U Turskoj se s velikom zabrinutošću prati najnovija kriza u Siriji koja se sve više internacionalizuje. U jugoistočnoj Anadoliji već se osjećaju odjeci svakodnevnih sukoba između snaga režima i opozicije, jer ju je zapljusnuo talas sirijskih izbjeglica koji nije zaobišao ni Izrael i Liban.
„U Siriji ne postoje uslovi za međunarodnu intervenciju. To je nešto što Turska ne želi i što neće podržati”, bez diplomatskog okolišenja izjavio je jednoj lokalnoj TV ministar spoljnih poslova Ahmet Davutoglu.
Upozorenje je uslijedilo, ne slučajno, u času kada su Velika Britanija i Francuska u Savjetu bezbijednosti UN pokrenule inicijativu za usvajanje rezolucije u kojoj traže da se oštro osudi režim Bašara al Asada i uvede embargo na uvoz oružja. U Ankari se, očigledno, strahuje da bi to mogao da bude uvod u „novu Libiju”, u vojnu intervenciju koja bi u regionu mogla da izazove pravi karambol.
U svakodnevnim diplomatskim kontaktima Ankara pokušava da ubijedi svoje saveznike u NATO-u da Sirija, za razliku od Libije, ima poseban strateški položaj i značaj u regionu Bliskog istoka. Ona leži u trouglu problema, koji tinjaju decenijama, koje bi vojna intervencija mogla da zapali: između Palestinaca i Izraelaca, podjela u Iraku, kao i u Libanu koji ponovo prolazi kroz izazove.
Intervencija bi mogla da izazove građanski rat, sukobe između raznih frakcija (alevita, sunita, Kurda), u kome se ne bi znalo ko u koga puca, pogotovo što bi glavnu riječ mogli da dobiju islamisti raznih usmjerenja. Takav scenario, na koji ukazuju u Ankari, sigurno bi se prelio i u Tursku koja je 2009. godine ukinula vize sa Sirijom i sa kojom dijeli granicu dugu 850 kilometara.
Premijer Tajip Erdogan je na žeravici: razapet je između svog velikog prijatelja Bašara al Asada i stvarnosti koja iz dana u dan pokazuje da opozicija u Siriji sve više diže glavu. Ankara, gotovo svakodnevno, poziva režim u Damasku da odmah izađe u susret zahtjevima naroda, da izvrši demokratske reforme. U posljednjim izjavama se govori o potrebi „šok terapije”, jer sutra već može da bude kasno.
Primjetno je, međutim, da Ankara zasad ne traži odlazak Asada, kao što je to, gotovo od prvog dana, činila kada se radilo o sudbini Hosnija Mubaraka i Muamera Gadafija. To nije slučajno. U ovom trenutku se u Damasku ne vidi ličnost koja bi bila u stanju da održi, kakvu-takvu, ravnotežu snaga u rovitom regionu.
Toga kao da su mnogi svjesni i u međunarodnoj zajednici. Odlazak Asada, takav kakav jeste, sigurno bi istog časa otvorio vrata za „reprizu Iraka”, frakcijske borbe u kojima bi glavnu riječ mogli da dobiju islamisti, upozorava se u Turskoj.
Ankara zasad nema zvanične kontakte sa opozicijom u Siriji. Ali, posljednjih dana kao da, iza javnih kulisa, odškrinjuje i ta vrata. Slično se dogodilo i u Libiji, kada se shvatilo da Gadafiju polako izmiče tepih ispod nogu. Vlasti su prošle sedmice prećutno dozvolile da se u Antaliji, gradu na istoku zemlje, održi konferencija predstavnika opozicionih grupa iz Sirije i iz inostranstva.
Uporedo sa diplomatskom ofanzivom, Ankara ne zatvara oči pred realnošću na terenu: u toku su opsežne pripreme i za najgori scenario. Jugoistočna Anadolija se već našla pod pritiskom izbjeglica iz Sirije: prema najnovijim izvještajima lokalnih medija granicu je prešlo više od hiljadu Sirijaca, juče 122… dosad ukupno više od 1.400 žena, dece, starijih osoba. Među njima je bilo i 30 ranjenika koji su smješteni u lokalne bolnice.
„Razvoj u Siriji je tužan. Mi to pratimo s velikom zabrinutošću, ali u ovom trenutku ne razmišljamo da zatvorimo vrata”, izjavio je premijer Erdogan.
(Politika online)