Priredio: Nermin Avdić
5. Ocjena hadisa; Hadis bilježe: Ebu Abdullah Muhammed ibn Ismail ibn Ibrahim ibnul-Mugire ibn Berdizbeh el-Buhari, a on je imam muhaddisa, te Muslim ibn Hadždžadž ibn Muslim El-Kušejrij en-Nejsaburi; obojica u svojim Sahihima, a to su najvjerodostojnije knjige koje su napisane iz oblasti hadisa. Stoga, neki stručnjaci iz hadisa kažu: “Ako se usaglase (njih dvojica) o hadisu, onda u njih nema sumnje…” Buharijin Sahih je vjerodostojniji od Sahiha Muslima jer je imam Buharija, Allah mu se smilovao, u rivajetu uvjetovao da je prenosilac hadisa sreo onog čovjeka od kojeg prenosi hadis, a što se tiče imama Muslima, Allah mu se smilovao, on se zadovoljavao činjenicom da je prenosilac hadisa bio savremenik onog čovjeka od kojeg prenosi hadis sa mogućnošću da su se sreli, pa čak ako i nije potvrđeno da su se sreli.
Međutim, Sahih imama Muslima bolji je od Sahiha imama Buharije po pitanju konteksta hadisa koje je navodio. Imam Buharija bio je učitelj (šejh) imamu Muslimu.
Dakle, hadis je vjerodostojan (sahih).
6. Koristi iz ovog hadisa:
1. Ovo je jedan od hadisa koji predstavljaju temelj vjere islama, pa zbog toga islamski učenjaci kažu da se islam temelji na dva hadisa, a to su ovaj hadis i hadis Aiše, Allah joj se smilovao: “Ko radi neko djelo koje nije od naše stvari (islama), to mu se odbija”[1] (odbija, tj. neće mu biti prihvaćeno).
Dakle, hadis o namjeri je srž srčanih i vaga unutrašnjih djela, dok je hadis Aiše, Allah joj se smilovao, srž djela udovima (vanjskih djela).
Primjer:
Čovjek koji radi djelo iskreno radi Allaha Uzvišenog, želi time nagradu i sevap, ali je to djelo novotarija (bida‘). Tako, ako pogledamo u njegovu namjeru, možemo primijetiti da je ona ispravna, ali u pogledu samog djela vidjet ćemo da je ono loše i kao takvo je odbijeno zbog toga što nije urađeno u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Drugi primjer je čovjek koji klanja namaz potpuno ispravno, ali zbog toga da ga otac vidi kako je skrušen u namazu ili iz straha od njega i sl., takva osoba neće biti nagrađena jer djelo nije bilo urađeno radi Allaha Uzvišenog.
2. Nijjet (namjera) je sastavni dio imana, jer je on djelo srca, a iman kod ehli-sunneta vel-džemata podrazumijeva vjerovanje srcem, izgovor jezikom i rad udovima.
3. Hadis upućuje da je nijjet jedan od uvjeta djela pokornosti, jer su dva uvjeta da bi djelo bilo primljeno kod Allaha Uzvišenog i to upravo iskren nijjet i da djelo bude urađeno u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
4. Obaveza je razlikovanje ibadeta jednih od drugih, te razlikovanje ibadeta od adeta (običaja).[2]
5. Podsticati iskrenost prema Allahu Uzvišenom, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podijelio ljude na dvije vrste:
prvi, koji svojim djelom želi dobiti Allahovo zadovoljstvo i Džennet;
drugi, suprotan prvom.
6. Ljepota Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, podučavanja koja se ogleda u načinu izražavanja, jer kaže: “Djela se vrednuju prema namjerama”, što se odnosi na praktično djelovanje, a “…svako će dobiti ono što je naumio”, odnosi se na djelatnika, tj. onoga ko radi određeno djelo.
Zatim, od ljepote podučavanja jeste podjela hidžre na dvije vrste: šerijatska i nešerijatska. Stoga je potrebno da učitelj ne nabraja samo pitanja učeniku koje obrađuje taksativno, jer će tako prije zaboraviti, nego mu je obaveza da prvo obradi temelje i pravila jer će tako lakše učvrstiti znanje u srcu učenika.
7. U rečenici je upotrijebljen veznik “i” ( و ): “…ka Allahu i Njegovom Poslaniku”, a nije rečeno: “…ka Allahu, a zatim Njegovom Poslaniku”. Jer, u drugom hadisu spominje se da je čovjek rekao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Šta želi Allah i ti”, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: “Ne, nego samo šta želi Allah.” Pa, u čemu je razlika?
Dakle, u sintagmama u kojima su sadržane šerijatske smjernice, tj. u kojima se govori o propisima, dozvoljena je upotreba veznika između članova sintagme, u ovom slučaju veznika “i”, jer sve šerijatske smjernice na koje je ukazao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, smatraju se kao da su od Allaha Uzvišenog, kao što je spomenuto u ajetu: “Ko se pokori Poslaniku, pokorio se i Allahu.” (En-Nisa, 80)
Međutim, kada su u pitanju Allahove odredbe i želje, tada nije dozvoljeno navesti da to želi i određuje neko drugi mimo Allaha, jer je to sve samo pod Allahovom voljom.
Tako, ako bi neko upitao: “Hoće li sutra pasti kiša?”, te mu čovjek odgovori: “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju”, ovako formulirana rečenica bila bi pogrešna, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nema znanja o tome.
Ako bi neko upitao: “Je li ovo haram ili halal?”, pa mu bude rečeno: “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju”, to je ispravno, jer je propis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u šerijatskim stvarima propis Allaha Uzvišenog, kao što je spomenuto u 40. ajetu sure En-Nisa.
- Hidžra je dobro djelo jer se njome želi pokornost i približavanje Allahu Uzvišenom.
Postoje mnoge koristi ovog hadisa, a također i mnogo fikhskih (pravnih) pitanja koja proizlaze iz njega, međutim, trenutno ćemo se zadovoljiti spomenutim, moleći Gospodara svih svjetova da se okoristimo i da nam upiše u dobra djela! Amin!
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!
LITERATURA:
- Ahmed ibn Alij ibn Hadžer el-Askalani, Fethul-Bari.
- Ibn Redžeb, Džamiu el-ulumi vel-hikem.
- Muhammed ibn Salih el-Usejmin, Šerhu el-Erbein en-Nevevijje.
- Salih ibn Fevzan el-Fevzan, El-Minhatu er-Rabbanijje fi šerhi El-Erbein En-Nevevijje.
- Nazim Muhammed Sultan, Kavaidu ve fevaidu min El-Erbein En-Nevevijje.
- Abdullah ibn Abdurrahman ibn Salih Alu Bessam, Tejsirul-Allam šerhu Umdetil-Ahkam.
Iz predavanja islamskih učenjaka sa seminara o komentaru knjige Četrdeset Nevevijevih hadisa od:
- šejha Abdul-Muhsina Abbada,
- šejha Saliha ibn Abdulaziza Alu Šejha,
- šejha Muhammeda ibn Saliha el-Munedždžida,
- šejha Abdullaha ibn Abdurrahmana Es-Sa‘da,
- šejha Saliha ibn Humejda
Komentar hadisa: “Djela se vrednuju prema namjerama…” (1 dio)
[1] Bilježi imam Muslim.
[2] Primjer za ovo je već naveden.