Priredio: Mithad R. Ćeman
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je Uzvišeni Allah rekao: ‘Ko neprijateljski postupi prema Mom evliji, objavio sam mu rat. Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. I Moj rob neće prestati da Mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim: Ja tada postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom hvata i njegova noga kojom hodi. Ako Me nakon toga zamoli za nešto, sigurno ću mu udovoljiti, a ako zatraži Moju zaštitu, sigurno ću ga zaštititi.’” (Bilježi Buhari, br. 6502)
Komentar hadisa
Svaki pokorni vjernik je Allahov evlija – štićenik, kao što kaže Uzvišeni: “I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici…” (Junus, 62), a zatim ih opisuje riječima: “…oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali.” (Junus, 63) Allahove evlije su vjernici koji se Allaha boje (muttekije). Allahovo štićeništvo ogleda se u Njegovoj ljubavi prema Svome robu, ogleda se u davanju pobjede, da bude sa Svojim robom, ogleda se u podršci, pomoći, potpori i ljubavi. Uzvišeni Allah kaže: “Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju – zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svjetla na tmine.” (El-Bekara, 257); “Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici.” (El-Maida, 55) Zaštitništvo (el-velājetu) ne može se prisvojiti, niti je Allahov evlija svaki onaj za koga se to kaže, jer može se desiti da je taj evlija šejtana, a i za takve se kaže da su evlije. Ova vrsta evlija, niti se Allaha boji, niti su vjernici, oni su sihirbazi, vrači, nevjernici. Za njih se kaže da imaju čuda (kerāmete) i neobična iskustva (havārik). Iste te osobe niti klanjaju, niti se Allaha boje i tvrde kako oni nisu obavezni da budu šerijatski obveznici (tekālīf) jer su oni Allahove evlije, jer su oni dosegli do Allaha i zbog toga nemaju potrebu za činjenjem djela, tako da ih doživljavaju i prihvataju kao Allahove evlije, a oni su u osnovi evlije šejtana. Allah da sačuva, ovo je očita zabluda i ovo je očito neprijateljstvo prema Allahu da se Njegovi neprijatelji smatraju Njegovim evlijama.
Suštinski, Allahov evlija je onaj koji vjeruje u Allaha i boji Ga se, koji nije zadovoljan da se obožava neko drugi mimo Allaha, koji poziva u Allahovu jednoću (et-tevhīd) i u obožavanje Allaha. Svaki onaj koji poziva u obožavanje, veličanje i uzdizanje sebe, takav je šejtanov evlija, kao što je Uzvišeni rekao: “…a onima koji ne vjeruju – zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svjetla na tmine; oni će biti stanovnici Džehennema, oni će u njemu vječno ostati.” (El-Bekara, 257) Dakle, postoje dvije vrste evlija: Allahove i šejtanove. Svaki onaj koji za sebe tvrdi da je Allahov evlija, a zatim se na njegovom kaburu izgradi grobnica, mauzolej, kubbe, pa mu se kabur iscrtava i uljepšava, za takvoga se bojati da je prije šejtanov pomagač nego Allahov evlija. Čak i da se za nekog potvrdi da je Allahov štićenik, opet ne smije biti obožavan, niti se njemu dova upućuje, niti se od njega pomoć traži. Mi ni za jednog pojedinca ne tvrdimo da je Allahov evlija, niti tvrdimo da je od stanovnika Džehennema, ali nadamo se za dobročinitelja da je Allahov evlija, a strahujemo za nasilnika da je Allahov neprijatelj, izuzev za onoga kome je to Allah potvrdio ili za onoga kome je to potvrdio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Na ovaj način ovom čovjeku sudimo sa dokazom.
Riječi: “Ko neprijateljski postupi prema Mom evliji…”, znače: ko bude uznemiravao Allahovog evliju, izlagao ga neprijatnostima, Allah će mu se osvetiti, jer Allah za takve kaže: “…objavio sam mu rat…”, tj. takav je borac protiv Allaha, a da li je iko u stanju da se bori protiv Allaha, subhanehu ve te‘ala? Allah, dželle ve ala, je Onaj koji je Jaki (El-Kavijju), koji ne može biti nadvladan i niko nije u stanju da ratuje protiv Njega. Uzvišeni kaže: “Allahove su vojske nebesa i Zemlje” (El-Feth, 7), Allah takvog nadvlada Svojim nevidljivim i vidljivim vojskama poput bolesti (el-’emrād) i oboljenja (el-’eskām), nevjernicima i šejtanima, čak ga nadvlada insektima i raznim stvorenjima koja će ga uznemiravati. Ko se suprotstavi Allahu i bori se protiv Njega, Allah je u stanju da ga uništi bilo čime.
Zato, nemoj uznemiravati iskrene Allahove robove, vjernike, ni riječima, ni djelima, i budi oprezan jer se Allah radi njih sveti: “…a Allah je silan i strog (osvetnik – Zu intikām)!” (Alu Imran, 4) Vjernike nemoj uznemiravati ni verbalno: ogovaranjem (el-gībeh), prenošenjem riječi (en-nemīmeh), psovkom (el-mesebbeh), ni fizički: napadom. Tvoja obaveza je da voliš vjernike i da ih pomogneš, zato što ih Allah voli: “A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.” (El-Ahzab, 58); “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’” (Alu Imran, 31)
Ono što se traži i što nam je naređeno jeste da se približimo Allahu činjenjem djela koja su nam naređena i koja vode ka Njemu. Približavanje Allahu ne postiže se negodovanjem, već djelovanjem i činjenjem dobrih djela i to samo na način kako je On propisao, bez inoviranja (el-bid‘a) i praznovjerja (el-hurāfāt). Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko bude činio nešto što nije od naše vjere, bit će mu odbijeno.” (Bilježi Muslim, br. 4492) Upravo je zato u ovom hadisul-kudsijju rečeno: “Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi (naređena djela).” Ovom rečenicom dokazuje se da se Allahu približavamo samo propisanim djelima, bila ta djela na stepenu obaveze (vadžiba) ili pohvale (mustehaba). Obavezna djela su naređene stvari, poput: pet dnevnih namaza, zekat, post mjeseca ramazana, hadž – obilazak Bejtullahil-harama, održavanje rodbinskih veza… Sve navedeno su obavezujuće, naređene radnje. Pohvalna djela jesu ona koja je preporučeno činiti, djela koja nisu obavezna, već dobrovoljna, poput noćnog namaza, duha-namaza, nafila koje se obavljaju u okviru pet dnevnih namaza… Ova vrsta djela nije obavezna, već se računaju dopunom farzova i njihovim dodatkom. Vjerniku ne priliči da okrnji i nepotpuno priđe obavljanju obavezujućih djela, već ta djela treba dopuniti činjenjem dobrovoljnih radnji. To je Allahov evlija, onaj koji se Njemu približava i pokorava obavezujućim i dobrovoljnim radnjama.
Riječi: “Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti…”, dokazuju da Allah voli dobra djela, kao što prezire loša. Allah voli, mrzi, prezire i ljuti se na način kako to dolikuje Njegovoj uzvišenosti, subhanehu ve te‘ala.
U riječima: “I Moj rob neće prestati da Mi se približava nafilama…”, nalazi se podstrek na činjenje dobrovoljnih djela (en-nevāfil) i čovjek ne bi trebao škrtariti u njima, jer se u prakticiranju mnoštva dobrovoljnih djela nalazi veliko dobro. Pojam dobrovoljnih djela (en-nevāfil) možemo opisati izrazom dodatak, tj. dodatak obaveznim stvarima.
Kaže Uzvišeni: “…dok ga ne zavolim…”, na taj način potvrđujući Svoje svojstvo ljubavi i potvrđujući ljubav prema Svojim iskrenim robovima i ljubav prema dobrim djelima. U ovim riječima nalazi se dokaz da su dobra djela razlog Allahove ljubavi prema robu, pa ako želiš da te Allah zavoli, onda povećaj činjenje dobrih djela. Ako želiš da te Allah zavoli, onda slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni: “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah zavoljeti i grijehe vam oprostiti!’ – a Allah prašta i samilostan je.” (Alu Imran, 31)
Kaže Uzvišeni: “…sve dok ga ne zavolim: Ja tada postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom hvata i njegova noga kojom hodi”, što znači da ga Allah učvršćuje i postojanost mu povećava u tim radnjama, tako da gleda samo ono čime je Allah zadovoljan, sluša samo ono čime je Allah zadovoljan, sklanja pogled sa onoga što izaziva Allahovu ljutnju, ne sluša ono što je Allah zabranio. Sva svoja čula koristi samo u pokornosti Allahu, azze ve dželle. Tako postupa i njegova “ruka kojom hvata”, ne uzimajući njome niti dajući osim radi Allaha, koristeći je samo u pokornosti Njemu. U toj službi je i “njegova noga kojom hodi” koju koristi za odlazak u džamiju, posjetu rodbini, i mnoge druge pohvalne radnje. Ne koristi ih za odlazak u razne dvorane, igrališta, i druga mjesta u kojima se čini nered jer je svjestan da mu se svaki korak piše, pa ako korača radi dobrih djela, sa svakim korakom piše mu se dobro djelo. Takvome Allah daje postojanost u svim čulima i ekstremitetima i zbog takvog njihovog načina korištenja, sebi privređuje samo korist. Razlog tog uspjeha ogleda se u tome što se Allahu pokorava i približava izvršavanjem naređenih djela, dopunjavajući ih nafilama. Svaki onaj ko želi ovaj uspjeh neka se ovako ponaša, dosljedno izvršavajući naredbe, a nafile shodno mogućnostima. Ovo je veličanstvena korist koja je lahka za postići svakome onome kome Allah to olakša, a teška svakome onome kome je Allah zabrani.
Musliman od Allaha treba tražiti ispravnost (es-salāh), uputu (el-hidājeh) i uspjeh (et-tevfīk), od Njega tražeći pomoć, a nikako ne smije postupati suprotno Allahovim naredbama, slijedeći svoje strasti (el-hevā), slijedeći prohtjeve svoje duše (šehvetu nefsihi), slijedeći šejtana prokletog. Toga se treba čuvati.
Riječi Uzvišenog: “Ako Me nakon toga zamoli za nešto, sigurno ću mu udovoljiti, a ako zatraži Moju zaštitu, sigurno ću ga zaštititi”, koje su spomenute na kraju ovog hadīsul-kudsijja tumače njegov početak: “…Ja tada postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom hvata i njegova noga kojom hodi. Ako Me nakon toga zamoli za nešto, sigurno ću mu udovoljiti; a ako zatraži Moju zaštitu, sigurno ću ga zaštititi.” Kada se sagleda cijeli hadis, onda je jasno šta se njime želi reći, a nikako nije dokaz da se Allah utjelotvoruje i da se čovjek stapa sa Njim, kao što smatraju neke zalutale sekte poput sekti el-hulūlijje i el-behā’ijje. Značenje hadisa jeste da takvog roba Allah učvršćuje, pomaže, daje mu uspjeha, čuva ga i daje mu pobjedu.
Komentar hadisa br. 38 iz djela
Četrdeset Nevevijevih hadisa
Preuzeto iz djela:
El-Minhetur-rabbanijje fi šerhil-erbe‘inin-Nevevijje,
uvaženog šejha dr. Saliha b. Fevzana b. Abdullaha el-Fevzana,
člana Vijeća velikih učenjaka KSA
i člana Stalne komisije za izdavanje fetvi