Piše: Hfz. Faris Perenda
Ramazan je mjesec mnogih važnih događaja u muslimanskoj povijesti. Osvajanje velikog broja poznatih predjela kojima su kasnije upravljali muslimani, desilo se upravo u ovom mubarek mjesecu. Bitka na Bedru, kao jedna od najvažnijih bitaka u muslimanskoj historiji, dogodila se u mjesecu ramazanu druge godine po Hidžri. Berićet ovog mjeseca i imanska snaga kojom bi muslimani bili počašćeni od Allaha, džellešanuhu, dok su u ibadetu posta, doprinosili su zasigurno ovim značajnim uspjesima. No, u ovom mjesecu također se desio jedan događaj, koji je promijenio tok ljudske historije. Moglo bi se slobodno kazati da je to najvažniji momenat kojem je čovjek svjedočio od početka svog postojanja na ovoj Zemlji. Godine 610. po rođenju Isaa, alejhis-selam, kada je Allahov Poslanik, alejhis-selam, imao punih četrdeset godina, u dobu kada su i ostali Allahovi poslanici primali objavu, u svojoj punoj životnoj zrelosti, melek Džibril spustio je prve kur’anske ajete na srce našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, nakon Isaa, alejhis-selam, čovječanstvo je zapalo u jedan sunovrat i mrak. Mnogi njegovi sljedbenici ostavili su poziv svog poslanika i podijelili su se u razne frakcije, duboko raštrkani i zavađeni oko suštine učenja koja im je on iznosio. Drugi narodi bili su u još gorem stanju. Svi oblici nemorala i neposlušnosti Allahu bili su se rasprostranili među ljudima. Stanje Arapa na Arabijskom poluotoku dovoljno nam je poznato, znamo kako je bilo i šta su sve činili, koliko je neznanje samo među njima bilo rasprostranjeno. Opisujući ljude prije poslanstva, u jednom svom govoru, koji nam prenosi ashab Ijjad b. Himar, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, između ostalog, rekao je: “… i Allah je pogledao stanovnike Zemlje, pa ih je sve prezreo, Arape i nearape, osim onih sljedbenika Knjige (koji nisu patvorili vjeru svojih poslanika)…” (Muslim, br. 2865) Za svjetlošću božanske objave, čeznulo je i vapilo čovječanstvo. Jevreji su se nastanili na Arabijskom poluotoku iščekujući poslanika koji im je u knjigama opisan kao posljednji Allahov poslanik ljudima. Opisano im je i mjesto gdje će se pojaviti. Nastanili su se na tim mjestima i čekali…
Nakon što mu je boravak sa mušricima u Meki postao težak i nepodnošljiv, Muhammed, alejhis-selam, povlači se u brda u neposrednoj blizini grada. Napušta svoj narod, udaljavajući se od nedjela koja su oni činili i na taj način pronalazi mir. U osami je boravio danima. Njegova supruga Hatidža, radijallahu anha, spremila bi mu dovoljno hrane da ima sve dok se ne vrati. Opisujući njegovo stanje u tom periodu, Aiša, radijallahu anha, kaže: “… a onda je zavolio osamljivanje, pa je išao u pećinu Hira, u kojoj bi boravio noćima…” (Buhari, br. 4953). I to je trajalo jedno vrijeme. Dešavali su mu se i snovi koji bi se ispunjavali jako brzo. A onda, jedne ramazanske noći, dođe mu melek Džibril, obasjavajući horizont, tako da se od njegovih krila ništa više nije moglo vidjeti, i reče mu: “O Muhammede, čitaj!” On mu je usplahireno odgovorio: “Ja ne znam čitati.” Džibril je tu zapovijed ponovio još nekoliko puta, a Poslanik bi svaki put odgovorio da ne umije čitati. A onda je Džibril izrecitirao prve ajete objavljene Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Čitaj, u ime Gospodara tvoga, Koji stvara. Stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna” (El-Alek, 1–5). Ovaj veličanstveni događaj i prizor plod je unaprijed zapisane Allahove odredbe. Nije tačno, kako su kazali neprijatelji dini-islama, da mu se ovo pričinilo, da je umislio, da se đavo, ne dao Allah, poigrao s njim. Otišli su tako daleko da su rekli kako je imao određeni vid šizofrenije itd. Kada su vidjeli da Objava koju je dostavio, život kojim je živio i ostavština i sljedbenici koje je iza sebe ostavio, zaslužuju svaki vid divljenja i poštovanja, i da je ta vjera istinska vjera Gospodara svjetova, nije im preostalo ništa više nego da na ovaj način udare na njegovu savršenu ličnost. Svakako da njihove spletke nemaju nikakvu snagu i vjernik nijedne sekunde ne sumnja u istinitost Kur’ani-kerima i u emanet Allahovog Poslanika, alejhis-selam, u njegovom prenošenju i dostavljanju. “Kur’an je, doista govor objavljen plemenitom Poslaniku, a nije govor nikakva pjesnika, kako vi nikako ne vjerujete! Objava je on od Gospodara svjetova!” (El-Hakka, 40–43)
Nakon primanja prvih ajeta, spustio se sa brda Hira i užurbano otišao kod svoje supruge, žene koja mu je bila najveća utjeha i sagovornik, Hatidže, radijallahu anha, i ispričao joj šta mu se desilo. Bojao se za sebe. Ona ga je smirila i poručila mu da ga Allah neće napustiti. Nabrojala mu je njegove dobre osobine koje su ga krasile i time poduprla svoj govor. Kako neko, Muhammede, ko je poput tebe, uzvišenih moralnih osobina, ko nema nijedne manjkavosti i mrlje u svom životu, da bude napušten i osramoćen?! Ove riječi značile su Allahovom Poslaniku. Nakon toga, predložila mu je da odu do njenog rođaka Vereke b. Nevfela, koji je bio primio kršćanstvo i čitao je te knjige, znajući da nije istina ono što rade stanovnici Meke. Znao je za monoteističku vjeru, u koju je pozivao Ibrahim, alejhis-selam, a na kojeg su se Mekelije lažno pozivale, da te vjere nema u praksi. Tražio je istinu u kršćanskim skriptima do kojih je uspio doći. Kada je čuo od Poslanika, alejhis-selam, šta mu se desilo, odmah je kazao: “To je bio Namus (starobiblijski naziv za Džibrila), onaj koji je dolazio i Musau i Isau. Volio bih da me snaga posluži, pa da te pomognem i budem uz tebe onda kada te tvoj narod bude izgnao iz tvog mjesta.” Tada ga je Allahov Poslanik upitao: “A zar će me moj narod istjerati?”, a on je odgovorio: “Niko od poslanika prije tebe nije došao s onim s čime si ti došao a da nije bio protjeran.” (Buhari, br. 3) Tada se Muhammed, alejhis-selam, suočio s jednom velikom istinom i uvidio je da ono što mu se desilo u toj noći nije bezazleno. Uvidio je da je to nešto što će preokrenuti tok njegovog života. I to se kasnije desilo. Poziv koji je kasnije uputio ljudima, koji je širio sa svojim ashabima, podijelio je ljude na one koji su se odazvali, i time vječnu sreću postigli, i one koji se protiv tog poziva bore i tako će vječnu patnju dobiti. Ono što se desilo u ramazanskoj noći 610. godine po rođenju Isaa, alejhis-selam, događaj je koji je nagovijestio velike promjene. Nakon njega islam se proširio od mašrika do magriba. Islamska civilizacija zasjenila je ljudski rod i obasjala je svaki predio koji je dotakla. Ponudila je ljudima uzvišene božanske vrijednosti koje oni sami ne bi mogli oformiti, omogućila je ljudima da žive sretno i blagoslovljeno na oba svijeta. Predstavila je jednu sredinu u teološkim učenjima – mjerilo koje je prikladno svakom razumnom čovjeku. Sljedeće dvadeset tri godine, Poslanik, alejhis-selam, primao je kur’anske ajete, pokazao kako da se živi život koji Allah traži od ljudi. Ostavio je Kur’an iza sebe i svoju poslaničku praksu kao zvijezde vodilje svim ljudima do Sudnjega dana. Ono što se desilo te noći, jedan je veliki ibret i pouka. Poruka nama muslimanima, ali i poruka drugima, da je vide, i da im mi to prenesemo. Ono što nam dođe od Gospodara svjetova, prenesimo i dostavimo kao uzvišenu vrijednost ljudima, na najljepši mogući način. Allahov Poslanik, alejhis-selam, to je uradio: ispunio je emanet i vratio se svom Gospodaru, a na nama je kako ćemo se mi ophoditi u pogledu emaneta koji smo prihvatili, i za koji ćemo svakako biti pitani. Taj emanet je težak i zahtjevan za ispuniti. “Mi ćemo ti, doista o Muhammede, teške riječi slati” (El-Muzzemmil, 5). Riječi velikih značenja. Ali, ono šta te riječi znače i podrazumijevaju i kakva nagrada za njihovu provedbu sljeduje, zasigurno i vrijedi da se insan potrudi. Vrijedi uložiti malo da bi se dobilo puno. Vrijedi prolaznom uskratiti pažnju nauštrb onoga što je vječno i jedino vrijedno pažnje. Eh, eto, to se desilo te ramazanske noći, 610. godine po rođenju Isaa, alejhis-selam.
Gospodara svjetova molimo da nam ne uskrati iz Svojih riznica i Svoje milosti. Molimo Ga da nam podari svijest pa da spoznamo vrijednosti koje smo dobili, a nismo ih zaslužili. Gospodaru, okiti nas spoznajom, pa da iskoristimo ramazanske prilike i momente, i tako vječnu nagradu zaslužimo. Amin!
El-Asr, 125