Preveo: Nermin Spahić
Pisanje i izvještavanje o Bliskom Istoku nije lak zadatak, potogovo u ovo haotično vrijeme mnogih previranja i sukoba. Međutim, nikada nije bilo ni potrebnije da novinari briljiraju, izazivaju stereotipe, razmišljaju o kontekstima, motivima i savezima, a ne političkim, ideološkim ili financijskim interesima.
Da krenemo od samog početka, kada govorimo o „Bliskom Istoku“, treba reći da je sam ovaj naziv za regiju veoma diskutabilan. On je proizvoljan i može biti razumljiv samo u odnosu blizine drugoj regiji, to jest Europi, čije su kolonijalne aspiracije nekada nametale takve klasifikacije ostatku svijeta. Kolonijalna Europa je bila centar svijeta i sve ostalo je mjereno političkom i fizičkom udaljenošću od ovog dominantnog kontinenta.
Zapadni interesi u ovoj regiji nikada nisu gubili na intenzitetu. Zapravo, nakon rata u Iraku 1991. godine, decenijske blokade i brutalne invazije 2003. godine, Bliski Istok je ponovo u centru neokolonijalnih aktivnosti, krupnih ekonomskih interesa i političkog manevrisanja zapadnih sila. Preispitivanjem termina „Bliski Istok“ postajemo svjesni kolonijalne historije i konstantnog ekonomskog i političkog nadmetanja koje se osjeti u svakom životnom aspektu u ovoj regiji.
Arundhati Roy je jednom rekao: “Zaista ne postoje bezglasni. Postoje samo oni namjerno ućutkani ili svjesno ignorisani.” Decenijama, čak i stoljećima, regija Bliskog Istoka je jedna od najmanje shvaćenih u svijetu. Ovo nerazumjevanje i naknadni stereotipi su podupirali kolonijalne planove u prošlosti i neokolonijalno djelovanje u sadašnjosti. Dokaz tog djelovanja možemo naći u „bombardovanju do povratka u kameno doba“, kako je George Bush jednom rekao, te potpunom uništavanju kulturnog naslijeđa, resursa i ljudskog ponosa.
Početak Arapskog proljeća je poslao znakove nade da se stanje mijenja i da će oni ućutkani od svojih država i stranih sila konačno dobiti priliku da kažu šta imaju. Ali narativ Arapskog proljeća je vremenom postao potpuno sektaški. Ovo je dovelo do polarizacije većine medija i onih koji pišu o Bliskom Istoku. Često se sve svodi na to da li dolazite iz jednog ili drugog ideološkog tabora. To ostavlja malo prostora za novinare koji žele priču predstaviti u njenoj stvarnoj kompleksnosti, a ne u jednostavnom polariziranom diskursu.
Tužno je to što su mnogi novinari svakog momenta na prodaju, spremni da iznajme svoja pera onome ko ponudi najviše. Novinarske priče prezentirane svijetu često nemaju ništa zajedničko sa stvarnošću na terenu već jednostavno predstavljaju gomilu tračeva, glasina, stereotipa i umiljavanja privilegovanih zvaničnika koji nemaju razumjevanja za nevolje svog naroda, bilo u Egiptu, Jemenu, Palestini ili negdje drugo.
Ali stvari ne moraju nužno biti takve. Postoje koraci koji se mogu poduzeti da bi se izbjeglo padanje u zamku ovakve vrste novinarskog šunda. Najbolja stvar koja se može učiniti da bi se spriječila produkcija pisanog smeća jeste krenuti sa samog dna. Potrebno je naći ljude koji su najviše nezadovoljni zbog događaja o kojem se izvještava: žrtve, njihove porodice, svjedoci i šira zajednica. Takvi glasovi su najčešće ignorisani ili korišteni samo da popune prostor, a oni bi trebali postati fokus svakog ozbiljnog izvještavanja iz ove regije, posebno područja pogođenih ratom i konfliktima.
Istina je da može postojati više strana jedne priče, ali to ne bi trebala biti pokretačka snaga novinarske priče. Ako je pristrasnost ipak neophodna, onda ona treba biti s pravim razlogom. Ljudska prava, rješavanje konflikta i mir. Razumjevanje cijene konflikta treba biti vodič u razumjevanju većih i složenijih problema, bez da se postane advokat jedne ili druge strane i uzroka. Zaštita ljudskih prava je plemenita i važna misija, ali nije novinarstvo samo po sebi.
Pišem ovo uz duboko razumjevanje jer sam jedan od onih koji su bez glasa i pod čizmom brutalnog okupatora veći dio svog života. Ako postoji nešto što Bliski Istok zaista treba to su onda časni novinari koji ne zauzimaju strane u sukobima, već su uz one potlačene. Ne možemo naći rješenje za tragične događaje koji se dešavaju oko nas sve dok ne razumijemo kako smo dospjeli u surovu realnost u kojoj živimo. Govoriti istinu bio bi izvrstan početak tog procesa.
Ramzy Baroud (iviews.com)a