Autor: mr. Hajrudin Alić
Godine 1999. NATO je otpočeo zračne napade na tadašnju SR Jugoslaviju s ciljem da spriječi humanitarnu katastrofu na Kosovu. Vodeću riječ u toj vojnoj akciji imale su SAD. Za razliku od uobičajenih vojnih intervencija SAD, vođene lošim iskustvom iz Somalije, opredijelile su se na drugačiju taktiku napada koja se ogledala u primjeni, ne kopnenih, već isključivo zračnih snaga. Od tog trenutka se u teoriji međunarodne politike počeo razvijati koncept humanitarnog bombardovanja, koji je veoma brzo postao i sastavnim dijelom humanitarne vojne intervencije.
Isti taj koncept trenutno doživljava svoje drugo izdanje u Libiji. Francuska, Velika Britanija, Sjedinjene Države i druge zemlje koje učestvuju u akciji protiv Libije primjenjuju istu taktiku kao i na Kosovu 1999. godine. Njihovu taktiku najbolje je objasnio američki profesor Majkl Volzer. On smatra da SAD i njene saveznike “ne zanima šteta koju mešanje ili, zapravo nemešanje, nanosi muškarcima i ženama čija ugroženost ili patnja nameće pitanje, već samo opasnost po njihove vlastite vojnike i njih same, to jest, njihov politički položaj u domovini“ (Volzer, 2008:41). Svjedoci smo istinitosti ove tvrdnje. Naime, u akciji protiv Srbije 1999. godine nijedan saveznički vojnik nije stradao, a ista situacija je, trenutno, i u Libiji.
Saveznici, ne želeći rizikovati živote svojih vojnika, odlučili su se da, u vojnom, političkom i financijskom smislu, pomognu tzv. libijsku opoziciju u njenoj borbi za slobodu. Jednostavnije je i isplativije da se sa Gadafijem pozabave sami Libijci. Očito je da je stara narodna izreka zavadi pa vladaj trenutno najefikasnije sredstvo u ostvarivanju političkih i strateških interesa Amerike i njenih saveznika.
Zapad vješto manipulira svjetskom javnošću. Oni, također, vješto tumače i kreiraju međunarodno pravo sukladno njihovim interesima i potrebama. Tako je famozna rezolucija broj 1973. Vijeća sigurnosti, prema njihovom mišljenju, odobrila poduzimanje vojne akcije. Bitno je napomenuti da za rezoluciju nisu glasale Kina i Rusija, koje su bile uzdržane. Uzdržanost nekih stalnih članica Vijeća sigurnosti, zahvaljujući upravo sopstvenom tumačenju i kreiranju međunarodnog prava, ne može spriječiti donošenje rezolucija.
Da bi uspjeli u svojoj nakani Zapad se vješto koristi humanitarnim motivima. Oni su zabrinuti za budućnost i trenutno stanje naroda Libije. Neki zapadni analitičari situaciju u Libiji dovode u vezu sa Srebrenicom. Njihov moto jeste da se Srebrenica više nikada ne dogodi. Na žalost Srebrenica se dogodila u Darfuru, a Zapad i na to nije reagirao. Tko će odgovarati za desetine hiljada palestinskih žrtava? Tko će njih zaštiti od državnog terorizma koji provodi Izrael? Međutim, jedno je jasno, humanost nije imperativ i svrha Amerike i njenih saveznika.
U Libiji, dakle, na prvom mjestu nije humanost, nego interes. Humanost u međunarodnoj politici ne postoji, to je laž. Akcija u Libiji nije humanitarna, nego strateška i politička intervencija. Humanitarna intervencija postoji u teoriji i ona je poželjna samo ako ima za cilj da spriječi masovna stradanja civilnog stanovništva. Ona je poželjna ako joj je humanost na prvom i jedinom mjestu. Ona mora biti u interesu “naroda i zajednica države u kojoj se interveniše“ (Amstuc, 2008:302). Na žalost takve intervencije nema, osim možda u slučaju Somalije početkom devedesetih godina prošlog vijeka.
Politička intervencija ima za cilj uspostavu demokratije u Libiji, iste onakve kakva je u Afganistanu i Iraku. Takva demokratija bi podrazumijevala uspostavu nove libijske vlade koja bi bila pod direktnim diktatom SAD. To je, ništa drugo do nastavak demokratizacije islamskog svijeta. Ako neko nastoji nametnuti nekome demokratiju, zar to nije čin nasilja. To nikako ne može biti humanitarna intervencija jer je njena primarna svrha zaštiti a ne nametati.
Cilj zračnih napada je oslabiti libijske oružane snage i ukloniti Gadafija što prije, kako bi se otvorio put formiranju odgovarajućeg režima i počelo sa iskorištavanjem libijskog bogatstva. Procjenjuje se da je Libija među vodećim svjetskim naftnim ekonomijama sa oko 3,5% ukupnih svjetskih rezervi nafte, što je za dva puta više od američkih (www.globalresearch.ca). Profesor Majkl Čošudovski (Michel Chossudovsky) iz Centra za istraživanje globalizacije (CRG) tvrdi da je cilj savezničke intervencije preuzeti libijske rezerve nafte i vremenom privatizirati libijsku naftnu industriju. Kao mogući razlog napada na Libiju navodi se i protjerivanje kineskog utjecaja u Libiji. Profesor Čošudovski navodi da je 11% ukupnog libijskog izvoza nafte išlo u Kinu. U Libiji je, prije početka agresije, bilo zaposleno preko 30 hiljada kineskih radnika (Chossudovsky, 2011).
Neosporna je činjenica da Zapad u Libiji djeluje isključivo iz političkih i strateških razloga. Evropa i Amerika su energetski ovisne, a prema CRG-u libijska nafta je jeftinija za dolar po barelu od drugih. S druge strane, napad je i kupovina političkih poena u vlastitim zemljama. Tako je, smatra bivši francuski premijer Vilpein, agresija na Libiju vlastita bitka francuskog predsjednika Sarkozija od koje zavisi njegova politička budućnost. Libija je samo žrtva imperijalne gladi za naftom, a Gadafi izgovor za taj napad. Imperijalne ambicije neće stati na ovome. S razlogom se postavlja se pitanje: Koja je sljedeća muslimanska zemlja koju treba demokratizirati na američki način?
Reference
Chossudovsky, Michael 2011, “Operation Libya” and the Battle for Oil: Redrawing the Map of Africa, http://www.globalresearch.ca/index.php?context= va&aid=23605, pristupili: 16. 05. 2011.
Amstuc, Mark 2008, Međunarodna etika, Službeni glasnik, Beograd
Volzer, Majkl 2008, “Politika izbavljenja“, u Babić, Jovan i Bojanić, Petar (ur.), Humanitarne vojne intervencije, Službeni glasnik, Beograd, str. 41-50.
Izjava
Pod punom moralnom i krivičnom odgovornošću izjavljujem da sam rad napisao samostalno te da rad predstavlja moje vlastito autorsko djelo.
Biografija
Hajrudin Alić diplomirao i magistrirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu na Odsjeku za sigurnosne i mirovne studije. Uže polje znanstvenog zanimanja: sigurnosne i mirovne studije, međunarodna politika, međunarodna sigurnost, adultna pedagogija.