Samo godinu nakon što je osnovana, dakle 3. novembra 2002., turska Partija pravde i razvoja (AKP) ostvarila je iznenađujuće izborne rezultate, osvojivši 35 posto mjesta u turskom parlamentu. I ne tako davno, prije četiri godine, većina eksperata za turska pitanja očekivala je pad vrha AKP-a, na čelu sa premijerom Redžepom Tajipom Erdoanom (Recep Tayyip Erdogan), te samim tim i pad vlade.
Njegov pad bio bi potaknut direktnom intervencijom vojske ili u kombinaciji pritisaka moćnika iz konzervativnih sekularnih krugova, koji su imali veliki utjecaj na državu i političku opoziciju u Turskoj.
Strateški odnos
No, sudeći prema trenutnoj političkoj situaciji i raspoloženju građana, sadašnji šef turske vlade – uz podršku svoje stranke – vodi najsnažniju vladu Republike Turske, čak i ako se poredi s vladama iz vremena Mustafe Kemala Ataturka.
Čelnici AKP-a smatraju se u najvećem broju novim kreatorima političkog života turske države. U prvoj fazi vladanja Turskom AKP je bio prepoznatljiv po tome što je bio usmjeren na razvijanje i usavršavanje mehanizama upravljanja i vođenja države. Kada je AKP osnovan, njegovi čelnici su isticali kako trebaju zastupati interese naroda, a da stranka treba biti utemeljena na sistemu vlasti koji će biti u stanju integrirati državu i društvo. Uprkos takvim težnjama Erdoanove vlade, godine prvog mandata vladavine AKP-a bile su prilično trnovite, jer su se suočili s vrlo osjetljivim pitanjima, kao što je uloga vojske u upravljanju zemljom i tzv. kurdsko pitanje.
Veliki ekonomski uspjesi ostvareni u toku prvog mandata, jer je za pet godina Erdoanova vlada uspjela udvostručiti nacionalni dohodak, kao i konsolidacija turske vanjske politike, pridonijeli su, s jedne strane, jačanju povjerenja građana u AKP-u, dok je, s druge strane, zbog istih uspjeha Erdoan samo razjario svoje žestoke protivnike u namjeri da ga svrgnu s vlasti.
Tako je u maju 2006. ubijen ugledni sudija Mustafa Judžel Ozbilgin (Yucel). Budući da se smatrao gorljivim protivnikom islamskih tendencija u zemlji, bilo je jasno da je neko želio povezati njegovo ubistvo sa proislamskim pokretima. Očekivalo se da će ovaj događaj, uz slične provokacije, proizvesti stanje haosa u zemlji. Suprotno takvim očekivanjima, brzo razotkrivanje snaga koje su stajale iza ovog atentata, predstavljalo je pravi početak druge faze vladavine AKP-a.
U ljeto 2007., na kraju mandata predsjednika Ahmeta Nedždeta Sezera (Necdet), vladajuća stranka nominirala je tadašnjeg ministra vanjskih poslova Abdulaha Gula (Abdullah) kao svog kandidata za predsjednika Republike. Podjele uzrokovane najavom Gulove kandidature, uz otvorene prijetnje vojnog vrha, rezultirale su 2007. godine raspisivanjem parlamentarnih izbora. Erdoan, kao lider AKP-a, ponovo je odnio izbornu pobjedu od 47 posto mjesta u parlamentu. Tako veliki trijumf katapultirao je Gula u predsjedništvo te je pojačao Erdoanovo uvjerenje da ima dovoljno političke moći za promjenu stanja u zemlji i za reformu republikanskog sistema.
Osujećeni pokušaj tužilaštva i ustavnog suda da raspuste AKP u martu 2008. predstavlja posljednji veliki sukob između te stranke i konzervativne sekularne elite.
Sljedeće tri godine, zapravo, svjedočimo kristalizaciji Erdoanove politike za rješavanje kurdskog problema, pitanje pokrivanja žena, građanskih sloboda i ljudskih prava, pitanje demokratskih reformi, kao i pitanja utjecaja vojske na unutrašnje strukture vlasti.
Također, turska vanjska politika bitno je uvjetovana Erdoanovim uspjesima na unutrašnjem planu.
Kako se nova strategija turske politike vezuje za ministra vanjskih poslova Turske Ahmeta Davutolua (Davutoglu), generalno se strategija vanjske politike vezuje za novi strateški odnos prema Siriji, Iranu, Bugarskoj, Gruziji, Ermeniji i, najznačajnije, Rusiji.
U kontekstu takve vanjske politike Turske našao se i Balkan, i to kao “treći strateški interes”, kako ga je u svojoj knjizi “Strategijske dubine” opisao Davutolu. Koliko se Erdoan drži svoje strategije u vanjskoj politici, najbolje govori njegova pobjednička izjava da će od pobjede AKP-a koristi imati jednako “Sarajevo kao Istanbul, Damask kao Ankara…”.
No, bez obzira na takvu srdačnost i takav optimizam, malo će analitičara dati tako dobru ocjenu turskoj politici na Balkanu. A kada je Erdoan stavio Sarajevo u rang Istanbula, onda se, posebno za Sarajevo, odnosno za tursku politiku u BiH, može reći da je zakazala.
Za slabe razultate nikako se ne može kriviti isključivo Turska, jer postoji nekoliko činilaca zbog kojih turska politika, uz proklamiranu dobru volju, nije dala bolje rezultate. Naravno, prvi je negativni faktor koji se ispoljio kroz odbojnost nekih intelektulanih krugova u Beogradu i vladajuće oligarhije, na čelu s Miloradom Dodikom u Republici Srpskoj, prema Turskoj kao državi. Tu odbojnost, ravnu političkom animozitetu i mržnji prema Turcima, iskazao je dr. Darko Tanasković u svojoj knjizi “Neoosmanizam – povratak Turske na Balkan”, objavljenoj prošle godine u Beogradu, a nakon održanog naučnog skupa u Banjoj Luci pod istim nazivom.
Drugi nepovoljan faktor za tursku politiku je političko stanje Bošnjaka, posebno u SDA, stranci Alije Izetbegovića, prema kojoj rukovodstvo AKP-a, kao i sam Erdoan, gaji veoma emotivan i respektabilan odnos. Zbog toga su se bosansko-turski odnosi realizirali preko starih poznanstva, posebno iz vremena rata, koje su kreirali ljudi poput Harisa Silajdžića, Sulejmana Ugljanina, Bakira Izetbegovića itd.
U kontekstu odnosa s Evropskom unijom, paradoksalno je da se Erdoanova pobjeda desila u vrijeme kada je Hrvatska završila pregovore o prijemu u EU, koja je skupa s Turskom podnijela zahtjev za prijem, dok se još neke moćne evropske zemlje, poput Francuske i Njemačke, javno protive ulasku Turske u EU.
Ovako sebičnu i kontraproduktivnu politiku nekih ključnih zemalja u EU već uočavaju svjetski eksperti, koji se bave analizama i fenomenom politike Tajipa Erdoana.
Poltronska podrška
Loši aspekti ovakve politike nekih zemalja prema Turskoj odražavaju se na “arapsko proljeće”, gdje bi Turska mogla imati ključnu ulogu. No, bezrezervna podrška Engleske, odnosno premijera Dejvida Kamerona (David Cameron), kao i Sjedinjenih Američkih Država, odnosno predsjednika Baraka Obame (Barack), mogla bi prevagnuti u korist Turske za prijem u EU.
A ovako uvjerljiva i blistava, skoro neviđena pobjeda u modernoj povijesti demokratskih društava, dat će novo samopouzdanje Erdoanovoj vladi za drugačiji nastup prema politici nekih evropskih zemalja, pa tako i politici na Balkanu, a posebno u BiH.
S takvim samopouzdanjem, sa sigurnošću se već može ustvrditi da ni najavljeni novi trilateralni sastanak između Srbije, BiH i Turske u Sarajevu neće proći u atmosferi i duhu Karađorđeva. Kao što se sa sigurnošću može ustvrditi da turska diplomatija više neće poltronski podržavati neke favorite međunarodne zajednice u BiH, koji, naprimjer, žele ukinuti vjeronauku u školama, jer to, barem lidere AKP-a, podsjeća na “februarske zabrane”, kada su turski rigidni sekularisti zabranili “Kur’an-kurseve”!
I, na koncu, već najesen, negdje između dva bajrama, mogao bi se čuti eho Erdoanove pobjedničke izjave. I to jednako u Jerusalemu kao i u Sarajevu!
Pokazatelji moćnog političara
Postoji niz pokazatelja koji upućuju na to da je Erdoan moćan političar, koji se vrlo uvjerljivo nosi s domaćim izazovima.
1. Obračun s obavještajnim podzemljem, odnosno Ergenekon mrežom, koja je planirala izvesti državni udar.
2. U jeku globalne finansijske krize, koja je, također, pogađala i Tursku, istražni organi, najvjerovatnije na nagovor premijera Erdoana, problematiziraju poslovanje velikog “Dogan Media Groupa”, koji je držao medijski monopol na turskom tržištu. Istraga je ustanovila utaju poreza u vrijednosti od više od četiri milijarde turskih lira te je pokrenut krivični postupak protiv “Dogan Media Groupa”, koji posjeduje osam dnevnih novina, uključujući i utjecajni “Hurriyet”, “Milliyet” i “Radikal”, kao i nekoliko časopisa, mnoge televizijske stanice, novinske agencije, koje su smatrane tvrđavom sekularne opozicije. Slučaj Dogan grupe još je predmet sudskih organa. Ime i ugled grupe počelo je opadati pa je postalo više nego jasno da će njihov predsjednik biti prisiljen pribjeći prodaji Dogan grupe.
3. Uprkos zabrinutosti koja je vladala zbog ishoda referenduma za promjenu ustavnih amandmana, koji je održan u septembru prošle godine, Erdoan je morao pribjeći tim izmjenama. Uspjeh referenduma smatrao se i kao pobjeda političkog programa Erdoanove vlade.
4. Ustavne promjene obuhvataju tri velike reforme institucija u turskoj državi. Reforme idu u prilog stabilnosti vladajuće Stranke pravde i razvoja te pridonose slabljenju utjecaja rigidnih sekularnih elita.
S obzirom na uspjeh koji je Erdoan ostvario sa svojim pristašama u borbi za ustavne amandmane, sada je izvjesno da će njegova vlada raditi na izradi potpuno novog ustava, koji će obuhvatiti obnovu Republike.
Nedžad Latić
(Avaz)