Priredio: Mr. Osman Smajlović
Dobročinstvo ima svoje stepene i vrste. Jedna od tih vrsta je ono što se naziva emotivna obazrivost i suosjećanje, što u suštini predstavlja ibadet.
Emotivna obazrivost i suosjećanje zahtijeva od svakog od nas da se odreknemo brige samo o vlastitim interesima i egoizmu. Također, traži da se odlikujemo karakterom davanja prednosti drugima i pridavanja pažnje osjećajima drugih ljudi.
Ovaj vid obazrivosti i suosjećanja obično se odnosi na pitanja vezana za emocije i često razotkriva patnju uzrokovanu od strane bližnjeg, daleke osobe ili čak voljene osobe.
Emotivna obazrivost i suosjećanje mogu se izraziti riječima, osmijehom, ispunjenjem nečije potrebe, suosjećanjem ili utjehom, dodirom saosjećanja ili nježnim gestom prema kosi jetima, siročeta ili siromaha, iskrenom dovom iz srca ili bilo čime što može utješiti slomljenu dušu i olakšati njenu patnju.
Emotivna obazrivost i suosjećanje plemenita je ljudska vrijednost i kultura. Kada spomenemo termin ibadet, prvo što nam pada na pamet su namaz, post, dobročinstvo roditeljima, održavanje rodbinskih veza i drugi slični ibadeti. Iako su ovi ibadeti od izuzetne važnosti, postoje ibadeti koji su postali skriveni, možda zbog toga što ih ljudi smatraju neznatnim i zanemaruju ih. Međutim, nagrada za te skrivene ili zanemarene ibadete u odgovarajuće vrijeme može premašiti nagradu za mnoge druge vidove pokornosti, a jedan od tih ibadeta je emotivna obazrivost i suosjećanje.
Imam El-Asbehani, Allah mu se smilovao, rekao je o pravcu Ehli sunneta ve džemata: “I suosjećaju se sa slabima i milostivi su prema Allahovim stvorenjima, jer sljedbenici Ehli sunneta znaju istinu, milostivi su prema stvorenjima, a predvodnici, imami, Ehli sunneta, znanja i imana imaju pravednost, milost i znanje, pa žele dobro ljudima.”
Emotivna obazrivost i suosjećanje društvena je kultura prisutna od davnina. Primjenjivala se do te mjere da je postala dio izreke: “Sustići će Allahov spas onoga koji se emotivno suosjeća s ljudima, čak i ako je usred opasnosti.”
Ljudi su to prakticirali zbog svoje ljudske prirode i ćudi. Kako je lijep osjećaj kada se neko suosjeća s našim bolovima i emocijama! Kako je lijepa riječ koja ublažava patnju drugih osoba! Nažalost, ta značenja su se počela gubiti kako je ljudski život postajao ubrzaniji, a svaki od nas postajao sve više zaokupljen samim sobom i izolovan od drugih. Nedostaju nam te plemenite ljudske geste. Ako dođe do spora između dvoje ljudi, često se dešava da ponos svakog od njih sprečava pomirenje ili da krivac ne želi da se izvini. Ovo dodatno doprinosi pojavi i rastu mržnje i raspadu društva.
Jedno od Allahovih lijepih imena je El-Džebbar, a jedno od njegovih značenja je Onaj koji pomaže slabe i liječi slomljena srca. On pruža utjehu ojađenima, obogaćuje siromašne, olakšava nevoljnicima i iskušanicima, omogućavajući im postojanost i strpljenje u vjeri islamu.
Plemeniti Kur’an i sunnet ispunjeni su mnogim primjerima emotivne obazrivosti i suosjećanja. Uzvišeni Allah kaže: “Onaj koji ti objavljuje Kur’an sigurno će te vratiti.” (El-Kasas, 85)
Ovaj kur’anski ajet sadrži božansko obećanje koje istovremeno predstavlja emotivno suosjećanje s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Allah obećava Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da će ga vratiti u Mekku, koju je mnogo volio, u kojoj je rođen i odrastao. Volio ju je jer je ona Allahu najdraže mjesto, a iz nje je bio nepravedno prognan. U tako teškoj situaciji i bolnoj razdvojenosti, trebalo mu je utjehe i strpljenja, pa je Uzvišeni Allah objavio ovaj ajet kao radosnu vijest i utjehu. Kao što mu je Allah objavio Kur’an, poslao ga kao poslanika i naredio da dostavi Njegov šeriat, tako će ga vratiti u njegovu domovinu Mekku, ponosno i pobjednički – što se zaista i dogodilo.
Izvor: Časopis Bejan