Mogu li kritičari biti kritizirani? Prvi logičan odgovor bio bi da mogu. Međutim, činjenica je da mnogi strastveni kritičari vrlo ljutito reagiraju kada u fokus kritike dođu njihovi stavovi, a još više postupci. Prema tim reakcijama stječe se dojam da je status kritičara u društvu poseban i neupitan. Međutim, ako se očekuje ekskluzivan status i privilegija, trebalo bi se upitati na čemu se to temelji, da li je kritičarstvo neka profesija, da li se za nju završava neka škola, ili odnekuda dobija nekakav certifikat, pa su svi oni koji nemaju tu školu ili im nije dodijeljen takav certifikat lišeni prava analiziranja i kritiziranja pojava oko sebe? Možda bi i oni kojima se to pravo osporava, htjeli steći potrebne kvalifikacije i pridružiti se „klubu ekskluzivnih i privilegiranih”! Zato im treba obznaniti potrebne uvjete i kvalifikacije.
Nakon agresije i rata, s povećanom konzumacijom slobode, kritika je, umjesto rada i djela, postala temeljna odrednica i zanimanje nekih ljudi. Skoro pa postoje profesionalni kritičari svega i svačega. Islamska zajednica je u samom vrhu institucija prema kojima je usmjerena oštrica kritike i kritizerstva, i po intenzitetu i žestini, i po vrijeđanju i omalovažavanju. Uzimajući to u obzir, stječe se dojam da je sva operativna vlast i moć u ovoj zemlji skoncentrirana u Islamskoj zajednici, od rada općinskih načelnika i vijećnika, kantonalnih skupština i vlada, do entitetskih i državnih, da Islamska zajednica postavlja premijere i ministre, ambasadore, direktore i upravne odbore javnih preduzeća, ustanova kulture, sigurnosnog sektora, čak i one iz drugih naroda. Izbori i političke partije su, dakle, farsa.
Zaista kome je u interesu predimenzioniranje i opasno vještačko napuhivanje uloge Islamske zajednice? Zasigurno, nikome dobronamjernom!
U javnosti se već zna, ako treba skrenuti pažnju sa bitnih društvenih događaja, prebaciti lopticu na drugi teren da bi se zamaskirao vlastiti nerad, izazvala kriza i problem, to se može učiniti optužbama na račun Islamske zajednice i reisu-l-uleme. Javnost zna, ako nekome treba kritika i neutemeljena kritika reisu-l-uleme, rada Rijaseta i Islamske zajednice koje su to osobe kod kojih treba otići po mišljenje i kritiku.
S druge strane, primjetno je i sve jače se stječe dojam da bi, po volji nekih, uposlenici Islamske zajednice trebali biti podijeljeni na radnike i kritičare. Radnici treba da rade i šute, a kritičari da mudro analiziraju i kritiziraju. Iza radnika stoji rezultat rada, vrlo egzaktan i provjerljiv. A šta stoji iza pojedinih kritičara? Stoji kritika, i valjda je to dovoljno! No, nije temeljni problem u tome, i to bi se moglo podnositi. Zanimljiva je ta „unproforska” pozicija nekih kritičara, koji se, navodno, postavljaju iznad institucije i događaja, iako žive i rade u njoj i njen su dio. Oni se društvenoj javnosti pokazuju kao da nemaju interesa, emocija, oni se ne opredjeljuju, nesvrstani su (iako je Pokret nesvrstanih davno izgubio relevanciju), oni kažu da posmatraju te fenomene odozgo. Ispade kako je dovoljno da, po svom kritičkom umu i zaključku, obznane šta valja ili ne valja, kako bi trebalo i kako bi to neko tamo trebao da radi, jer se njih ništa drugo i ništa više ne tiče. Ono što oni kažu ne može biti drugačije. Samo njihova istina je istina, puna istina za svakoga. Primjera radi, promjena statusa ocjene iz vjeronauke za njih je banalno i sporedno pitanje, a puno važnija je komunikacija onih koji, kako oni kažu, napadaju vlast. To što vlast jednostranim potezom krši prava preko 40 hiljada djece, njihovih roditelja i svih ostalih zainteresiranih, to nije problem? Dakle, stavljaju se u poziciju odbrane vlasti naspram protesta vjernika kojima se brutalno krše prava. Umjesto uz narod i potrebe naroda, zauzima se pozicija i interes vlasti. Potpuno izvrnuta logika i u širim relacijama, za pretpostaviti je, neuobičajen i rijedak slučaj. A da neprincipijelnost bude još očitija, napada se vrh Islamske zajednice, jer je to, u njihovim očima, vlast a oni su, k’o biva, nekakva opozicija. Državna vlast se brani od naroda, a vrh Islamske zajednice se napada zato što je vlast i zalaže se za prava vjernika!
Međutim, ono što je posebno zanimljivo i što je neodrživo jeste inauguriranje dvostrukih standarda i neprincipijelnosti u odnosu prema stavu, objašnjenju ili kritici kada to dolazi s pozicije zvanične i institucionalne Islamske zajednice. Naime, u nametnutom medijskom okruženju neoprostiv je grijeh objašnjavati, braniti, interpretirati zvanične stavove Islamske zajednice ili uzvratiti na kritiku. Takav je postupak ravan smrtnoj presudi, jer, prema nametnutom javnom mišljenju, zvanična institucija Islamske zajednice i postoji da se napada i kritikuje, a ne da uzvraća i da se ne miri sa onima koji je ponižavaju, vrijeđaju, izvrću njene stavove ili ih parcijalno i pogrešno javnosti plasiraju. Naravno, nedopustivo je pristati na logiku kako je društveno poželjno i prihvatljivo napadati i vrijeđati Islamsku zajednicu, a društveno odbačeno i prezreno primjereno uzvratiti na kritiku, ukazati na nedosljednosti, neprincipijelnosti i pogrešnost stavova. Takva nametnuta logika ne može opstati!
Dakako, biti u instituciji, živjeti od nje, koristiti sve prednosti i infrastrukturu institucije, očekivati da vam ona sve osigura i riješi, a usto proglasiti se iznad ili izvan nje i nagrizati je, teško je opravdati bilo kakvom logikom i razumu prihvatljivim objašnjenjima. Po čemu je neko zaslužio takav komoditet? Zašto je neko vredniji od nekog drugog? Ili zašto je nečije ljudsko dostojanstvo uzvišenije, a ljudske potrebe važnije? Zašto bi nekome bilo dozvoljeno mnogo toga što narušava konstituciju Zajednice a da pri tome bude pošteđen kritike? Zato što je opozicija? Čemu je opozicija? Radu i preuzimanju odgovornosti, ili uživanju svih blagodati, privilegija, pruženih prilika i mogućnosti? Treba li za takvu praksu odati priznanje, smatrati to posebnom vrstom poželjne vrline, sposobnosti i pameti? Ne smije li se ni (po)misliti kako to nije nepošteno i licemjerno, neetično? Ja mislim da smije!
P.S. Dakako, ovdje svjesno ne želim isticati nasušnu potrebu dobronamjerne kritike, kao nužnog uvjeta razvoja slobodnog društva i temeljne brane protiv svakog oblika samovolje, uzurpacije i diktature, kao nezamjenljivog korektiva rada svake vlasti i institucije. Takva kritika ne može i ne smije biti nikome problem, ona mora imati mjesta i njegovati se unutar Islamske zajednice, ali je nedostojno očekivati da neko bude izuzet i zaštićen, ili da nekome to pravo bude uskraćeno. Ako su svi jednaki, selektivan pristup se isključuje. A muslimanska javnost će prepoznati kvalitet rada i stavova, utemeljenost i vjerodostojnost, jer niko ničiju pamet ne može ukrasti! Svaka ptica svoje gnijezdo onečisti, kaže narodna mudrost!
Ekrem Tucaković
(Rijaset.ba)