Priredio: Mithad R. Ćeman, student Medinskog univerziteta
Nevevijev hadis br. 33: Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada bi ljudima bilo davano na osnovu njihovih optužbi, oni bi od drugih ljudi tražili i krv i imovinu, međutim, tužitelj treba dokazati, a optuženi ima pravo na zakletvu.” (Hadis je dobar / hasen, bilježi ga El-Bejheki, 10/252; i drugi u ovom obliku, dok su neki dijelovi zabilježeni u dva Sahiha, kod El-Buharije br. 2514, 2668 i 4552; kod Muslima br. 1711)
Komentar:
Ovaj hadis je jedno od veličanstvenih pravila islamskog sudstva, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kada bi ljudima bilo davano na osnovu njihovih optužbi…” Tužitelj je onaj koji optužuje drugoga, tako da sudija najprije treba utvrditi ko koga tuži, a zatim počinje sa saslušavanjem, tj. postupkom davanja izjave i iznošenja dokaza tužitelja. U parničnom postupku, tužitelj traži da se zaključi nešto što je suprotno osnovi, dok za optuženog važi osnova – da je nevin sve dok se ne dokaže suprotno. Kada tužitelj završi svoje izlaganje i iznese optužbe, tada se daje pravo optuženom da odgovori na njih, i ovo su temelji sudstva.
U ovom hadisu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Kada bi ljudima bilo davano na osnovu njihovih optužbi, oni bi od drugih ljudi tražili i krv i imovinu…”, tj. može se dogoditi da tužitelj traži mnogo, možda traži da tuženi bude ubijen zbog ubistva (kisas), ili traži ogroman imetak, ili traži malo, ali se svakako ne udovoljava njegovom zahtjevu. Kada bi se otvorila ova vrata i svakom davalo ono što traži, došlo bi do smutnje i neprijateljstva među ljudima, tj. ko god osjeća nešto loše prema drugome, optuživao bi ga i tražio od njega, tako da se optužba ne može samo tako prihvatiti – pa makar tužitelj bio jedan od najiskrenijih ljudi – nego sve treba i dokazati.
Ukoliko optuženi prizna krivicu, time je slučaj završen, ali ukoliko izjavi da je nevin, onda se od optužbe traži dokaz, jer on traži nešto što je suprotno osnovi, a osnova je nevinost. Pod dokazom se podrazumijeva ono što dokazuje i objašnjava istinu, a to je svjedočenje svjedoka o istinitosti onoga što se tvrdi. Ukoliko dokaz bude pravedan, tada se optuženom sudi na osnovu postojanja dokaza. Ukoliko ne donese dokaz, ili kaže da nema dokaz, ili donese neprihvatljivi, iskompromitovani dokaz, u tom slučaju smatra se kao da dokaza i nema. Zatim se kadija obraća tuženom, pa ukoliko prizna krivicu, sudi mu se na osnovu priznanja, a ako zaniječe i izjavi da je nevin, onda se od njega traži zaklinjanje Allahom i da na taj način zaniječe optužbe i potvrdi svoju nevinost. Ukoliko se zakune Allahom, ne izriče mu se nikakva sankcija, tj. oslobađa se optužbi, jer je njegova pozicija jača, na njegovoj strani je osnova – nevinost. Dakle, u ovom slučaju zakletva je dovoljna za oslobađajuću presudu i okončanje procesa. Ovako funkcionira poredak sudstva u islamu, poredak koji je precizan, pošten i koji donosi spokoj.
(Pored toga što se ovim hadisom opisuje pravilo islamskog sudstva, on se može uzeti i kao pravilo za odnos prema ljudima koji su optuženi za nevjerstvo, unošenje inovacija u vjeri ili pokvarenjaštvo. Osnova za svakog muslimana je poznata – nevinost, tako da po toj osnovi postupamo sve dok se ne dokaže suprotno. Svaki musliman ima pravo da opovrgne optužbe prije nego što se donese sud, i kada bismo se pridržavali ovih pravila, to bi donijelo spokoj u našoj zajednici. op. prev.)
Preuzeto iz djela:
El-Minhetur-rabbanije fi šerhil-erbe’inin-Nevevijje,
uvaženog šejha dr. Saliha b. Fevzana b. Abdullaha el-Fevzana,
člana Vijeća velikih učenjaka KSA, i člana Stalne komisije za izdavanje fetvi.
Priređeno:
El-Medina El-Munevvera
29. džumadel-‘ula 1432. / 3. maj 2011.