Autor: Šejh Abdurrahman es-Sa’di, rahimehullah
Priredio: Selmir Hadžić, prof.
Kur’anska kazivanja nisu puka historijska pripovijedanja, već božanska usmjerenja iz kojih svaki vjernik može crpiti smjernice za svoj život. Među njima posebno mjesto zauzima kazivanje o Musau i njegovom bratu Harunu, alejhima-selam, koje se kroz Kur’an ponavlja u više sura, donoseći važne pouke o vjeri, strpljenju, pozivu na istinu i oslanjanju na Allaha. U Kur’anu se Musa, alejhis-selam, spominje 36 puta, dok se Harun, alejhis-selam, spominje 20 puta.
Kazivanje o ovoj dvojici plemenitih poslanika nije samo podsjetnik na njihovu borbu protiv faraona i njegove nepravde, već i putokaz za svakog vjernika koji se suočava sa izazovima u svom životu. Musa, alejhis-selam, bio je poslanik kojem je Allah dao mudrost, hrabrost i čvrstu vjeru, ali je ipak osjećao potrebu za podrškom svoga brata Haruna. Njihova misija pokazuje važnost bratstva u vjeri, zajedništva i iskrene dove Allahu u trenucima slabosti.
Kroz ovo kazivanje učimo kako se istina uvijek susreće s otporom, ali i kako Uzvišeni Allah pomaže onima koji su iskreni i ustrajni na Njegovom putu. Pouke iz života Musaa i Haruna, alejhimas-selam, ostaju relevantne i danas, kao upute svima koji se bore za pravdu, pozivaju dobru i suprotstavljaju se nepravdi, bilo u društvenom, porodičnom ili ličnom vjerskom kontekstu.
U ovom tekstu osvrnut ćemo se na ključne poruke i lekcije koje možemo izvući iz kur’anskog kazivanja o ova dva plemenita poslanika, alejhimas-selam.
Prva pouka: Allahova ogromna dobrota i blagost prema Musaovoj, alejhis-selam, majci, koja se ogleda u ilhamu – nadahnuću, kojim je inspirisana kako da spasi svoga sina: “I Mi nadahnusmo Musaovu majku: ‘Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti’” (El-Kasas, 7), ali i u radosnoj vijesti od Allaha da će joj njeno dijete biti vraćeno, a da te vijesti nije bilo, savladala bi je i upropastila tuga za djetetom, kao i u tome što joj je dijete vraćeno, Allahovom odredbom, tako što su mu sve dojilje bile zabranjene: “A Mi smo mu već bili zabranili dojilje…” (El-Kasas, 12).
Kroz ovaj, a i druge primjere, saznajemo da Allahovu dobrotu i blagost prema Njegovim štićenicima ljudski razum ne može ni zamisliti, niti se ona može riječima i govorom opisati i iskazati. Pomno razmisli o kontekstu i položaju ove radosne vijesti. Musaovoj, alejhis-selam, majci istog dana vraćeno je njeno dijete, da ga ona javno i otvoreno doji, i da za to još uzima i nadoknadu: “I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito; ali većina njih ne zna” (El-Kasas, 12). U ajetu je nazvana njegovom majkom i zato se njeno srce smirilo i uspokojilo, a njen se iman povećao. Ovim su se obistinile i riječi Uzvišenog: “Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas” (El-Bekara, 216). Musaovoj majci nije bilo ništa mrže od toga da njeno dijete padne u ruke faraonove porodice, ali uprkos tome, na kraju se iskazaše divni plodovi i lijepi rezultati upravo onoga čega se Musaova majka najviše bojala.
Druga pouka: Allahovi ajeti, dokazi i ibreti – pouke u prethodnim ummetima koriste samo vjernicima i svojim svjetlom prosvjetljuju samo vjernike, i radi njih Uzvišeni Allah i spominje kazivanja. Otuda, Uzvišeni Allah i kaže u ovom kazivanju: “Mi ćemo ti kazati neke vijesti o Musau i faraonu, onako kako je bilo, i to za one ljude koji vjeruju.” (El-Kasas. 3)
Treća pouka: Kada Allah nešto želi, olakša uzroke njegovog ostvarenja, pa omogući da se to ostvaruje, dio po dio, postepeno, a ne odjedanput.
Četvrta pouka: Slabe i nemoćne nacije, ma kolika bila velika njihova slabost i nemoć, ne smiju dozvoliti da njima ovladaju lijenost i nemarnost naspram ulaganja truda u vraćanju njihovih prava, niti ikada smiju dozvoliti da izgube nadu u izdizanje do najviših ciljeva, posebno ako su potlačeni. Primjer za to su sinovi Israilovi koje je Uzvišeni Allah izbavio i spasio iz poniženja, uprkos njihovoj slabosti i potčinjenosti faraonu i njegovoj sviti, te im je darovao vlast na zemlji, i omogućio da naslijede njihove gradove: “A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo, i da im na Zemlji vlast darujemo, a da faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali” (El-Kasas, 5–6).
Peta pouka: Zaista svaka nacija, sve dok je ponižena i poražena, i sve dok ne ustane da traži svoja prava, neće moći uspostaviti i uspraviti, ni položaj svoje vjere, a niti svoj dunjalučki i svjetovni položaj.
Šesta pouka: Prirodni strah od stvorenja nije proturječan imanu – vjerovanju, niti on narušava iman – vjerovanje, a upravo tome slična stanja straha dogodila su se Musaovoj majci: “… a kad se uplašiš za njegov život…” (El-Kasas, 7), a i samom Musau, alejhis-selam: “I Musa u gradu osvanu prestrašen, očekujući šta će biti…” (El-Kasas, 18).
Sedma pouka: Iman – vjerovanje povećava se i smanjuje, na što se ukazuje u riječima Uzvišenog Allaha: “Da Mi srce njeno nismo učvrstili i vjernicom je učinili…” (El-Kasas, 10). Ovdje se pod imanom – vjerovanjem misli na povećanje i povećanje imana spokojstva i duševnog mira.
Osma pouka: U najveće Allahove blagodati prema Njegovom robu ubraja se Allahovo učvršćivanje roba u stanju uznemirensti i zabrinutosti: “I srce Musaove majke ostade prazno, umalo ga ne prokaza, da Mi srce njeno nismo učvrstili i vjernicom je učinili” (El-Kasas, 10). Kao što se uz Allahovu pomoć i učvršćenje roba, njegov iman i nagrada povećavaju, isto tako, on biva osnažen da kaže istinu, učini ispravna djela, i da njegovi stavovi i mišljenja ostanu postojani i nepokolebljivi. S druge strane, onaj ko ne postigne ovo učvršćenje od Svevišnjeg Allaha, takav će zbog svoje uznemirenosti i straha izgubiti svoje stavove i mišljenja, ostat će bez svog razuma, te u takvom stanju ni sam sebi neće nimalo koristiti.
Deveta pouka: Kada rob zna da je Allahovo određenje i sudbina istina, i da se Allahovo obećanje neodložno mora dogoditi, on tada ne zapostavlja izvršenje uzroka koji mu mogu koristiti. Otuda, jer se uzroci i ulaganje napora u njihovoj primjeni ubrajaju u Allahovo određenje. Uzvišeni Allah obećao je Musaovoj, alejhis-selam, majci da će joj vratiti njeno dijete, ali i pored toga, kada su ga faraonovi ljudi pronašli, ona je posegnula za uzrocima, pa je poslala njegovu sestru da ga prati, i poduzela je i druge za tu priliku odgovarajuće uzroke: “I ona reče sestri njegovoj: ‘Idi za njim!’ I ona ga ugleda izdaleka, a oni nisu bili ništa primijetili” (El-Kasas,11).
Deseta pouka: Dozvoljeno je da žena izađe iz kuće radi svojih potreba i da razgovara s muškarcima ako ne postoji opasnost od upadanja u zabranjeno, kao što je učinila Musaova, alejhis-selam, sestra: “… pa ona reče: ‘Hoćete li da vam ja pokažem porodicu koja će vam se o njemu brinuti i koja će mu dobro željeti?’” (El-Kasas, 12), a i kćerke starca iz Medjena: “I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo i reče: ‘Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio!’” (El-Kasas, 25).
Jedanaesta pouka: Dozvoljeno je uzeti nadoknadu za staranje o djetetu i za dojenje djeteta, kao što je to učinila Musaova majka, jer se šerijati – vjerozakoni prijašnjih naroda smatraju i našim šerijatima – vjerozakonima. Izuzetak od ovog pravila biva samo u slučaju ako je u našem šerijatu neki konkretni propis derogiran – dokinut.
Dvanaesta pouka: Nije dozvoljeno ubiti nemuslimana kojem je data garancija sigurnosti, bilo po ugovoru ili po običajnom pravu. Zaista se Musa, alejhis-selam, duboko kajao zato što je nenamjerno ubio Kopta, i za to je od Allaha tražio oprost grijeha i Njemu se mnogo kajao. “… i Musa ga udari šakom i – usmrti. ‘Ovo je šejtanov posao!’, uzviknu, ‘on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi!’ ‘Gospodaru moj’, reče onda, ‘ja sam sam sebi zlo nanio, oprosti mi!’ I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv.” (El-Kasas, 15–16)
Trinaesta pouka: Onaj ko bespravno oduzima ljudske živote ubraja se u silnike koji na zemlji šire nered i smutnju, uprkos tome što je možda njegov cilj samo zastrašivanje ljudi, ili makar mislio da tim činom popravlja stanje, sve dok u šerijatu – vjerozakonu ne dođe dokaz koji dozvoljava oduzimanje ljudskog života. “… i kad htjede ščepati zajedničkog im neprijatelja, reče mu onaj: ‘O Musa, zar ćeš ubiti i mene kao što si jučer ubio čovjeka? Ti hoćeš da na zemlji silu provodiš, a ne želiš da miriš.’” (El-Kasas, 19)
Četrnaesta pouka: Obavještenje druge osobe o onome što se o njoj i za nju govori, s ciljem upozorenja na zlo koje je može zadesiti, ne smatra se nemimetom – prenošenjem tuđih riječi, naprotiv, to katkad može biti i obaveza. U tom kontekstu, Uzvišeni Allah, hvaleći njegov postupak, spomenuo nam je vijesti o tom čovjeku koji je došao s kraja grada, žureći da upozori Musaa, alejhis-selam: “I jedan čovjek s kraja grada dotrča: ‘O Musa’, reče, ‘glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik’” (El-Kasas, 20).
Petnaesta pouka: Ako se čovjek boji da će nastradati i biti bespravno ubijen, ako ostane u mjestu svog boravka, u tom slučaju ne treba da se sam baca svojim rukama u propast i da se prepusti i preda stradanju. Shodno mogućnosti, kako bi se spasio, dužan je da ode iz tog mjesta, kao što je to uradio i Musa, alejhis-selam: “I Musa izađe iz grada…” (El-Kasas, 21).
Šesnaesta pouka: Ako se neizbježno mora počiniti jedna od dvije štetne stvari, onda je obaveza da se počini ona koja je od njih dvije lakša i sigurnija, kako bi se potisnulo i izbjeglo činjenje onoga što je krupnije i opasnije. Kada se Musa, alejhis-selam, dvoumio oko toga da li da ostane u Egiptu i da bude ubijen, ili da otputuje u neku daleku zemlju, uprkos tome, što nije poznavao puta do te zemlje, osim upute svog Gospodara, on nije imao sa sobom drugog vodiča, koji će ga voditi, međutim, on je dobro znao da u toj odluci postoji veća nada za spas, pa je njoj Musa, alejhis-selam, i dao prednost.
Sedamnaesta pouka: U ovim ajetima nalazi se divno usmjeravanje i skretanje pažnje vjernika na to da onaj ko traga za znanjem, kada je u potrebi da djeluje ili govori po tom znanju, a od dva stava nijedan kod njega nije prevagnuo, tada se za uputu treba obratiti svome Gospodaru. Nakon što preispita svoj nijet i iskreno srcem teži i želi istinu, i za njom traga, tada neka zamoli Uzvišenog Allaha da ga uputi ka ispravnijem i tačnijem od ta dva mišljenja. Uistinu, Svevišnji Allah neće razočarati i bez pomoći ostaviti onoga čije je stanje takvo, kao što se dogodilo i Musa, alejhis-selamu, kada je namjeravao da krene prema Medjenu, ne znajući pravog puta do njega, kada je rekao: “Gospodar moj će mi pokazati pravi put” (El-Kasas, 22), pa ga je Allah uputio i dao mu ono čemu se nadao i ono što je želio.
Osamnaesta pouka: Zaista se milost i dobročinstvo prema stvorenjima, onima koje rob poznaje ili ne poznaje, ubraja u najplemenitiji moral vjerovjesnika. Također, u brojna djela dobročinstva ubraja se i pomaganje pri pojenju stoke, a posebno pružanje pomoći nemoćnima i slabima. Tako je postupio i Musa, alejhis-selam, s kćerima staraca iz Medjena kada im je napojio njihovu stoku, vidjevši da su one nemoćne da same napoje svoju stoku prije dolaska pastira.
Devetnaesta pouka: Uzvišeni Allah, kao što voli da Mu se onaj ko Ga moli približava s Njegovim lijepim imenima i uzvišenim svojstvima, općenitim i posebnim blagodatima, On isto tako voli od Svog roba da Mu se približava svojom slabošću, nemoći i siromaštvom, i neposjedovanjem snage da ostvari ono što će mu koristiti, ili da potisne štetu od sebe. U ovom kontekstu su i riječi Musaa, alejhis-selam, kada je rekao: “Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, ona mi je zaista potrebna” (El-Kasas, 24), jer se u tome ogleda iskazivanje poniznosti, siromaštva i potpune ovisnosti o Allahu, što je istinsko stanje svakog roba.
Dvadeseta pouka: Stid i uzvraćanje na dobročinstvo dobrotom, oduvijek je to bio put na kojem su ustrajavali čestiti. “I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo i reče: ‘Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio!’” (El-Kasas, 25)
Dvadeset i prva pouka: Kada rob uradi neko lijepo djelo iskreno, u ime Allaha, a nakon toga postigne neku nadoknadu, koju nije namjeravao, za to ga niko ne treba koriti, i to neće štetiti njegovoj iskrenosti i nagradi. Tako je Musa, alejhis-selam, za dobro koje je učinio prihvatio nagradu od starca iz Medjena, iako je on nije tražio, niti je očekivao da mu se na tome dobrim uzvrati: “‘Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje’, reče on” (El-Kasas, 27).
Dvadeset druga pouka: Idžara – unajmljivanje je dozvoljeno za svaki precizno definisan poznati posao, čija je korisnost poznata, u tačno određenom vremenu, a detaljni propisi vraćaju se na običajno pravo. Također, dozvoljeno i da unajmljivanje bude i korist koja se ostvaruje bračnim ugovorom, kao što je rekao starac iz Medjena: “Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje” (El-Kasas, 27). Također, dozvoljeno je da čovjek pronađe muža za svoju kćer, ili za one osobe kojima je on staratelj, i u tome nema nikakve pokuđenosti. Naprotiv, to može biti korisnije i potpunije, jer je upravo tako postupio starac iz Medjena kada je Musau, alejhis-selam, ponudio da se oženi njegovom kćeri.
Dvadeset treća pouka: Riječi Uzvišenog: “Uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” (El-Kasas, 26). Sa ove dvije osobine postiže se potpunost svih poslova, bio državni, uslužni, proizvodni, ili posao čiji je cilj čuvanje i praćenje radnika i njihovih poslova. Dakle, svaki radnik treba da ima ove dvije osobine: da posjeduje snagu da izvrši taj posao shodno njegovim zahtjevima i da je uz to osoba od povjerenja. U tom slučaju, taj će se posao upotpuniti, a njegov cilj i očekivani plodovi i rezultati će se ostvariti. U velikoj većini slučajeva propusti i manjkavosti bivaju uzrokovani nedostatkom ove dvije osobine ili jedne od njih.
Dvadeset četvrta pouka: U najuzvišeniji plemeniti moral ubraja se profinjeno ponašanje prema svakom ko je u kontaktu s tobom, bio on sluga, najamnik, supruga, dijete, poslovni partner ili neko drugi. U plemeniti moral svakako spada i olakšanje poslova i zaduženja radnicima, a radi riječi starca iz Medjena: “A ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar” (El-Kasas, 27). Također, nema smetnje da radi podsticanja partnera u međusobnom poslovanju s obostranom koristi ili pri unajmljivanju čovjek sebe opiše kao osobu koja se prema partnerima ophodi lijepo i korektno, pod uvjetom da je u tome iskren.
Dvadeset peta pouka: Dozvoljeno je sklopiti poslovni ugovor, poput iznajmljivanja i sličnog, i bez svjedoka, na što ukazuju riječi, Musaa, alejhis-selam: “A Allah je jamac za ono što smo utanačili” (El-Kasas, 28). Prethodno smo spomenuli kako se uzimanjem svjedoka u poslovnim ugovorima čuvaju i štite ljudska prava, umanjuju nesporazumi, ali se ljudi u ovom pitanju, kao i pogledu međusobnih prava i obaveza, raznoliko ponašaju.
Nastavit će se…
(Izvor: Tefsiril-letifil-mennan fi hulasati tefsirl-Kur’an)
El-Asr, 125