Tefsir ajeta „Sve će propasti osim lica njegova“

Priredio: Emir Demir
Šejhul-islam daje odgovor zalutalima koji govore: Ajet znači da stvari ne egzistiraju iz pravca sebe već iz pravca Allaha, tj. ona egzistiraju bi vedžhi Rabbiha (njegovim stvaranjem). Neki pretjeraju govoreći: Ajet znači da ništa ne postoji osim Allaha (la mevdžude illallah), kao što je govorio Ibn Arabi i drugi panteisti (vahdetul-vudžud).

Ukoliko se ovim želi reći da je egzistencija Tvorca jednolika egzistenciji stvorenja, onda je to jasni kufr (nevjerstvo) prema konsenzusu sljedbenika imana. Ovo je najveća laž koju negira svaki pametni čovjek, iako oni koji ispovijedaju ovo vjerovanje govore da je tu vrhunac realizacije i spoznaje (tahkik i irfan).

Ukoliko se želi reći da stvorenja egzistiraju samo zato što ih je Tvorac stvorio, onda je to istina, jer se ništa ne dešava osim s Njegovom moći, voljom i stvaranjem.

Ovaj ajet se tumači onim što je preneseno i zabilježeno od Ispravnih prethodnika koji kažu: Riječi „Sve će propasti osim Lica Njegova“ (El-Kasas, 88) znače „Sve će propasti osim onoga što se bude radilo radi Njegovoga Lica.“

Sljedbenici tesavvufa ovaj ajet tumače na sljedeći način: „Kullu ma siva-Allahi batil“ „Sve osim Allahovog postojanja je neistina“, a na ovo se može odgovoriti iz nekoliko aspekata:

a)Ajet „Sve će propasti osim Lica Njegova“ ukazuje da postoje stvari koje će propasti osim Njegovoga Lica, pa ako se pod Licem misli na Njegovo postojanje, to znači da su sva stvorenja neistina i ništavna, što je panteistički pravac.

b)Ako se kaže da ajet znači da sve mimo Allaha ne egzistira iz pravca sebe već iz pravca Allaha, onda bi to značilo: Ništa ne egzistira iz pravca sebe osim iz pravca Njega. Međutim, upotrijebiti značenje ništavnosti za nešto što je stvoreno i postojano tako da egzistira iz pravca Allaha a ne iz pravca sebe, nije poznata činjenica u jeziku, ni kao stvarnost ni kao metafora. Kur’anski ajeti ukazuju na propast kao promjenu i nestanak nečega postojećeg, a ne zato što ono ne postoji iz pravca sebe.

c)Ako ajet „Sve će propasti osim Lica Njegova“ znači da sve mimo Allaha moguće je da postoji, a da je Allahovo postojanje obavezno, a to bi značilo: Sve će propasti, zato što je moguće da postoji, osim Njegovog Lica, jer je Njegovo postojanje obavezno. Ovime se pojašnjava već nešto što je samo po sebi jasno, jer je općepoznata stvar da je sve mimo Onog čije je postojanje obavezno, moguće (vjerovatno) da postoji.

d)Lice u Kur’anu i Sunnetu navodi se u kontekstu ibadeta, činjenja dobrih djela i predanosti Njemu: „Ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino žudeći za licem Gospodara svoga Svevišnjeg” (El-Lejl, 19-20) „I hranu su davali, mada su je i sami željeli, siromahu, siročetu i sužnju. Mi vas samo zarad Allahova lica hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!“ (El-Insan, 8-9) “I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole u želji za licem Njegovim.“ (El-En’am, 52) Pošto su značenja ovdje sasvim jasna, tumačenje naziva „Lice“ u ajetu „Sve će propasti osim Lica Njegova“, onako kako se razumijeva i u prethodnim ajetima, preče je nego ga tumačiti onim za što nema navoda u Kur’anu i Sunnetu.

e)Pod propašću se misli na ništavnost i izlazak iz željenih okvira, što znači da ono što nije učinjeno u ime Allaha ništavno je i njime se u stvarnosti ne može okoristiti. Uzvišeni kaže: “Oni zabranjuju da se u njega vjeruje, i sami se od njega udaljavaju, i sami sebe upropaštavaju, a da i ne primjećuju.” (El-En’am, 26) Uzvišeni obavještava da oni sebe upropaštavaju zabranjivanjem vjerovanja u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i udaljavanjem od njega, a poznato je da onaj ko se sprječava druge i udaljava se od njega da je nevjernik, te da njegova propast biva zbog nevjerstva, a ona označava patnju bez uživanja željenih blagodati.