Piše: Muhamed Ikanović
Savremeno društvo karakteriziraju sve veće krajnosti. Ekstremizam je sve izraženiji u mnogim porama društvenog života. Primjera za to i više je nego mnogo, na svakom koraku.
Zbog konstantne medijske kampanje zadnju deceniju riječ ekstremizam uglavnom asocira na muslimane, tj. na muslimanski ekstremizam, što bi u prevodu kod nekih značilo – islamski terorizam.
Međutim, ekstremizam sve više prepoznajemo i u nekim dešavanjima koja su nekada važila kao razonoda, opuštanje, druženje i vid zabave. Najbolji primjer za to jeste fudbal koji sve više prelazi u sferu pretjerivanja i ekstremnosti. Krenimo od novca koji se vrti u tom svijetu, zarada i transfera igrača. Jednostavno rečeno, to je zabava koja ne proizvodi direktno nikakav novac nego jednostavno živi parazitskim životom.
Nezaobilazna je tema aktuelno Svjetsko prvenstvo o kojem se na sav glas govori u medijima i za prijateljskim kahvama. Nešto što je nekad bilo zabava, danas je postalo povod verbalnih okršaja, nacionalističkih sukoba i huliganskih okršaja. Sve to mi najbolje osjetimo ovdje u Bosni.
Svakako da mi nije cilj da komentarišem i pišem o fudbalu kao dešavanju, nego o posljedicama koje ostavlja iza sebe, u našem društvu. Sve što se dešava u našem okruženje često sadrži primjesu antibošnjačkog djelovanja, pa i fudbalska dešavanja.
Niko ne govori naglas, ali i ptice na grani znaju da se Bosna smatra domovinom samo bošnjačkog naroda, dok druga dva naroda na nju gledaju kao na neizbježno zlo, čast izuzecima.
Jedan od dokaza za ovaj navod jeste i utakmica na Svjetskom prvenstvu u kojoj je Hrvatska bila poražena. Iz čistog mira i ničim izazvani bosanski Hrvati su, nakon patriotskog navijanja za svoju “pravu” reprezentaciju, zbog poraza Hrvatske zapalili bosansku zastavu. Bilo da je to zastava s ljiljanima ili bez, i jedna i druga su simboli BiH.
Svaki normalan čovjek pomalo bi se zapitao šta je dovelo do toga. Kakve sad veze ima poraz Hrvatske sa paljenjem bosanske zastave?! I reprezentacija Bosne je izgubila, ali niko od Bošnjaka nije zapalio niti jednu zastavu, pa ni zastavu Argentine.
Da su Bošnjaci zapalili nečiju zastavu, to bi se onda okarakteriziralo kao ekstremizam i antidržavno djelovanje, ali pošto nisu, onda je to samo za osudu. Iako je to jedan huliganski čin, on nam puno govori.
Na ovakvim stvarima zakazala je bošnjačka politika koja nema petlju da kaže ono što se svima treba otvoreno kazati. Treba i te Hrvate jednom otvoreno pitati šta oni hoće u ovoj državi? Što bi naš narod rekao: Šta glumiš?
Dokle da se igramo gluhih telefona?!
Neka nam neko navede zemlju u svijetu u kojoj je 10% jednog naroda konstitutivni narod, kao što je to slučaj sa Hrvatima u BiH. Tih 10% ima ista prava kao i 50% bošnjačkog naroda. Gdje je tu zdrav razum?!
I pored svega toga daju sebi za pravo da pale simbole ove zemlje. Možda time žele uputiti poruku šta misle o Bošnjacima. Gdje su ti hrvatski političari koji kasiraju ogromne svote novca od države Bosne, a ne od Hrvatske, da to jednoglasno osude i pritvore počinioca?!
Ali, ovo je samo, kao što smo i navikli, još jedan vapaj koji dostiže do ušiju i na tome se završava. Krajnji domet ovakvih riječi jeste komentar: Aferim, dobar tekst!
Sve dok na tome ostanu naše inicijative još će biti oskrnavljenih džamija, napadnutih Bošnjaka i to u vrijeme dok se u Sarajevu podižu kršćanski simboli na šetalištima.