Piše: Fatmir Alispahić
Imao je rahmetli Omer Pobrić običaj kazati: “Nema dalje!”, kad hoće reći da je neka pojava, jal u pozitivnom jal u negativnom smislu, doživjela svoj vrhunac. Šta bi u kontekstu bošnjačke autodestrukcije i samomržnje moglo postati vrijedno ove kvalifikacije da – nema dalje!? Eto, ubili su nam po izlasku iz džamije Magdija Dizdarevića, a da demokratska javnost nije na to ubistvo odreagirala moralnim i etičkim senzorima, već je Magdijevu smrt prešutjela kao što se prešutkuju smrti palestinskih civila. “Dabude išao u džamiju, pa ga ne bi ubili” – bio je jedan od komentara na internetskim forumima, na kojima se čak ovo ubistvo slavilo kao dostiguće borbe za slobodu i demokratiju. Je li to znači da se moraš zvati Vedran ili Denis, biti učenik katoličke škole, da bi tvoju pogibiju neko pamtio? Ako si u islamu, nemaš prava ni na pravosudnu satisfakciju, što se pokazalo u slučaju ubistva Magdija Dizdarevića. Ovo ubistvo je tim teže, i znakovitije, što je skovano u domaćoj islamofobičnoj radinosti, ali je podržano od medijskih i državnih struktura koje strateški prevaspitavaju Bošnjake, ispiru im mozak i od njih prave muslimanske progonitelje.
Koliko vrijedi sabur u kojem je Magdi ispraćen sa ovog svijeta? Ili je taj sabur u okolnostima kriminogene države pročitan kao naše mirenje sa ubijanjem muslimana čiji nevini životi, evo, nemaju ni pravosudnu cijenu? S obzirom da se dejtonsko pravosuđe otvoreno stavilo na stranu zaštite ubica Magdija Dizdarevića, čime je poslalo poruku o poželjnosti i dopustivosti ubijanja muslimana, moramo se javno zapitati – ako muslimanski životi u Bosni i Hercegovini nemaju zaštitu kao i svi drugi životi, i ako dejtonska država, putem svoga pravosuđa, podstiče ubijanje muslimana, da li to znači da su muslimani, poglavito Bošnjaci, primorani da razmišljaju o mjerama samozaštite? Velikosrpske i velikohrvatske snage, koje su okupirale mehanizme dejtonske države, jedva čekaju takvu vrstu bošnjačke samoorganiziranosti, kako bi imale alibi da ma čime – kad već nemaju čime! – argumentiraju svoje višegodišnje laži o postojanju tzv. islamskog terorizma. U tom strahu Bošnjaka da na državni teror odgovore demokratskom odbranom svojih vjerskih prava i građanskih sloboda, zapravo, šutke prolaze ovakvi skandali, kakav je uloga dejtonskog pravosuđa u podstrekavanju islamofobije i krvnog delikta nad Bošnjacima koji idu u džamiju. Mislili smo da se u slučaju Magdija Dizdarevića sabralo ono: “nema dalje”. Šta bi kao naredni cilj mogli smisliti stratezi genocida nad Bošnjacima, oni isti koji po svijetu zavađaju muslimane, poturaju bombe u ime jedne ili druge struje, a koji ovdje nasrću na Islamsku zajednicu i uče Bošnjake kako je ateizam najviši stepen patriotizma? …Ako bi Bošnjaci napadali na džamije, skrnavili ih i šarali grafitima, onako kako to čine četnički i ustaški ekstremisti, bila bi to još jedna poruka o razmuslimanjenju Bošnjaka. To se dogodilo.
Metropola islamofobije
Na lažnoj listi lažnih mudžahedinskih baza svojevremeno se našla i Klokotnica, selo pored Gračanice, pa bi se čak moglo reći da je u jednom trenu bila popularnija od Gornje Maoče. E, sad, zamislite da u novinama izađe članak kako se u Gornjoj Maoči bošnjačka omladina petkom i subotom uveče ponapija i nadrogira pa flašama i kamenicama gađa mjesnu džamiju, a da maočanski hodža više ne zna šta će od nemoći da to spriječi, pa se jada javnosti kako muslimani u Maoči rade isto što i ekstremna srpska i hrvatska omladina kad skrnavi džamije. Priča negdje mora biti šuplja, zar ne? Kako je moguće da Klokotnica bude jedno od svjetskih terorističkih baza mudžahedina i ostalih Bin Ladenovih tandaramandarala, a da u toj bazi caruje takav antiislamski razvrat da ne prođe vikend a da džamija ne bude pogođena makar jednom pivskom flašom? Sudeći po tim muslimanskim napadima na džamiju, Klokotnica je bliža Briselu, od samog Sarajeva, jer Klokotnica ispunjava prvi uvjet za ulazak u Evropsku uniju – da tudi nema muslimana. Jer, tamo gdje ima muslimana, pa se klanja beš-vakat, tu nisu čista posla, tu se toliko po džamijama misteriozno sastanči, da mora odletjeti u zrak makar policijska stanica u Bugojnu. Zato je pretresana Gornja Maoča. Ali da mi razaberemo zašto je Klokotnica ostavljena na miru, iako je opasno leglo brada i nogavica.
Prije četiri godine Slobodna Bosna je objavila, a Nezavisne novine su dojavile, da su u selu Klokotnica prodate četiri kile crvene i četiri kile žute žive (Hg), kako bi se potrovali vodovodi u Italiji. Po njihovoj priči, agenti Al Kaide iz Italije su doputovali u Klokotnicu da baš od klokotničkih mudžahedina, k’o u granapu na vagi, kupe na po četiri kile ovog opasnog hemijskog elementa kojim će pobiti narod po Italiji. Razasut će te kilograme po vodovodima, kao što se raspe pepeo kremiranih mrtvaca, i sva će Italija pomrijet. Niko poslije nije demantovao ovu budalaštinu, kojom se išlo niz dlaku evropskim medijima, željnim laži o tzv. islamskim teroristima. Niko se nije ni zapitao kako je moguće da Bin Laden šalje svoje operativce u jedno bosansko selo, kao da te žive nema i u Italiji, ili negdje bliže tim vodovodima koje, k’o biva, hoće potrovati. Ali, posljednjih je godina bilo toliko suludih izmišljotina da se čovjek ponekad zapita da li u sigurnosnim agencijama sjede luđaci, ili profiteri koji ne biraju način da plasiraju i najbudalastije konstrukcije kako bi odradili kvotu izmišljotina. Mudžahedin Mladen, dakle Srbin, koji iz Gornje Maoče kamionom prevlači projektile u Vatikan, a niko ga ne zaustavlja na tolikim granicama, s ciljem da puca na Papinoj sahrani i bezbeli ubije mrtvog Papu – apsolutni je i neprevaziđeni hit iz produkcije antiterorističkih šizofrenika, nastanjenih u najuticajnijim medijima. Za borbu protiv terorizma veća su opasnost ovi koji taj terorizam izmišljaju – jer njih ima – nego sami teroristi kojih u Bosni, vidjelo se – nema. Jer oni koji terorizam izmišljaju, u stanju su i da ga organiziraju, kako bi potvrdili svoje izmišljotine. Slučajevi Gornje Maoče i Bugojna u to nas uvjeravaju. …Kako vjerovati u Gornju Maoču ako se ne dogodi Bugojno?!
Ta ista Klokotnica ponovo je ušla u medijsku orbitu u jednom drukčijem svjetlu. Od mjesta koje je bilo leglo tzv. islamskih terorista za trgovinu živom i trovanje vodovoda po Evropi, a zašta nije bilo nikakva dokaza, Klokotnica je postala metropola islamofobije, u kojoj omladina svoje vikendaške pijanke začinjava napadima na džamiju. Pogodna okolnost je što se disco-džigara-club nalazi u blizini džamije, pa ponapijana i nadrogirana omladina ne mora plaho hodati, i srkletiti se, da dohoda do džamije na kojoj će ostaviti biljeg svoje ateističke prosvijećenosti. Doduše, u tom centru se nalazi još raznih objekata, tu je i zgrada Općine Doboj-Istok, tu su i sjedišta raznih udruženja, ali, samo je džamija na meti bezbožničke omladine.
Stav o nemanju stava
Ako bismo tražili mjesto u kojem stanuje ona tačna ocjena da je “selo sačuvalo islam u vrijeme komunizma”, onda bismo kao arhetip takvog sela upravo mogli uzeti Klokotnicu, gdje je stopostotni bošnjački živalj, nastanjen u mahalama i kućercima, u kojima se Kur’an uvijek čuvao na najvišem mjestu, čas ispod plafona. Upravo takvo je bošnjačko selo. Otud je nevjerovatno da se u jednoj takvoj sredini zakopiti pojava kontinuiranog iživljavanja nad džamijom. Nije to jedan vikend, već je to čitav niz vikenda i različitih oblika skrnavljenja džamije. Dakako, ne stoje svi mještani Klokotnice iza ovoga, ali je činjenica da veliki broj omladine izlazi u taj disco-džigara-club i da mogu znati koji od njih udaraju na džamiju. Mogu ih upozoriti, direktno ili posredno. Ako se plaše kabadahluka, mogu anonimno dojaviti policiji, Medžlisu, hodži – ko to iz vikenda u vikend blati neblativo. No, čudo je kako jedna takva pojava ne povrijedi većinu koja, sigurni smo, intimno ne odobrava bošnjačke napade na džamiju. Da li to znači da je građanska inicijativa i odgovornost potpuno umrtvljena institucija u svijesti bošnjačke omladine?
“…Bespomoćni smo, nezainteresirani, šta god da se događa, mi na to ne možemo utjecati, niti želimo o tome misliti; mi smo ovdje da se veselimo, a napadi na džamiju, kao i odbrana džamije, nas ne zanima.” Međutim, taj stav o nemanju stava je proizveden isključivo kod bošnjačke omladine, kada se radi o njenom vjerskom i narodnom identitetu, za razliku, recimo, od ateističke omladine, koja jako dobro zna braniti pederske i hašišarske slobode, a da ne govorimo o srpskoj i hrvatskoj omladini kojima niko ne brani da rečenice počinje i završava sa pomenom Isusa Hrista. Bošnjačka islamofobija i bošnjačka apatija su proizvedene kategorije.
Liječenje samomržnje
Pokušajmo začas ući u nesvijest bošnjačkih mladića, a možda i djevojaka, koji napadaju džamiju u Klokotnici. Ako se radi o buntu, zbog neostvarenih želja, onda džamija nije adresa za iskazivanje bunta. Ali, džamija je simbol zdravog poretka, tradicije, porodice, poštovanja babe i majke, skromnog i staloženog odnosa prema životnim mogućnostima, a sve to, u sveukupnosti, poremećeno je turbo-folk estetikom, koja propagira brzo bogaćenje, malo rada, puno para, buljuk harama, nikud halala, e, kako bi se ličilo na medijske idole s onu stranu Drine, najčešće. Sisitem koji čuva bošnjačka tradicija u konfrontaciji je sa režimom koji se bošnjačkoj omladini natura kao vrijednosni. Kad se tome doda agresivno ubjeđivanje putem dejtonskih medija da je islam u Bošnjaka izvor svih nevolja, da su za Islamsku zajednicu vezani najveći profiteri i kriminalci, onda taj bunt kod bošnjačke omladine dobija jasan cilj. “Zato što ja nisam bogat, krivi su oni koji su bogati, a koji sad reisu Ceriću grade dvorac usred Sarajeva – mojim, narodnim parama! – pa ću im se svima osvetiti što ću ovakav mortus pijan razbiti prozor na džamiji. Aca Lukas je moj reisu-l-ulema!”
Razmuslimanjenje bošnjačkog naroda kreira se stručno i pronicljivo, tako da servirana priča ima logičku nit u koju traumatizirani pojedinac može povjerovati. Godinama već narod sluša, a omladina odrasta pod torturom ponavljanja laži o skandaloznoj Islamskoj zajednici, koju čine pedofili, ekstremisti, kriminalci, dok narod, eto, nema ni za lijekove. S obzirom da ta priča ima jednu dimenziju, pošto su dejtonski mediji zatočeni u monolog i u totalitarnu čahuru, Bošnjaci se u kritičnoj masi nisu mogli odbraniti od indoktrinacije. Na tim “demokratskim medijima”, tipa Federalne tv ili Oslobođenja, nema drukčijeg mišljenja: svi misle jednom glavom! Rezultat je, evo, moguće vidjeti na Izborima, na kojim su bošnjačkom voljom pobijedile osvjedočene islamofobijske snage, a pojavu je moguće pratiti i na ovim mikro planovima kakav je prvi bošnjački udar na jednu džamiju.
Informativna blokada koju živimo u narednom će periodu biti pojačana ideološkim jednoumljem zbratimljenih vladajućih stranaka nad Bošnjacima, te je moguće pretpostaviti kako će pravo na drukčije mišljenje biti zadugo mrtvo. Ako ikada ponovo bude života i slobode u bošnjačkom društvu, onda će pojave kakve su ubistvo Magdija Dizdarevića ili prvi bošnjački napad na jednu džamiju, zauzimati posebno mjesto u analizi i stalnom liječenju transgeneracijske samomržnje u Bošnjaka.
Saff br. 278