Priredio: Mithad R. Ćeman
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko vjerniku otkloni jednu od dunjalučkih nevolja, Allah će od njega otkloniti jednu od nevolja Sudnjeg dana. Ko olakša onome ko je u teškoći, Allah će njemu olakšati na ovom i budućem svijetu. Ko sakrije mahanu muslimana, Allah će sakriti njegovu mahanu na ovom i budućem svijetu. Allah pomaže robu koji je pomogao svoga brata. Ko se uputi putem da na njemu traži znanje, Allah će mu njime olakšati put do Dženneta. Kada god se ljudi sakupe u jednoj od Allahovih kuća radi učenja Allahove Knjige i njenoga proučavanja, na njih se spusti smiraj i prekrije ih milost, i okruže ih meleki, a Allah ih spomene onima koji su kod Njega. Koga na tom putu spriječe njegova djela, neće mu biti od koristi njegovo porijeklo.” (Bilježi Muslim, 2699.)
U 35. Nevevijevom hadisu, čiji smo komentar naveli u prošlom tekstu, Poslanik nam zabranjuje loša djela, dok nam u ovome naređuje lijepe postupke, i zato je autor, imam En-Nevevi, odabrao ovaj redoslijed, što ukazuje na njegovu učenost i metodologiju. Znači, osim izbjegavanja činjenja loših djela neophodno je posvetiti pažnju izgradnji i stjecanju lijepih osobina spomenutih u ovom hadisu.
Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ko vjerniku otkloni jednu od dunjalučkih nevolja, Allah će od njega otkloniti jednu od nevolja Sudnjeg dana”, znače da ukoliko tvoga brata zadesi neka, recimo, finansijska poteškoća ili nešto drugo, na tebi je da to otkloniš. Pod otklanjanjem se podrazumijeva da uložiš napore u osiguranju povoljnijeg ambijenta i uklanjanju pritiska nastalog zbog novca i to na način da mu pozajmiš ili da mu udijeliš sadaku. Ukoliko je pritisak nastao zbog nečega drugoga, poput pojave brige i tuge, onda mu treba olakšati, obradovati ga i povratiti raspoloženje. Ukoliko to uradiš, Allah će ti otkloniti jednu od nevolja Sudnjega dana jer nagrada je u skladu sa učinjenim. Neminovno je da ćeš zapasti u nevolju na Sudnjem danu, pa ako si na dunjaluku otklonio nevolju svome bratu, Uzvišeni Allah će na Sudnjem danu otkloniti nevolju od tebe.
Riječi: “Ko olakša onome ko je u teškoći, Allah će njemu olakšati na ovom i budućem svijetu”, govore o onome ko je u teškoći, recimo o dužniku koji nije u mogućnosti vratiti dug, pa ukoliko duguje tebi, imaš mogućnost da mu odgodiš vraćanje do nekog drugog vremena ili da mu halališ dug, ako si to u mogućnosti. Kaže Uzvišeni: “A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite” (El-Bekare, 280), tako da treba pričekati sa potražnjom do nekog drugog vremena bez ikakvog dodavanja ili po mogućnosti pokloniti dug, što je svakako bolje, i to spada u olakšavanje onome ko je u teškoći. Ovo u slučaju da duguje tebi, a ukoliko duguje nekom drugom, onda mu treba olakšati u vraćanju cijelog duga ili nekog njegovog dijela.
Riječi: “Ko sakrije mahanu muslimana, Allah će sakriti njegovu mahanu na ovom i budućem svijetu”, suprotne su ogovaranju i prenošenju tuđih riječi, o čemu je bilo riječi u prethodnom hadisu. Ako kod svog brata primijetiš nedostatak u njegovoj vjeri, trebaš požuriti sa direktnim savjetom, jer je moguće da nije upoznat s time ili da su kod njega prevladale strasti ili šejtan. Tako da treba uputiti savjet i pojasniti u tajnosti i naposljetku sakriti, a nikako iznositi na vidjelo na raznim sijelima i u prisustvu ljudi.
Riječi: “Allah pomaže robu koji je pomogao svoga brata”, općeg su karaktera, pa ako pomogneš svoga brata, bilo kojim vidom pomoći koje je potreban, Allah će tebi biti na pomoći, tj. pomoći će ti jer je nagrada na osnovu učinjenog djela. Pa ako želiš da te Allah pomogne, onda ti pomozi svoju braću u stvarima u kojima si u mogućnosti: novčano, koristeći svoj ugled ili na bilo koji drugi način.
Riječi: “Ko se uputi putem da na njemu traži znanje…”, odnose se na znanje o vjeri, dok je kretanje putem traženja dunjalučkog znanja pohvalno djelo, ali je kretanje putem traženja šerijatskog znanja propisano. Stjecanje vjerskog znanja nekada je obavezno, a nekada pohvalno. Kretanje putem obuhvata stvarno kretanje na put radi potrage za znanjem, ali podrazumijeva i apstraktno, kao što je čitanje i učenje napamet ili razumijevanje tekstova Kur’ana i sunneta. To je kretanje putem znanja: nabavka i iščitavanje korisnih knjiga, razmišljanje o pročitanom kao i analiza pred učenjacima, i sve ovo obuhvaćeno je apstraktnim pojmom upućivanja na put radi stjecanja znanja.
“…Allah će mu njime olakšati put do Dženneta”, i to zato što šerijatsko znanje pojašnjava put do Dženneta. Činjenje dobrih i izbjegavanje loših djela put je do Dženneta. Ne može se uputiti putem prema Džennetu izuzev uz šerijatsko znanje kojim se spoznaje šta je to propisano, a šta nije. Može se desiti da osoba ustraje ili se potrudi oko određene radnje, za koju smatra da je ibadet, a da to bude put ka Vatri, zato što to djelo nije propisano niti ono vodi do Dženneta. Primjer za takva djela su novotarije i praznovjera koja vode prema Vatri makar se danonoćno posvetio njima. Put koji vodi prema Džennetu je onaj kojim je koračao naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je rekao Uzvišeni: “I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova” (El-En‘am, 153). Uzvišeni Allah nije nas prepustio nama samima, niti slijeđenju nekog pojedinca niti ličnom razumijevanju dobra, već nam je propisao pravi put, a to je ono sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Zato se trebaš držati tog puta jer će te on sigurno odvesti do Dženneta. A sve ono što se suprotstavlja putu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vodi ka Vatri, zato ga se kloni.
Riječi: “Kada god se ljudi sakupe u jednoj od Allahovih kuća radi učenja Allahove Knjige i njenoga proučavanja, na njih se spusti smiraj i prekrije ih milost, i okruže ih meleki, a Allah ih spomene onima koji su kod Njega”, pojašnjavaju da traženje znanja treba biti u džamijama, jer su džamije Allahove kuće, utočište meleka, u njima je smiraj i milost zato stjecanje znanja treba biti u džamijama. Ne smijemo dozvoliti da traganje za znanjem bude na neadekvatnim mjestima, raznim šatorima, izletištima koje mogu poslužiti radi jednog susreta ili nekog povremenog skupa, ali džamije su bolje za to. Riječi: “…radi učenja Allahove Knjige…”, označavaju pravilno učenje i čitanje i pamćenje ajeta jer je to osnova znanja. Pod proučavanjem se misli na razumijevanje značenja i ne misli se samo na pamćenje, učenje napamet kao da naučiš Kur’an napamet i to na deset kiraeta i na tome staneš, ne, to je sredstvo, a nije cilj. Cilj je shvatanje i razumijevanje značenja, i postupanje po tome:
1. Čitanje,
2. Razumijevanje,
3. Postupanje po naučenom.
Postupanje u skladu sa kur’anskim smjernicama jeste ono što se traži, dok pamćenje, tedžvid, razumijevanje značenja i ispravno tumačenje predstavljaju sredstvo postupanja po Kur’anu časnom.
Riječi: “…na njih se spusti smiraj…”, ukazuju na spokoj, sigurnost i udobnost.
Riječi: “…i okruže ih meleki…”, označavaju da meleki podržavaju vjernike tako da silaze kod studenata kako bi ih podržali i otjerali šejtane, kao što silaze kod boraca na Allahovom putu kako bi ih učvrstili i ohrabrili u borbi i udaljili do njih neprijatelje, ali silaze i vjernicima koji rade u državnim službama kojim se pomaže i olakšava muslimanima. Meleki ih okruže kako bi se ispriječili nevolji. “…a Allah ih spomene onima koji su kod Njega”, tj. Allah im ukaže počast i spomene ih u boljem skupu – skupu meleka, i tako Svojim melekima skrene pažnju na njih. Ovo ukazuje na počast stjecanja znanja i provođenja i iskorištavanja vremena u svrhu stjecanja znanja. Svaki onaj koji želi ovu počast, neka odvoji svoje vrijeme i uloži trud na tom putu, pred učenima, u Allahovim kućama koje treba graditi i prilagoditi stjecanju znanja.
Riječi: “Koga na tom putu spriječe njegova djela, neće mu biti od koristi njegovo porijeklo”, ukazuju da je poenta u djelima, a ne u porijeklu, pa makar bio najboljeg porijekla, makar bio Kurejšija od Benu Hašima koji su naboljeg porijekla među sinovima Ademovim. Onaj koga ne budu krasila dobra djela i lijepo vladanje, porijeklo mu ništa neće koristiti. Sjetimo se da je Ebu Leheb u Džehennemu, a on je Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, amidža, dok je Bilal, habešijjski rob, postao jedan od najuglednijih ljudi iz reda prve generacije. Ko se pouzda u svoje porijeklo, taj se svrstao u gubitnike, a onaj koji se posveti činjenju dobrih djela, biva od prvaka. Poenta je u djelima, a ne u porijeklu.
Riječi: “Koga na tom putu spriječe njegova djela…”, označavaju sprečavanje od činjenja dobrih radnji i postupaka, “…neće mu biti od koristi njegovo porijeklo”, jer ti nećeš ući u Džennet zbog svog porijekla, pa makar bio od najuglednijih ljudi, već u Džennet ulaziš svojim djelima, makar bio od ljudi koji su najmanjeg ugleda po pitanju porijekla. Bio Arap ili nearap, dobra djela su ta koja vode ka Džennetu i nije dozvoljeno hvalisanje porijeklom i plemstvom i zavaravanje da će ti to koristiti kod Allaha, azze ve dželle.
Komentar hadisa br. 36 iz djela
“Četrdeset Nevevijevih hadisa”
Preuzeto iz djela:
El-Minhetur-rabbanije fi šerhil-erbe‘inin-Nevevijje,
uvaženog šejha dr. Saliha b. Fevzana b. Abdullaha el-Fevzana,
člana Vijeća velikih učenjaka KSA
i člana Stalne komisije za izdavanje fetvi