Autor: Elizabeth Cobbs Hoffman (Reuters)
Za minber.ba preveo: Nermin Spahić
Šta nije u redu s izborom glumaca u Washingtonu? Staro pravilo kaže da SAD uvijek odaberu pogrešnog momka da glumi Georgea Washingtona u nekom udaljenom građanskom ratu. Prodajemo im oružje za odbranu protiv njihovih prezrenih neprijatelja i onda, ponekad i prije završetka prve bitke, shvatimo da smo na strani lošeg glumca koji opasno podsjeća na Džingis-kana.
Predsjednik Obama nedavno je odobrio prodaju 24 Apache helikoptera iračkoj vladi premijera Nurija el-Malikija, uprkos osnovanim sumnjama da bi ih Maliki mogao upotrijebiti protiv ljudi koje volimo jednako kao i protiv onih koje ne volimo. Helikopteri nisu jedina stavka na Malikijevoj šoping listi. Washington je dogovorio i prodaju 480 Hellfire projektila, zajedno s izviđačkim bespilotnim letjelicama i F-16 borbenim avionima.
Ako poslušamo Malikija, sve ovo mu treba da bi zaustavio teroriste da ne unište njegovu demokratski izabranu vladu. Ako poslušamo njegove protivnike, oni kažu da pristrasni Maliki sam sebi pravi problem šikaniranjem legitimnih oponenata, favorizirajući šiite nad sunitima i potpirujući međuvjerske tenzije. Ako poslušamo Obamu, Maliki je jedina američka opcija: podržimo ga ili posmatrajmo Irak kako tone u građanskom ratu.
Sva tri scenarija su tačna. Gotovo uvijek jesu.
Van posla
Očajni lideri nestabilnih zemalja su problematični partneri. Oni nisu načisto sa svojim vlastitim narodom. Podrška njima obično zahtijeva velike moralne kompromise. Čovječe, stvarno smo znali izabrati prave bisere: od vijetnamskog Ngo Dinh Diema, preko tajvanskog Čang Kai-šeka do iranskog Reze Pahlavija i afganistanskog Hamida Karzaija.
Ali, problem nije u pogrešnom odabiru, već u biranju uopće. SAD trebaju napustiti ovu političku praksu. Držati nacionalnu državu jedinstvenom, težak je posao. Kad ekonomija ili politički sistem zakažu, najbolje je da lokalno stanovništvo zna da je kriv onaj koga su oni izabrali, a ne neko drugi, i da je na njima da pronađu rješenje, bez obzira koliko to trajalo. U suprotnom, posljedica je amnestiranje od odgovornosti. Lokalni lider pod pokroviteljstvom svjetske supersile ima manje razloga za kompromis s domaćim rivalima i posjeduje savršenog žrtvenog jarca kad stvari ne idu kako treba.
Ovo nekima može zvučati grubo i neodgovorno. Zar nije dužnost SAD-a da zaustavi nepotrebno kvoproliće ako je u mogućnosti? Zar ne bi SAD trebale poduzimati mjere da smire konflikt u državama poput Sirije ili Iraka? Zar nije stabilnost interes Washingtona?
Ne nužno. Historija je veoma poučna po ovom pitanju. Ne može se svaki građanski rat spriječiti. U našem vlastitom predsjednik Abraham Lincoln odbio je britansko posredništvo i odbio je spriječiti sukob koji je odnio oko 700.000 života. Prisjetimo se šta se desilo jedanput u historiji kada je strana sila pokušala utjecati na američki izborni proces. Uzvratna paljba bila je spektakularna. Vlada je oštro reagirala, a opozicija još ekstremnije. Odnosi s državom koja se miješala maksimalno su se pogoršali.
Veliko pravilo
Godine 1796., revolucionarna Francuska bila je uvjerena da je slabašna američka republika bila zarobljena ličnim interesima odlučnim da rasprodaju demokratiju i ponovo uspostave monarhiju. Francuzi su ovo načuli od nezadovoljnih Amerikanaca koji su svoje političke rivale nazivali “monokratama” i “anglomanima”.
Francuske diplomate poduzele su sve da podriju vanjsku politiku predsjednika Georgea Washingtona. Kada to nije uspjelo, odlučili su da Amerikanci moraju izabrati “dobrog” Thomasa Jeffersona odanog Francuskoj, a ne “lošeg” Johna Adamsa. Francuzi su uradili sve da bi utjecali na glasanje. Čak su i prijetili ratom ako SAD krenu putem propasti i izaberu Adamsa.
Adams nije bio zadivljen. Kada je pobijedio Jeffersona u tijesnom glasanju, sagradio je nove ratne brodove, podigao armiju i progurao najtiranskije i najksenofobnije zakone u američkoj historiji.
Jefferson je tvrdio da je vlada iskovala željeznu batinu za one države koje se ne žele pokoriti. On i James Madison tajno su napisali rezolucije za Kentucky i Virginiju, predlažući da te države ponište federalne zakone. Nova nacija suočila se sa mogućnošću raspada. Dobronamjerna francuska intervencija u ime globalnog republikanizma potresla je u temelju američku republiku.
Kroz 19. stoljeće SAD su naslijedile Washingtonovu politiku nemiješanja u unutrašnje poslove drugih država, takozvano veliko pravilo. Ova politika bila je aktuelna bez obzira koja stranka bila na vlasti.
Međutim, 1947. godine predsjednik Harry Truman predložio je drastične promjene. Stajanje po strani više nije bilo sigurno, smatrao je on. SAD moraju “podržati slobodne narode koji se opiru pokušajima potčinjavanja od strane naoružanih manjina ili vanjskih sila”.
U to vrijeme nacistička Njemačka samo što je poražena, a Sovjetski savez držao je cijelu istočnu Evropu u šaci. Ulozi za vrijeme “hladnog rata” činili su se nevjerovatno velikim. Zapadnoevropske zemlje mogle bi biti preplavljene kao 1940. godine. Njihove bivše kolonije mogle bi se ujediniti s Rusijom protiv “rasističkog, kapitalističkog Zapada”. I tako je Washington sedam decenija igrao igru “hladnog rata” podupirući klimave vlade kojima prijeti kolaps.
Ova je politika skoro uspjela, ali kolateralna šteta nastavlja živjeti u antiamerikanizmu. Gnjev tinja gdje god su SAD odabrale pogrešnu stranu u brojnim konfliktima. Čak i u Grčkoj, gdje je Trumanova doktrina i otpočela, neki ljevičarski kritičari još uvijek demoniziraju SAD zbog postavljanja marioneta na vlast, porobljavanja nacije i nedopuštanja da Grčka postane sovjetski satelit u četrdesetim godinama prošlog stoljeća, tvrdi Evanthis Hatzivassiliou s Univerziteta u Atini.
Hladni rat davno je završio. Teroristi sa Srednjeg istoka mogu namučiti zapadne vlade, ali nemaju namjeru da ih ruše. Globalna zajednica sada je ujedinjenija nego prije po pitanju nepovredivosti međunarodnih granica. SAD su preuzele glavnu ulogu u kreiranju stabilnijeg svjetskog poretka. Zato je sada vrijeme da se razmotri kurs za sljedećih sedamdeset godina.
Osnovni princip nacionalnih država još od Westfalskog mira jeste da se suverene države ne smiju miješati jedna drugoj u unutrašnje poslove. Ovaj princip često se krši, ali je to najstarija i najpouzdanija postavka međunarodnih odnosa. Zasnovana je na ideji da je gledati svoj posao često sigurnije i moralnije nego glumiti nečijeg starijeg brata i čuvara.
Obamina odluka da naoružava iračku vladu protiv njenih raznolikih neprijatelja nastavlja Trumanovu doktrinu, koja grubo krši Westfalske principe.
Teška odgovornost Trumanove doktrine preteže naspram nekadašnjih koristi. Šansa da Washington ili bilo koja druga strana vlada uredi Srednji istok, ravna je nuli. Stranci nikad neće znati izabrati pravog vođu unutar kompleksnih unutrašnjih odnosa.
Mnogi sada insistiraju na tome da su Malikijevi neprijatelji i naši neprijatelji. Američka arogantna politka omogućit će da tako i bude. Niko ne može spasiti Irak kao sami Iračani.