Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Sura El-Asr sadrži šest temeljnih poruka i putokaza za one koji žele da hode putem spasa, a ti putokazi su: iskorištavanje vremena, spoznaja suštine gubitka i propasti, iskreno vjerovanje, dobra djela, preporučivanje istine i preporučivanje strpljivosti. Ovdje se pod spasom misli na spas od gubitka i propasti koji se spominju u suri El-Asr, a koji sigurno čekaju one koji se udaljavaju od Allahove upute i milosti. U ovoj kratkoj kur’anskoj suri su putokazi koji će nas na kraju životnog puta odvesti na spasonosnu obalu i obezbjediti nam Allahovo zadovoljstvo i nagradu. Te putokaze svaki vjernik i vjernica moraju dobro naučiti i po njima svoj život uređivati, i nikada ih ne smiju izgubiti iz vida ili krenuti suprotno od tih putokaza. Nije čudno što svi ljudi traže sreću i spas, ali je čudno kako je malo onih koji slijede jasne putokaze do spasa i sreće. Kao što je rekao pjesnik:
Žudi za spasom, a ne ide putem koji spasu vodi
Kao da ne zna da lađa ne može ploviti po suhom kao po vodi
Dakle, u lađi spasa neće ploviti onaj ko misli da lađa može ploviti i po suhom, onaj ko ne krene na vrijeme, ko ne prati znakove i ko se istinski ne potrudi da se u nju ukrca. U tom smislu su i kur’anske riječi: ‘’A onaj koji želi onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti.’’ (El-Isra, 19.) Nije suština u tome da čovjek spozna put koji vodi do spasa i da raspoznaje znakove na tom putu, već je suština u ulaganju truda da se do kraja ostane na tom putu, bez obzira na poteškoće, izazove i iskušenja tog putovanja. Ibn Ebi Hatim bilježi predaju u kojoj stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘’Primjer vjernika, nevjernika i munafika, je kao primjer trojice ljudi koji su se našli u opasnoj pustinjskoj dolini koju su morali preći ako žele da se spase i da ne skapaju od gladi i žeđi. Jedan od njih se osmjelio, odlučno je krenuo i prešao na drugu stranu, drugi je došao do pola puta i onda je čuo glas onoga što je ostao na početku: ‘’Teško tebi, kud si krenuo, progutat će te pustinja i nevrijeme koje se sprema. Vrati se brzo ovamo!’’ Zatim je čuo onoga koji se već spasio i prešao na drugu stranu: ‘’Šta si stao, hajde nastavi, nemaš još puno do obale spasa!’’ Međutim, on je bio neodlučan i okretao se čas prema jednom, čas prema drugom prijatelju, ne znajući kojeg da posluša. A onda je naišlo nevrijeme i on je nestao u vrtlogu snažne bujice. Onaj što je prešao na drugu stranu je vjernik, onaj što je bio neodlučan je munafik, a onaj što nije ni krenuo putem spasa, je nevjernik.’’ Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su žudili za spasom i stalno su se raspitivali za djela koja njemu vode. Prenosi se od Ukbe ibn Amira da je pitao Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, šta je to spas, pa mu je on odgovorio: ‘’Čuvaj svoj jezik, drži se svoje kuće, i plači nad svojim grijehom.’’ (Tirmizi)
Većina ljudi ne vodi računa o dvije blagodati: zdravlju i vremenu
Rekli smo da se Allah zaklinje asrom (vremenom u općem smislu ili jednim njegovim dijelom) zbog toga što je vrijeme blagodat koja zahtjeva našu zahvalnost Allahu, jer se u smjeni dana i noći ogleda savršenstvo Allahovog stvaranja, i jer bez te zakonitosti život na Zemlji ne bi bio moguć. Uzvišeni Allah je objavio: ‘’Allah je Stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se korisite lađama koje plove morem voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom.’’ (Ibrahim, 32-34.) Na drugom jestu Allah dž.š., kaže: ‘’On čini da se noći i danom koristite, i Suncem i Mjesecom, a zvijezde su volji Njegovoj potčinjene, – to su, uistinu, dokazi za ljude koji pameti imaju.’’ (En-Nahl, 12.) Samo oni koji razmišljaju o suštini života i koji vjeruju u Allaha dž.š., shvataju vrijednost vremena kao blagodati i shvataju veličinu, mudrost i neizmjernu Allahovu milost u uspostavi priridnog zakona koji se zove smjena dana i noći. Allah nam u Kur’anu ukazuje na važnost tog zakona i podstiče nas na razmišljanje o njemu: ‘’Reci: ‘’Kažite vi meni – ako bi Allah dao da vam noć potraje vječno, do Sudnjeg dana, koji bog bi vam, osim Allaha, svjetlo dao? Zar ne čujete? Reci: ‘’Kažite vi meni – ako bi Allah dao da vam dan potraje vječno, do Sudnjeg dana, koji bog bi vam, osim Allaha, noć dao da u njoj otpočinete? Zar ne vidite?’’(El-Kasas, 71-73.) No, većina ljudi je slijepa kod očiju i ne osvrću se na jasne dokaze Allahove svemoći i ne zahvaljuju mu na blagodatima. Istinu je rekao Muhammed, sallallahu alejhi ve selelm, kada je kazao: ‘’Većina ljudi je obmanuta u pogledu dvije blagodati i ne vodi brigu o njima: zdravlje i slobodno vrijeme.’’ (Buharija). Toj većini se nikako ne smiju priklonuti iskreni vjernici i oni stalno trebaju zahvaljivati Allahu na toj blagodati, shodno njenoj vrijednosti i značaju za čovjeka. Jer, osim što je blagodat, vrijeme je i emanet zbog kojeg će čovjek polagati račun na Sudnjem danu. Rekao je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem: ‘’Neće se čovjek pomjeriti sa svoga mjesta na Sudnjem danu dok ne bude pitan za četiri stvari: za život u šta ga je potrošio, za mladost kako ju je proveo, za znanje šta je uradi sa njim i za imetak, kako ga je zaradio i u šta ga je potrošio.’’(Tirmizi). Na to aludira i kur’anski ajet u kojem se spominje bolno kajanje nevjernika dok budu gorjeli u džehennemskoj vatri: ‘’Oni će u njemu jaukati: ‘’Gospodaru naš, izbavi nas, činićemo dobra djela, drukčija od onih koja smo činili.’’ – ‘’A zar vas nismo ostavili da živite dovoljno dugo da bi onaj koji je trebao da razmisli imao vremena da razmisli, a bio vam je došao i onaj koji opominje? Zato iskusite patnju, nevjernicima nema pomoći!’’ (Fatir, 37.)
Imam Ibnul-Kajjim El-Dževzijje u svom djelu El-dževabul kafi, rekao je: ‘’Najbolje i najkorisnije razmišljanje je razmišljanje o važnosti vremena u ljudskom životu. Znalac je onaj ko je spoznao vrijednost vremena, jer onaj ko upropasti vrijeme taj je upropastio sva njegova dobra. Zato što su sva dobra svijeta povezana s vremenom, i onaj ko izgubi vrijeme, on dobrote za kojima čezne nikad dostiči neće.’’Upozoravajući na brzinu protoka vremena i važnost njegovog iskorištavanja u dobru, pjesnik je rekao:
Ljudsko srce kuca i kao da svom sahibiji kaže
Život je samo tren i ne dozvoli da te duga nada slaže
Priskrbi sebi vječni spomen prije nego smrt ti dođe
A on pripada onom ko sutra kroz džennetsku kapiju prođe
Ako sigurno znaš da je cijeli tvoj život samo jedan čas
Zašto ga onda ne čuvaš i zašto ne učiniš da on bude tvoj spas
Pazi da ne upropastiš taj čas, i njegovu vrijednost dobro shvati
Ako želiž spas i ponos, onda iskoristi vrijeme i dobrih djela se hvati.
Vrijeme je najskuplja stvar koju čovjek može posjedovati, jer vrijeme je život, to je glavnica imetka i kada čovjek izgubi glavnicu imetka, teško će je nadoknaditi. Neki vrijeme porede sa novcem, ali mi znamo da je vrijeme sigurno mnogo skuplje od novca.
Samo istinski vjernici znaju vrijednost vremena, zbog toga što znaju njegovu svrhu, kao i svrhu i cilj svoga postojanja. Rekao je Uzvišeni Allah: ”Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da Me hrane, opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki!” (Ez-Zarijat, 56-57). A u suri El-Mu’minun, Allah dž.š. kaže: ”Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” (El-Mu’minun, 15.).
A što se tiče onih koji ne vjeruju u Allaha, njihov život je upravo onakav kako ga je Allah opisao u Kur’anu: ”A oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere – njihovo će prebivalište vatra biti!” (Muhammed, 12.). Rekao je Ibn Ata El-Iskenderi: ”Čovječe, ono što ti je prošlo od života, ne možeš nadoknaditi, a ono što si ostvario od dunjalučkih blagodati, nema mnogo vrijednosti.” Također je rekao: ”Možda nečiji život dugo traje, a malo koristi od njega ima, a nečiji traje vrlo kratko ali je mnogo koristi ostvario. Onaj kome je dat bereket u životu, on u malo vremena postigne toliko dobra da se to ne da opisati niti zamisliti.” (Ikazul-himem fi šerhil-hikem, 14, str.).
Ako vrijeme ne iskoristiš u dobru, ono će tebe iskoristiti u zlu
To je, između ostalog, dokaz da su naši dobri prethodnici itekakao vodili računa o vremenu i željeli su da ga maksimalno iskoriste u dobru. Natjecali su se u dobrim djelima i ljubomorno su čuvali svaki trenutak bojeći se da im ne prođe uzalud. Tako je Abdullah ibn Mes’ud govorio: ”Ni za čim se nisam kajao kao za novim danom u kojem se skrati moj život, a ne poveća se moje dobro djelo.” Omer ibn ‘Abdul-Aziz je govorio: ”Zaista se noć i dan bave tobom, pa bolje je da se ti baviš njima.” A Hasan Basri je govorio: ”O sine Ademov, ti si samo skup dana, kada ode jedan dan ode dio tebe. Bojat je se da, ako ode dio tebe da ćeš u potpunosti biti izgubljen.” Također je govorio: ”Zapamtio sam ljude koji su više brinuli o vremenu nego vi o dinarima i dirhemima.” Ebu Hilal el-Askeri je govorio: ”Najteže mi pada to što određeno vrijeme moram provesti u jelu, a ne u ibadetu.” Hatib El-Bagdadi je u svom djelu ”Takjidul-ilmi”, zabilježio predaju od Ebul-Abasa, koji je rekao: ”Nisam vidio da neko toliko brine o svakom trenutku svoga života kao trojica ljudi: El-Džahiz (umro 255 godine po Hidžri), Feth ibn Hakan, poznati književnik i pjesnik kojeg je abasijski halifa Mutevekkil pobratimio i postavio za svog ministra i dao da se za njega napravi jedna od najljepših i najvećih hazni za knjige, i Ismail ibn Ishak El-Kadi, poznati pravnik malikijskog mezheba (umro 282 godine po Hidžri). Što se Džahiza tiče on je, kada bi mu do ruku dođi knjiga, pročitao knjigu od početka do kraja u jednom dahu, bez obzira iz koje oblasti je bila. Čak je plaćao da spava u pisarnicama gdje su se prepisivale knjige kako bi mogao gledati i čitati knjige. Feth ibn Hakan je stalno nosio knjigu zamotanu u krpu, i kada bi zbog bilo kakve potrebe izašao iz Mutevekkilove rezidencije, odmah bi je izvadio i čitao do mjesta gdje je trebao ići, a to je radio prilikom povratka u halifinu rezidenciju. Kada bi Mutevekkil napustio rezidenciju, a on ostao sam, također je odmah uzimao knjigu i čitao dok se halifa ne vrati. A što se tiče Ismaila ibn Ishaka, nikada kod njega nisam ušao, a da pred njim nije bila knjiga koju je čitao ili je prevrtao po knjigama tražeći neku knjigu koja mu je u tom trenutku trebala.” Jakut El-Hamevi u svom djelu ”Mu’džemul-edibbai” spominje predaju od poznatog fakiha Ebu Hasana Alije ibn Isa’a da je rekao: ”Ušao sam kod Ebu Rejhana El-Birunija (poznati muslimanski astronom, matematičar, lingvista, fizičar, pravnik i filozof, umro 1048 ili 440 godine po Hidžri), a već je bio na smrtnoj postelji i brojao je svoje posljednje trenutke. Kad me je vidio rekao mi je: ”Kako si ono ti meni neki dan rekao vezano za nane po majki koje nemaju udjela u nasljedstvu (Ovo pitanje poznato je u nasljednom pravu kao el-džedetul-faside a to je nena koja nema pravo na nasljedstvo zbog toga što se u njenom rodoslovnom stablu nalazi muška osoba koja također ne nasljeđuje, kao što je djed umrlog sa majčine strane)? Rekao sam, sažaljevajući ga: ”Zar u ovom trenutku da se raspituješ o tom fikhskom problemu?” Odgovorio je: ”Čovječe, zar nije bolje da preselim na ahiret a da znam odgovor na to pitanje, nego da preselim a da ne znam pravi odgovor.” Nakon toga, ja sam ga napustio i nakon što sam nekoliko koraka odmakao od njegove kuće, čuo sam njegov smrtni hropac i posljednji izdisaj.” Poznati islamski učenjak Džemaludin El-Kasimi, živio je svega pedeset godina, a napisao je toliko knjiga da bi se mogle raspodijeliti na pedeset učenjaka koji su također bili aktivni u pisanju. Njegov život bio je ispunjen traženjem znanja, da’vom i džihadom, ali je i pored toga govorio: ”Da je bogdo vrijeme trgovačka roba pa da ga mogu kupit.” Nema sumnje da je takav odnos naših dobrih i slavnih predhdonika, prema vremenu kao Allahovoj blagodati i emanetu, donio im slavu i ovjekovječio njihova imena. To je bio ključ uspjeha i napretka koje su nekadašnje muslimanske generacije znale uzeti i ispravno iskoristiti i zbog toga su bili predvodnici duhovnog, naučnog, kulturnog i svakog drugog napretka. Nažalost, u našem vremenu, jedan od najvidljivijih znakova i uzroka zaostalosti i nazatka muslimana u svim sverama života, jeste upravo suludo trošenje vremena u igri i besposlici, u ljenčarenju i ”ubijanju” dragocijenog vremena po kahvanama, raznoraznim klubovima za besposličare i dangube, dugo ostajanje pred televizijskim ekranima i upropašravanje vremene gledajući kojekakve sapunice i druge sadržaje koji svi odreda svjedoče siromaštvo i bijedu duha i pripremaju čovjeku put u bezdan nemorala i razvrata i put u džehennemsku vatru. Tako se mora desiti sa svim ljudima i svim generacijama koje zanemare poruke i putokaze veličanstvene sure El-Asr i koji krenu putem sigurnog gubitka i propasti, i na ovom i na budućem svijetu.
Piše: Ahmed Muhamed Eš-Šerkavi
Časopis Saff