Preveo: Haris Osmanagić
Napale su me dvije dijametralno suprotne strane. Prva strana su fanatični cionisti koji sami sebe slave i koji misle da se patnja jednog ne-Jevreja nikad ne može porediti sa jevrejskom patnjom. Nema ni potrebe napominjati da ovaj psihotični stav potiče od duboko ukorijenjenog ubjeđenja da je Jevrej posebno stvorenje čiji je život vrijedniji od ostatka čovječanstva. Zar nismo primjetili, na primjer, kako je Izrael učinio Gilada Shalita, izraelskog vojnika koga je Hamas zatvorio, ime poznato širom svijeta, dok se haman pa nikako ne spominje oko 10 000 palestinskih političkih zatvorenika i zatvorenika otpora koji čame u izraelskim tamnicama i koncetracionim kampovima?
I druga strana su neki propalestinski aktivisti koji vjeruju da bih trebao da izbjegavam spominjanje holokausta jer to pomaže legitimizaciji cionističkih priča i nehotično opravdava izraelske zločine nad palestinskim narodom.
Našim propalestinskim aktivistima, ja bih, sa svim dužnim poštovanjem, želio da kažem slijedeće: Ja vjerujem da bismo hodali putevima nemoralnosti kada bismo negirali ili umanjivali patnje drugih. Zaista, imperativ je da zadržimo našu humanost i moralnu sadržinu u pravcu ove legitimne borbe protiv zle države. Nikad ih ne smijemo oponašati i ugledati se u njihovom putu i taktici. Ovo bi bilo samoporažavajuće, samouništavajuće i neizmjerno demoralizirajuće. Štaviše, moramo se suzdržati od govora i djela koji bi druge učinili da nas prikažu inherentnim neprijateljima Jevreja, jer mi to nismo.
Također moramo biti u stalnom oprezu i obraćati pažnju po pitanju onoga što govorimo i načina na koji to govorimo kako nehotično ne bi ocrnili legitimnost naše stvari. Izrael je toliko očigledno kriminalan i ružan da ne moramo da negiramo ničiju patnju da bismo dokazali ovu očiglednu činjenicu. Ukratko, ne moramo sami sebi da skačemo u stomak. To je pogrešno i dosta boli.
Očigledno, cionistički argumenti su, kao i uvijek, motivirani zlim namjerama i zlobnim željama da utišaju svakog kritičara izraelskog kriminala čijeg smo fantazmagoričnih izraza u Pojasu Gazze u zadnje vrijeme svi svjedoci.
Predmet spora ovaj put je članak kojeg sam objavio prije nekoliko dana(1), kojeg sam nazvao “Nek’ nas je sram” u kojem sam snažno kritikovao napore nekih sumjičavih “mirovnih aktivista” da prevare neku nevinu palestinsku djecu iz nekih osiromašenih mjesta da sviraju muziku pred “preživjelima holokausta.”
Ovo je ono što se desilo prošle sedmice kada je desetak mladih muzičara iz izbjegličkog kampa Dženin, u sjevernom dijelu Zapadne Obale, potajno odvedeno u Tel Aviv gdje su morali da sviraju serenadu pred nekim cionističkim starješinima, od kojih su mnogi veterani iz mnogih kriminalnih ratova koje je Izrael vodio protiv našeg naroda. I, kao što sam to rekao i u članku, etničko čišćenje Palestinaca nije sprovedeno od strane letećih tanjira, već od istih onih ljudi koju sad naša djeca treba da razveseljavaju.
Razumljivo je da je ovaj ne tako bezazlen događaj jeftinim iskorišćavanjem ove djece za svrhe izraelske “hasbare” (propagande) razbijesnio mnoge Palestince. Kao neko kome su cionističke ubice ubile trojicu amidža u jednom danu 1954. godine, osjetio sam se duboko povrijeđen i ponižen ovim događajem.
Ja, ustvari, nisam protiv pomirenja Palestinaca i Jevreja. Ja nisam nikad i niti ću gledati Jevreje našim inherentnim neprijateljima. Čak su neki Jevreji najefektivnije pristalice našeg nacionalnog pokreta. Njih pozdravljamo zbog njihove iskrenosti i moralnosti.
Međutim, očigledno je da istinsko pomirenje u ovom dijelu svijeta zahtjeva da se okrene potpuno nova stranica. Uzurpirana prava moraju biti vraćena svojim istinskim vlasnicima, a nepravda mora biti ispravljena. Ovo kažem iskrenim i savjesnim Jevrejima koji su istinski zainteresirani u pravdu i mir.
Ali, cionistima želim da poručim slijedeće: najskoriji predmet spora nije u vezi muzike, pa čak ni u vezi mira. Ovdje se prije svaki radi o ljudskom digniteta kojeg žele da nas liše djeca holokausta i njihova djeca i praunuci i prapraunuci.
I sviđalo se to vama ili ne, makar za nas, vi predstavljate istinski Wehrmacht, istinski SS i istinski Gestapo. Vi ste nacisti našeg vremena. Ovo je što mi vidimo sa našeg, dobrog, vidika. Ovo je ono što vidi veliki dio svijeta. Ovo je ono što vide mnogi iskreni i savjesni Jevreji. Ukrali ste našu zemlju, ubijali naš narod, uništavali naše domove i istjerali i rastjerali najveći dio našeg naroda u sve krajeve svijeta. I poslije svega ovoga, imate drskosti da prevarite našu djecu da pjevaju i sviraju za vas? Ovo je jednostavno mimo, daleko mimo, drskosti.
Neki od vas po navici probrbljaju riječ “mržnja” kad kod jedan Palestinac tvrdi za svoj narod humanost i dignitet. Pa, do kraja ste bolesni ako mislite da će Palestinci morati da žrtvuju svoj dignitet da bi postali narod “oslobođen od mržnje,” prema cionističkom riječniku. Nećemo davati danak ubicama naše djece, nećemo pokazivati poštovanje spram onih koji nam kopaju mezareve.
Sem toga, ko mislite da ste vi, pa da nam držite predavanje o mržnji? Na kraju, vi predstavljate i otjelovljenje ste mržnje u svojem najružnijem obliku. Istrijebljenje naroda iz zemlje svojih predaka, gdje žive od pamtivjeka, jeste đavoljsko djelo par excellence. Uništenje stotina palestinskih gradova i sela kako bi se zadovoljio jevrejski nacionalizam je vraško djelo najvećih razmjera.
Vaš skori blitzkrieg u Gazzi u kojem je vaša armija nalik na nacističku armiju krenula u razbojnički pohod na bespomoćnu i nezaštićenu civilnu populaciju, istrebljujući ih bombama i projektilima i spaljujući njihovu djecu bijelim fosforom je još jednom dokazalo da niste ništa bolji od mržnjom punih nacista koje danonoćno proklinjete za ono što su vam uradili prije šezdeset godina.
Pa, pokušajte da se izvadite iz ove čahure samoporicanja. Palestinski narod ne uči svoju djecu da mrze Jevreje ili ne-Jevreje, vaše zlo i ubistva koja činite su ta koja podstiču mržnju spram vas, i to ne samo među Palestincima i muslimanima, već i među mnogim drugim širom svijeta.
Stanite pred ogledalo u pogledajte se u svoja nakaradna lica.
Autor: Khalid Amayreh
Bilješke:
(1) Nekoliko dana prije nego što je autor objavio ovaj članak, a ne nekoliko dana unazad u odnosu na trenutno datum. – Prim. prev.