Priredio: Abdulvaris Ribo
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Uzvišeni Allah je rekao: ‘Ja sam prema Svome robu onakav kakvo on ima mišljenje o Meni. Ja sam sa njim kada Me spomene. Ako Me spomene u sebi, i Ja njega spomenem u Sebi. Ako Me spomene naglas u društvu, Ja njega spomenem u društvu koje je bolje od njegovog društva. Ako Mi se približi za pedalj, Ja se njemu približim za lakat, a ako Mi se približi za lakat, Ja se njemu približim za dužinu raširenih ruku. Ako Mi on hodeći dolazi, Ja njemu dolazim trčeći.”
Ako čovjek vjeruje da će mu Allah primiti dobra djela i za njih ga nagraditi, te da će mu oprostiti ako se pokaje, Allah će prema njemu takav i biti. A ako vjeruje da će Allah prema njemu suprotno postupiti, tako će se Allah prema njemu i odnositi. Hadis ukazuje da nada u Allahovu milost treba prevagnuti strah od Njegove kazne. Neki islamski učenjaci smatraju da tako treba biti kod onoga ko je na samrti, dok prije toga treba da bude ravnoteža između straha i nade. Umjerenost je u svemu najbolja, pa tako i po ovome pitanju. Tako rob treba da se trudi u činjenju ibadeta, čvrsto ubijeđen da će mu to Allah primiti i da će mu grijehe oprostiti, jer Allah je tako i obećao, a On Svoja obećanja neće iznevjeriti. Međutim, ako misli i vjeruje suprotno, on je u tom slučaju izgubio nadu u Allahovu milost, što je veliki grijeh, i ko umre s takvim mišljenjem, bit će i prepušten takvom svome mišljenju. Nadati se Allahovoj milosti, a biti ustrajan u grijehu također je zabluda, samoobmana i neznanje. Uzvišeni Allah u ovom hadisu napominje da je uz one koji Ga spominju, što znači da je uz njih Svojom milošću, pomoći, uputom i pažnjom.
Svoje robove koji Ga spominju u društvu i naglas, Uzvišeni Allah spominje u društvu meleka. Ako se čovjek približava Uzvišenom Allahu svojom pokornošću i dobrim djelima, Allah se njemu približava Svojom milošću, pomoći i podrškom. Što je njegova pokornost veća, veća je i Allahova milost, uputa i pomoć. Riječi: ”Ja njemu dolazim trčeći”, su metafora, jer ne možemo Uzvišenom Allahu pripisati da trči. Ovdje se misli da Uzvišeni Allah, onoga ko Mu se intenzivno duhovno približava, još brže i više obasipa Svojom milošću i dobrotom.