Piše: Mr. Medina Džanbegović-Mohamed
Historija civilizacije je u velikoj mjeri historija oružja. Ona razdoblja u kojima je prevladavajuće oružje skupo i teško ga je proizvesti, sklona su despotizmu. Sa druge strane, arapski mentalitet u kome je potrebno imati vođu, starješinu, oca ili kakvoga diktatora, još uvijek postoji, ali taj isti mentalitet, posredstvom modernih medija, danas se pod svaku cijenu mijenja. Ako zanemarim te masovne medije, koji su značajan faktor u propagiranju i širenju (dez)informacija, s obzirom da često ne iznose realno stanje o aktuelnoj situaciji, te slušam priče stvarnih ljudi, koji su boravili u Siriji, njihovo iskustvo u slučaju te zemlje, ne razlikuje se puno od onoga što prenose međunarodne televizijske mreže. Činjenica je da tamo manjina vlada i drži sve konce u svojim rukama! Kina, Rusija i Iran od marta prošle godine blokiraju svaku intervenciju i ozbiljnije sankcije za čovjeka, odnosno porodicu, koja tradiciju genocida brižljivo baštini. Stali su u odbranu sirijskoga režima, a rezultat njihove politike je skoro 9. 000 ubijenih Sirijaca. Narod želi promjene! Dakle, ne radi se isključivo o američkome planu za dominaciju nad tim područjem Bliskoga Istoka, a historijski posmatrano, Sirija je oduvijek bila poprište sukoba.
Alawitsko društvo, koje upravlja sadašnjom Sirijom, dijeli se na više klanova i plemena, koji odražavaju različita etnička porijekla svojih članova – tu ima Arapa, Perzijanaca, Turaka i Kurda. Raznolikost nije spriječila jak osjećaj jedinstva što su ga doživjeli Francuzi tokom svoje vlasti nad Sirijom. Godine 1920. Francuzi su proglasili “Autonomno područje alawita”, koje čak postaje “državom” dvije godine poslije, da bi 1926. područje bilo ponovno pripojeno Siriji, uprkos alawitskim zahtjevima za autonomijom. Današnja je republika nezavisnost stekla 1946. godine, ali je i pored toga ostala obilježena jakom političkom nestabilnošću. Prihvatajući poraz, alawiti su ipak uspjeli okrenuti situaciju u svoju korist i zauzeti sva ključna mjesta već do 1970. godine.
Stoga je Hafezu al-Assadu, nekadašnjem ministru odbrane, alawitskome generalu, pošlo za rukom relativno mirnim državnim udarom preuzeti vlast. Od tada se sudbina ove sekte i sudbina Sirije isprepliću. Uprkos normaliziranju nekih društvenih prilika (ženama je zajamčio ravnopravan status u društvu, država je počela ulagati sredstva u infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo, urbanizaciju, ekonomiju), koje je Hafez kombinirao političkom represijom, nikada nije pokazivao interes za makar simboličnom demokratizacijom u zemlji. Pripadnik manjinske ekstremističke sekte, čiji su se članovi prvobitno zvali “nusairiti” ili “ansari”, a potom “alawiti” (što bi se prevelo kao „Alijini potomci“), uspio se održati na vlasti sve do svoje nagle smrti, 2000. godine. Ostao je zapamćen po krvavom gušenju ustanka – “Masakr u Hami”, koga je tačno prije 30 godina pokrenulo “Muslimansko bratstvo” (tada najveća opoziciona stranka vladajućem režimu) i to neuspješnim atentatom na predsjednika, a nakon čega je, za svega 27 dana, prema podacima sirijskih aktivista za ljudska prava, likvidirano preko 30. 000, uglavnom, sunnitskih muslimana. Neshvatljivo, ali svijet je već tada mirno, posmatrački, dopustio masakr tolikih razmjera, koji se danas opisuje kao “najsmrtonosniji čin jedne arapske vlade protiv svoga naroda u historiji savremenoga Bliskog Istoka”.
Režim je u to vrijeme optužio “Muslimansko bratstvo” za nezakonito posjedovanje oružja, podsticanje na nasilje, kao i da snosi odgovornost za ubistvo grupe studenata, koje se desilo u junu 1979. godine, u gradu Halepu, na sjeveru Sirije. Iako je “Bratstvo” negiralo povezanost sa tim događajem, Hafez al-Assad je to uzeo kao povod i započeo široku kampanju protiv njih. Kulminacija svega je bilo izglasavanje zakona (1980. godine, broj 49) kojim se smrću kažnjava pripadnost “Muslimanskome bratstvu”. U napadu sirijske vojske i specijalnih borbenih jedinica, koristeći tenkove, oklopne transportere i avione na grad Hamu, bukvalno su kompletne ulice sravnjene sa zemljom, srušeno je 88 džamija i 3 crkve, vršile su se racije, medijima je bio zabranjen ulazak u grad, koji je dugo vremena bio totalno izoliran od ostatka svijeta. O tome svjedoči preživjelo stanovništvo, a poslije toga sirijski narod nikada nije izašao protestirati na ulice sve do 2011. godine, kada su počele demonstracije u brojnim arapskim gradovima.
Sirija je država koju više od četiri decenije vode isti ljudi. Izbori se provode svakih sedam godina. Redovitim lažiranjem predsjednik uzima iznad 97% glasova! Kada je bivši vođa umro, Ustav se prilagodio izboru sina za nasljednika. Bashar, oftalmolog po zanimanju, drugi po rođenju Hafezov sin, apolitičan sve do smrti svoga starijega brata Bassela, 1994. godine, u automobilskoj nesreći, prihvata očevu odluku o budućem preuzimanju vlasti. On je nakon šest godina već bio sistematski pripremljen za tranziciju položaja, ali nije imao napunjenih 40 godina, kako je nalagao načelni propis Sirije. To se brzo i jednostavno riješilo. Parlament se sastao i u roku od par sati izmijenio tu tačku Ustava, tako što se granica sa 40 spustila na potrebnih 36 godina starosti! Prethodno gradeći imidž političara koji se bori (kao fol) protiv korupcije, brani “palestinsko pitanje”, redovito optužuje politiku Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, napada Ujedinjene nacije, prozivajući ih “političkim tijelom u vlasti Bijele kuće”, izlazi u javnost sa teorijom svjetske zavjere protiv Sirije, opovrgava sistematsko mučenje osumnjičenih osoba u svojoj zemlji, navodeći kako Sirija nema ozakonjenu torturu, kao metodu ispitivanja, opravdao se od brojnih kritika na račun “porodične vladavine”. Bashar je djelomično privatizirao privredu i uveo veću liberalizaciju društva, ali su istinske reforme zaustavljene i on ne pristaje na značajnije promjene.
Alawiti, smatrani sjevernim potomcima prastanovnika Sirije, koji se još uvijek služe prikrivanjem nekih svojih konfesijskih naslijeđa i obilježja, sebe za javnost danas definiraju kao podsektu imamitskih šiita, a Siriju, kojom vladaju potpunom vojnom diktaturom, smatraju šiitskom zemljom, uprkos činjenici da većinu stanovništva čine sunniti. Koncem 70-tih godina prošloga stoljeća, libanske šiitske vođe su ih priznale kao “halal šiite 12 imama”. Sirija je igrala dominantu ulogu u političkome životu susjednoga Libana. Do nedavno je tamo držala jake vojne snage i mnoge svoje agente. U teološkome smislu, alawiti su sinkretistička sekta, vezana na predislamsko manihejsko naslijeđe, stara perzijska vjerovanja; čudna mješavina i nekih budističkih, čak i židovskih elemenata, zatim kršćanstva i islama. Slave Božić i Uskrs, perzijsku Novu godinu, priznaju Sveto Trojstvo, ali drugačije – vjeruju u Alija (značenje), Muhammeda (ime) i Perzijanca Salmana al- Farisija (vrata). Tri početna slova njihovih imena tvore riječ “AMS”, koju posvećeni zazivaju u svojim obredima. Oni su bili neki verzirani kršćani i nakon islamskoga osvajanja. Zadržali su svoja stara vjerovanja, da bi se pod utjecajem “ismaili šiita” počeli više približavati islamu. Zbog straha od progonstva, zabranjeno im je pričati o religiji outsiderima. Dugo su bili siromašni građani nižega reda. Obično nemaju džamije, ne respektiraju post, ne klanjaju, a njihove se žene ne pokrivaju sukladno sunnitskim.
Ustvari, alawiti prakticiraju “dvoličnost”, sada službeno ispovijedajući dominantnu islamsku religiju, ali praktično, u stvarnosti, njihov je kult tajni. Nisu oni ni u kakvoj pravoj vezi sa islamom, ali tako se štite. Jedno rade, drugo pričaju. Osim toga, uče da je nusairizam (naziv potječe prema planinskoj zoni Nusayriya na sjeveru Sirije) postojao i prije stvaranja svijeta. Prema tom učenju, nusairi(ti) su živjeli u blizini Boga (estagfirullah), prvobitno kao svjetlosti, u obliku zvijezda. Sami sebe su smatrali savršenima, te su zbog te oholosti prokleti, svrgnuti i poslani u svijet materije, gdje im je suđeno reinkarnirati se iz života u život. Smatraju da griješnici mogu sedam puta doživjeti novo rođenje, ali zbog kazne će svaki put biti rođeni kao kršćani, dok se ateisti, reinkarniraju kao životinje. Njihova je vjerska zajednica u biti zatvorenoga, inicijacijskoga i ezoteričnoga tipa. Osnovna molitva im glasi: “Okrećem se prema vratima, klanjam se imenu i obožavam značenje”. Ispovijedanje Bogu je svjedočenje “da nema Boga osim Alija”. Dakle, Isusa su zamijenili Alijem i poistovijetili sa Bogom. Veoma su kontradiktorni.
Alawitski molitvenik, “Nahjul Balagha” (Staza rječitosti) je šiitska zbirka hadisa (poruka, izjava, vijesti), za koju se smatra da su to govori, zapovjedi ili savjeti Alija. Navodno, poslije “Kur’ana”, to im je najsvetija knjiga. Vjeruju u pet stupova islama, ali ih vrlo slobodno interpretiraju. Piju alkohol, njeguju kult ličnosti, izjašnjavaju se kao muslimani, iako ih većina muslimana ne priznaje kao takve, a različit im je i Šerijat (sveobuhvatni islamski zakon). Ima ih oko 20% u Siriji. Istražujući ovu temu, čula sam, da slaveći svetkovine, okupljaju se i pod vodstvom šeiha zajedno čitaju tekstove iz svoje liturgije. Zatim žrtvuju životinje, koje jedu na gozbi, zazivajući Boga. Izvan tih prigoda, alawiti redovito slave misu tokom koje veličaju vino i piju ga u čast starješina svoje zajednice. Kažu da je potrebno imati najmanje 18 godina, da bi se moglo pristupiti prvoj ceremoniji i tako dobiti pristanak za sve ostale. Toga dana mladića prima skupština mudraca, koja mu naređuje da prizna jednoga od njih kao kuma, što čini tako da stavi na glavu cipelu onoga koga je odabrao. Nakon toga, od njega se traži da popije čašu vina u zdravlje “AMS”-a, a to je formula koju ne može shvatiti istoga trenutka. Također mora prisegnuti da će čuvati tajnu o tome što će naučiti; obavještavaju ga da neće biti dostojanstveno ukopan, ako prekrši tu prisegu. Na kraju, svaki član skupštine se diže i nazdravlja u čast novopridošloga. Tada je posvećen, a kum koji ga vodi, uči ga temeljima, posebno molitvama. Ali, on prvenstveno ovisi o šeihu koji je duhovni vođa mjesne zajednice i koji ima zadatak naučavati posvećene.
U Siriji se produbljuje šiitsko-sunnitski razdor, koji niko u arapskome svijetu još ne želi nazvati ratom, ni građanskim, a kamo li religijskim. I prije izbijanja masovnih prosvjeda stanovništva, znakova nezadovoljstva u Siriji bilo je više nego u drugim arapskim zemljama, ali su bili prigušeni iz taktičkih razloga: nepotizam, korupcija, represija prema političkim disidentima, sporiji društveni razvoj, kao i golema izdvajanja za naoružanje… Ljudi mi pričaju da praksa javnih pogubljenja se uistinu događa, većina internetskih stranica je zatvorena, a Facebook je legalno dozvoljen tek u decembru 2010. godine. Lice predsjednika, poput Orwellovoga Velikog Brata, upozorava, iskačući iza svakoga ugla i nalazi se na svakome jumbo plakatu. Bolnice i školstvo su besplatni, što se lijepo (ironično) slaže uz slogan vladajuće stranke – “Jedinstvo, sloboda, jednakost!”; puke fraze, kao i u svim autoritarnim režimima.
Država je oficijalno sekularna, pored islamske ispovijedi, opisanih alawita i sunnita, u zemlji postoji oko 12% kršćana. Vjerska tolerancija prema njima izražena je u obliku armenskih crkava ili cijelih kršćanskih zajednica. Stanovnici takvih dijelova komuniciraju dijalektom aramejskoga jezika kojim je govorio Isus i trude se sačuvati ga. Pripadnici su pravoslavne crkve, a vladajuća stranka održala se upravo uz pomoć manjinskih skupina. To su samo neki razlozi zašto je Rusija “bratski” uložila veto u Vijeću sigurnosti UN-a na rezoluciju kojom se sirijski režim trebao primorati da ode sa vlasti. Ruska mornarica u sirijskoj luci Tartus, na Sredozemlju, ima jedinu bazu koja je izvan granica bivših sovjetskih republika. U tu luku je već uplovio ruski nosač aviona “Admiral Kusnezow“. Pored toga, Rusija prodaje oružje Siriji, a da je rezolucija usvojena, ruske firme, koje proizvode naoružanje, izgubile bi četiri milijarde američkih dolara, kako procjenjuju eksperti u Moskvi.
Ono što Amerika zove demokracijom, ustvari je nametanje vrijednosti koje su drugim narodima veoma strane. Sirijski se narod digao na noge. Oni jednostavno žele promjenu, a „Muslimanska braća“ bi i tamo bez problema uzela glasove. Amerika svakako gleda svoje interese, a u slučaju Sirije nisu jaki kao što je to bilo sa Libijom. Jasno je da se u sirijske nemire miješaju i razne političke opcije, pa čak i terorističke skupine, ali sigurno je da Assadova tvrdokorna vlada mora pasti, čak i ako promjena sistema izazove sukob puno većih razmjera, jer Sirija je u američkim očima već jako dugo okarakterizirana kao osovina zla, a odnosi sa Izraelom su nikakvi, posebno zbog okupacije strateški važne Golanske visoravni (1967), oko koje se vodio i rat između dvije zemlje. Sa druge strane, Iran ne skriva simpatije prema Siriji, a znamo kakvi su odnosi Irana i Washingtona. Uz sve to, Iran pokazuje emancipacijske želje prema prošlosti i perzijskoj imperiji, a Sirija bi se na izvjestan način koristila od strane Zapada, jer se priprema teren za napad na Iran. Priznavanje alawita od strane šiita je politički svjesna odluka, da bi Iran ostvario svoj vjerski san o “polumjesecu”, koji se prostire od Irana preko Iraka, Sirije do Libana. Iran i Sirija su potpisnice ugovora o međusobnoj odbrani, dakle, ako neko napadne Siriju, Iran se obavezao braniti je i obratno, ali taj sporazum od prošle godine, odnosi se samo na saradnju u mornaričkim “vježbama”.
Nikada nisam bila u Siriji, ali sam sebi davno poslagala mistične slike, kao šarene goblene prošlosti, koji vrište od ritma i zvukova, puni boja i mirisa – čari staroga Orijenta, slični onima iz „1001 noći“. Ako jednoga dana tamo odem, ne znam hoću li zateći zemlju, kakva živi u mojoj glavi. Ne znam hoće li Sirija, srce Bliskoga Istoka, dragulj arheologije, zemlja kontrasta i dalje brojati oko 23 miliona gostoljubivih i srdačnih stanovnika. Da li će postojati najrazličitiji krajolici; od polja pšenice i pamuka preko bogatih vinograda i maslinika, do palminih oaza i livada prepunih oleandra? Šta će biti sa hiljadugodišnjim spomenicima, arheološkim nalazištima, impozantnim dvorcima, citadelama i usnulim gradovima, što pričaju slavnu historiju čak 34 različite civilizacije? Ne znam hoće li se i dalje iza ljudskih osmijeha kriti strah od tajne policije, o kojima su mi pričali oni koji su tamo boravili. Hoće li se još dugo sijati smrt, a utjecaj politike na svakodnevni život biti sličan trenutnom? I ono najtragičnije pitanje – koliko će još ljudi i djece morati poginuti u ime nekoga “jedinstva, slobode i jednakosti“? Čini mi se da je ključ promjena u Damasku. Tek kada i njega zahvate masovni, nepovratni nemiri, mir će biti mnogo bliži.
Medina Džanbegović-Mohamed iz Kaira, mr. književnohistorijskih nauka