vlasti, što se odnosi na odgovorne osobe u državi, vladara i šerijatsku policiju (ridžalul-hisbeti) koji posjeduju vlast i imaju mogućnost promjene zla svojim rukama. U toj situaciji je vlasnik kuće, tj. domaćin porodice, onaj koji posjeduje vlast u svojoj kući, on je staratelj i on je odgovoran za one kojima je staratelj. On posjeduje vlast u svojoj kući tako da nevaljalo djelo treba ukloniti svojom rukom i to mu niko ne smije osporiti, čak ni vladar mu to nema mogućnost uskratiti.
Riječi: “…a ako nije u mogućnosti onda svojim jezikom…”, znače da onaj ko nema vlast, ali ima znanje i pronicljivost, takav stvari treba mijenjati svojim jezikom, pojašnjavajući ljudima, vazeći, opominjući, tokom svojih hutbi, dostavljajući odgovornim organima (vladaru i šerijatskoj policiji ukoliko postoji, op. prev.) šta predstoji ukoliko ne dođe do ispravke tih stvari, pojašnjavajući stvar onima koji imaju mogućnost promjene svojom rukom prepuštajući stvar njima, i to je način osude i ukora sa jezikom.
Riječi: “…a ako nije u mogućnosti onda svojim srcem…”, znače da onaj ko ne posjeduje znanje, niti umijeće kako ispraviti zlo, ili posjeduje znanje i umijeće, ali mu je zabranjen govor i obraćanje, takav će zlo i njegove počinioce prezreti svojim srcem ostavljajući ih i udaljavajući se od njih. Ovo je dokaz da nije dozvoljeno ostaviti osudu nevaljalih djela i da je srčana osuda najniži stepen. Ako bi se desilo da muslimani ostave osudu ružnih djela, postaju poput sinova Israilovih: “…jedni druge nisu odvraćali od grješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali!” (El-Maide, 79.) Nevaljalo djelo se mora osuditi ili rukom, ili jezikom, ili srcem, a ovo zadnje je najslabiji stepen imana, kao što je spomenuto u hadisu, dok u drugom rivajetu stoji “…a izvan toga nema imana ni koliko je zrno gorušice.” (Bilježi Muslim, 50; hadis Abdullaha b. Mes’uda)
Navedena predaja dokazuje da su djela sastavni dio imana pa je time i suzbijanje nevaljalih djela iman i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uvrstio je to u iman. Njegove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “…najslabiji stepen imana”, dokazuju da se iman spušta sve dok ne dosegne koliko je zrno gorušice, a povećava se onoliko koliko Allah dozvoli. Iman se povećava i smanjuje i nije statičan i jednak u srcima ljudi. Tako da ima onih kojima je iman veliki, a ima i onih kojima je iman mali mada ima i onih između toga.
Ovo je veličanstveni hadis, u njemu je poredak i princip naređivanja dobra i zabranjivanja zla i dokazuje da se nevaljalo djelo ne ostavlja bez ukora pa makar sa srcem. A ako vjernik ukori nevaljalo djelo svojim srcem, treba se udaljiti od počinioca i ne smije se sa njima miješati niti sa njima sjediti. Ako bi se desilo da bude sa njima, da sa njima sjedi, jede i pije, a zatim da tvrdi kako njihova djela prezire svojim srcem to neće biti ispravno, jer da je istinski prezreo svojim srcem, udaljio bi se od njih kako ga ne bi obuzelo ono što je obuzelo njih i kako bi osjetili da se on protivi onome na čemu su oni. Dok god bude sa njima, sa njima jede, pije, smije se – oni će biti ubjeđenja da se on slaže sa njihovim postupcima.
Kratki komentar hadisa br. 34 iz djela
”Četrdeset Nevevijevih hadisa”
Preuzeto iz djela:
El-Minhetur-rabbanije fi šerhil-erbe’inin-Nevevijje,
uvaženog šejha dr. Saliha b. Fevzana b. Abdullaha el-Fevzana,
člana Vijeća velikih učenjaka KSA,
i člana Stalne komisije za izdavanje fetvi
Medina Munevvera
11. 7. 1432. / 13. 6. 2011.