Piše: Harmin Suljić
Žao mi je što uhapsiše ”Ratka”. Ime mu je tako mirnodopsko. Imao je lijepe namjere. I on, i Rašo, i Plavka, i Momo, i Slobo, i svi oni su samo mirnodopski Srbi. Imali su lijepe namjere da istrijebe sve ono što nije srpsko. Žao mi je što Slobo umrije a ne dočeka pravdu. Žao mi je što Plavka iz zatvora izađe a da pravda uopće nije narušila njene krvoločne namjere, pa ona ni dan-danas ne žali za onim što su uradili ona i njena svita. Njoj je samo žao što manji bh. entitet nije ustvari prostrt na više od 50.000 kvadratnih kilometara. Žao joj je što nisu završili posao u Bijeljini, Zvorniku, Sarajevu, Tuzli i drugim bh. gradovima.
Žao joj je što je Ratko imao dva srčana i tri moždana udara, a i meni je žao što je ostao normalan pa će mu se sada kobajagi suditi na sudu (ne)pravde. Sudu gdje se zločin nagrađuje, a ljubav prema domovini kažnjava, gdje se zločin poistovjećuje sa odbranom.
Žao mi je što se sudi, a neće se presuditi ni Rašku. Isto kao ni Momi. Oni njima tepaju. Pružaju im utočište u zatvorima, dok se branitelji ove države drže više od dvije godine zatočeni u kojekakvim centrima za strance kao tobože iz straha za sigurnost ove države i državljana.
Žao mi je što naši bočnjački političari još nisu uspjeli da završe ni onoliko koliko je predškolska nastava političkih nauka. Žao mi je što ovaj narod nema ko da zastupa, u bilo kojem smislu, vjerskom, ekonomskom, političkom ili bilo kojem drugom.
Žao mi je što će ovi ”dobri ljudi” odležati samo po nekoliko godina zatvora i time biti nagrađeni za hiljade žrtava koje su poklali i pobili vojnici pod njihovom komandom.
Žao mi je što ne postoji ovosvjetski sud koji brzo sudi, kao što je u kratkom vremenu presudio Sadamu Huseinu. Žao mi je što nećemo biti počašćeni da vidimo snimke kao što smo gledali snimke na kojima se Sadamu stavlja omča.
Žao mi je što nismo vidjeli omču oko vrata Plavšićke, Krajišnika, Miloševića, a niti ćemo je vidjeti na vratu Radovana Karadžića ili Ratka Mladića.
Žao mi je što se ta omča stalno steže oko naših vratova. I što se muslimani stalno povezuju sa zločinima, i što se po našim zemljama prolijeva naša krv. Krv šehidska i nije zaman prosuta.
Ali, nije mi žao jedne stvari, a to je da će svi oni koji su klali, palili, pljačkali i silovali doći pred jedini Sud pravde na Sudnjem danu. Ondje gdje Sudija neće biti emotivno vezan za zlikovce, gdje neće biti moguće tražiti pravnike i advokate i lažirati dokaze.
Na Sudu gdje neće biti moguće progovoriti osim ako se ne dobije dopuštenje, gdje neće biti uvrede i psovke, kao što to koristi Šešelj. Tamo sigurno neće biti nagrađeni. Tamo će biti zapisano i veliko i malo svako slovo doslovce.
Neće biti nagrađeni ovi zlikovci koje kada vidim na našim ekranima osjećam gađenje i vonj rakije i luka. Neće biti nagrađeni kao što su nagrađeni isplaćivanjem 5 miliona eura nagrade za ubistvo 200.000 muslimana, za silovanje 50.000 žena, protjerivanje 1.000.000 ljudi sa njihovih ognjišta… i da ne nabrajam više zlodjela za koje znaju i ptice na granama.
Ali, neka znaju i oni i onī koji ih nagrađuju da ni to neće potrajati vječno. Doći će trenutak kada će se svima vama suditi i – tada mi neće biti žao.