DANI: Gospodine Dudakoviću, u prošlom broju Dana objavili smo dokumente prema kojima je Slobodan Milošević dao Fikretu Abdiću naoružanja i municije u vrijednosti od 9.000.000 dolara te da su na Peti korpus zajedničkim snagama napadali Vojska Srpske Krajine, Vojska Republike Srpske i Vojska Jugoslavije. Kako je Peti korpus pobijedio tu vojnu silu?
DUDAKOVIĆ: Kako vrijeme odmiče, faktor zaborava, pa i drugi faktori, malo potcjenjivanja, ignoriranja i ljubomore, utječu da se bitni događaji iz našega rata potisnu ustranu. Ali, ne možemo a da se ne sjetimo tih dana kad je Peti korpus bio u centru pažnje ne samo BiH, nego bivše Jugoslavije, kad je bilo priznavnja i s neprijateljske strane na odlučnosti, hrabrosti i odvažnosti boraca i naroda Krajine. To okruženje od pet srpskih korpusa, šesti Abdićev, uobličen u Operativnu grupu Pauk s generalom Miletom Novakovićem, doživjeli su poraz. Narod Krajine, sa svojim oružanim snagama, demonstrirao je izdržljivost, odlučnost, hrabrost i na kraju je to rezultiralo njihovim apsolutnim porazom. Neprekidno je u borbenom kontaktu bilo praktično šest korpusa neprijateljske vojske sa šest generala, a ja sam bio sam, normalno, imao sam one koji su mi pomagali, mislim na one gore i one daleko. Poslije potpisane deklaracije Tuđman-Milošević-Abdić direktnu suradnju i logističku podršku Hrvatska je dala Abdiću, a oružje i političku podršku dao je Milošević i srpska strana. U BiH je izvršena klasična agresija s domaćim izdajnicima koji su pomagali u rasturanju i raspadu BiH. Među tim domaćim izdajnicima, pored velikog broja Srba, bio je i dio muslimana s predstavnikom Fikretom Abdićem. Autonomija je prvi put poražena 21. augusta 1994.
DANI: To je mjesec dana nakon što je iz Srbije stigla velika isporuka oružja za AP ZB.
DUDAKOVIĆ: Oružje je isporučivano stalno. U operaciji Petog korpusa Tigar zarobljeno je oko 1.000 pušaka, mitraljeza, radiostanice… Ne zarobljeno, nego dotureno od strane Fikreta Abdića Hamdi Abdiću kao pobunjeniku. To oružje je bilo s tehničkim knjižicama iz Požarevca. Kad je došlo do sukoba na Johovici 3. oktobra, već 4. oktobra VBR-ovi iz Republike Srpske Krajine su podržavali snage Fikreta Abdića, a nakon sporazuma Milošević-Abdić došle su veće količine oružja. Kada je završena ta kampanja, u augustu mjesecu bili su intenzivni razgovori Tuđman-Izetbegović po pitanju saradnje oko izbjeglica, ne zaboravimo, u Kladušu su tada dolazili brojni predstavnici međunarodnih organizacija zbog izbjeglica koje su bile u Kuplenskom. Mi smo obećali da nad njima neće biti revanšizma, da se ljudi normalno vrate kući i dio se vratio, ali veliki broj je ostao. Da bi Milošević ponovo imao sastanak s Abdićem i tad je objelodanjeno da više neće biti pokrajina nego republika, da se mora uspostaviti republika Zapadna Bosna u Krajini i tada se šalje Mile Novaković i određuje od strane Generalštaba Vojske Jugoslavije i formira Operativna grupa Pauk s tri brigade, s instruktorima iz Državne bezbednosti Srbije, dolaze Božović, Legija, neke Kobre, plaćenici itd. Ja imam operativni dnevnik Operativne grupe Pauk gdje je svaka zapovijed tada ili naredba od Mileta Novakovića evidentirana, kao i komuniciranje s Legijom, Jovicom Stanišićem, obilazak Mladića, Milovanovića, kasnije Mrkšića. Ne zaboravimo, poslije Bljeska Srbi su još bili u svom prirodnom elementu napuhanosti i kao odgovor na paradu u Zagrebu oni organiziraju paradu u Slunju, formiraju korpus specijalnih snaga, s baš namjenskim zadatkom da riješe Krajinu, ali je to sve bilo pucanje u prazno.
DANI: Kad je počela i koliko je trajala Operacija Pauk kojom je komandovao Mile Novaković?
DUDAKOVIĆ: Poslat je Manojlo Milovanović (zamjenik Ratka Mladića, op. a.) u Krajinu da koordinira borbena dejstva. Tada je već bila počela obuka Abdićevih snaga na Slunju u rejonu Gline i 17. novembra 1994. počinje operacija Pauk koja je trajala sve do Oluje. Oni su mislili da će Novu godinu dočekati u Kladuši, da će biti poražen Peti korpus, pa se operacija koja je trebala da traje nekoliko dana produžila beskonačno. I možda i sad nije završena. Mile Novaković je pobjegao iz Krajine, čini mi se 5. augusta 1995., skrasio se u Beogradu i on najbolje zna kako su kilavo vođene jedinice kad nije mogao da porazi, ne bih rekao Peti korpus, Peti korpus je za njega veliki zalogaj, nego bar neka sela oko Kladuše. Ta silna materijalna sredstva, silni oficiri i generali koji su paradirali po Glini i po Petrovoj Gori, okolo, samo su sanjali o Bihaću. Iako je 31. decembra 1994. potpisan sporazum o primirju, nas su neprekidno napadali iz Kladuše. Za razliku od drugih ratišta u Bosni, u Krajini nikad nije bio dan primirja i mira, uvijek se ratovalo. Na tezu da je Bihać bio zaštićena zona, pitam što nisu zauzeli Cazin, Bužim ili druge dijelove? Ne, nego smo mi itekako bili strateški dobar partner i džoker Hrvatskoj vojsci i Republici Hrvatskoj jer smo, praktično, bili u pozadini, dobro naoružanih 20.000 vojnika. Pored naoružanja dobro organizirani, motivirani. Za svako brdo, za svako selo su se vodile žestoke borbe. Nažalost, u krajnjem ishodu Peti korpus je imao oko 1.700 poginulih protiv autonomaša i srpskih snaga s prostora Krajine, dok su gubici Petog korpusa protiv bosanskih Srba 1.300. Ali, Operacija Pauk kako je zamišljena, nije realizirana, operativna grupa je razbijena, korpus specijalnih snaga je razbijen i Olujom je stavljena tačka na Republiku Srpsku Krajinu i na Autonomnu pokrajinu. Da se razumijemo, bila je teška situacija u sedmom mjesecu, jer ne zaboravimo da je tada bila Srebrenica, početak sarajevske operacije…
DANI: Ali to nije bila jedina velika ofanziva na Krajinu?
DUDAKOVIĆ: Srbi su mislili da riješe definitivno njihovu rak-ranu koja se zove Bosanska Krajina i na nas je pokrenuta jedna snažna ofanziva pod nazivom Mač. Ranije se u štampi, posebno u Hrvatskoj, pisalo o pokušaju trovanja, kontroliranog šverca s nama, pa da i ovom prilikom kažem, i ja sam se plašio da neće biti ubačeni različiti virusi ili epidemije koje će zahvatiti stanovništvo. Mi smo tad imali dovoljno oružja i municije, ali već je bio nedostatak ljudstva, iznurenost, neprekidna borbena dejstva, kad stanu bosanski Srbi, počinju napadati Srbi iz Hrvatske i abdićevci, abdićevci opet fanatizovani kidisali su neprekidno, tako da je kulminacija tih borbi bila 23. augusta. Ali, ne zaboravimo da se održava Splitski sporazum 22. jula koji je praktično riješio pitanje i Krajine i uopće Zapadne Bosne, a žao mi je što nije riješio i pitanje BiH. Sličnim sporazumom dogovorena je koordinacija Hrvatske vojske i Armije BiH i meni je javljeno da krećem i za mene je to bila pobjeda, jer ja mogu da poginem, ali narod i jedinica kojom ću komandovati će ostati i neće pretrpjeti poraz. Poražen je Abdić, poražen je Milošević, tadašnja Jugoslavija je poražena na tom prostoru. Mi znamo da se Martiću sudilo za upotrebu orkana na Zagreb, ali on je upotrebljavao orkane na Cazin, na Bužim, modificirane aviobombe, pa protivavionske rakete za gađenje ciljeva na zemlji a ne u vazduhu, ja ne znam šta nisu protiv nas koristili, eto i bojne otrove i propagandno-psihološki rat, ekipe dolazile, formirale lažnu radiostanicu… Poslije Oluje stvoreni su preduvjeti da mi idemo u oslobađanje naših krajeva. Peti korpus je imao osam brigada i ogromnu ratnu tehniku koju smo zarobili. Kucnuo je moment: ili vojsku raspustiti ili je upotrijebiti. Tolika vojska, a da ništa ne radi, nema smisla da planduje po Krajini. Postavili smo sebi cilj: slobodna BiH. Ja sam tada mislio da ću se zaustaviti negdje na Drini, negdje oko Bijeljine i sjećam se tih parola tada: pošto Srbi imaju četiri s, mi smo imali četiri b – Bihać, Banja Luka, Brčko, Bijeljina.
DANI: Jeste li tada s granice prema Hrvatskoj snage preorijentirali na prodor ka centralnom dijelu BiH?
DUDAKOVIĆ: Da. Tada po prvi put neki komandanti moji postrojavaju svoje brigade, ustrojavaju svoje bataljone, jer ne zaboravimo, svaki dan rata je u Krajini bio angažiranje jedinica i mislim i tvrdim da su mnogi komandanti primili i otpustili vojnike, ili je neko poginuo, a da ga nisu ni vidjeli. Poslije grupiranja naših snaga odlučili smo: desno i lijevo je bila Hrvatska vojska, dobili smo i određena sredstva podrške, prije svega artiljerijska, intenzivno smo sarađivali s Hrvatskom vojskom, koordinirali smo dejstva i naš težišni pravac napada i cilj bio je što prije ući u dolinu Sane, pa dolinu Vrbasa i izvršiti kontrolu nad putem AVNOJ-a. Ta naša famozna ofanziva je krenula 13. septembra.
DANI: Danas je godišnjica oslobađanja Bosanskog Petrovca (14. septembar), kako je to izgledalo prije 15 godina?
DUDAKOVIĆ: Moram da istaknem 502. brigadu koja je izvršila prodor, a onda smo mi tu ubacili tri brigade – 506., 510., 517. Gotovina je napadao na pravcu Drvara, već je palo Jajce i Srbi su bili u jednom strahu od toga šta se dešava. Mi smo 13. već zaposjeli planirane objekte, a 14. ujutro povlačim poteze koji su možda i malo riskantni jer je moglo biti iznenađenja. Bilo je miješanja jedinica, bilo je neznanja i od strane Srba i od nas, ko je ko, pa je došlo do međusobnih obračuna u kamionima, uslijed povlačenja, misliš da su njihovi, a naši vozači mislili da su naši i povezu ih, tek u kamionu otkriju ko je ko i ti okršaji su bili bespoštedni. Predvečer 14. septembra stvoreni su uvjeti da naše snage uđu u Petrovac. Već tada se donosi odluka za upotrebu drugih jedinica, trebao se taj moment šoka kod srpskih snaga iskoristiti. U toku noći mi uvodimo druge snage koje su ostale u Bihaću, to je 501. u pravcu Ključa, pa onda za njom 510. Pošto sam sumnjao da su Hrvati zauzeli Drvar, jedna jedinica je upućena prema Drvaru i došlo je do spajanja s Hrvatskom vojskom na Oštrelju. Ja sam tada vidio Banja Luku na dlanu.
DANI: A i Banja Luka je vidjela Vas. Šta se dogodilo? Zašto je sve zaustavljeno?
DUDAKOVIĆ: Mi smo već 15. navečer na tunelu prema Mrkonjiću, a 16. ujutro 501. je već izbila u rejon Čađavice, a s tri brigade i rezervom koja je ostala u Petrovcu i 502. brigadom krenuli smo u pravcu Sanskog Mosta. Lijevo moje krilo, 503., 505. i 511. brigada nisu imale taj izražen tempo napada i tek 17. septembra se ulazi u Krupu i stvoreni su bili svi uvjeti da se uđe u Bosanski Novi. Bez obzira što smo mi izvršili analizu kasnije, jedna naša greška, pa možda i moj lični propust je što nismo ušli u Novi, jer je bio prazan. Oštrica vojske prilično je otupljena nekim potezima koji nisu tada bili potrebni. To je prva operacija na našim prostorima u kojoj je upotrijebljen cijeli korpus, od saniteta, logistike do policije. Zatim 18. septembra dolazi do spajanja i koordiniranog borbenog djelovanja Sedmog i Petog korpusa. Za četiri dana Peti korpus je prodro u dubinu oko 120 kilometara i raširio se na front od 170 kilometara. Nismo smjeli stati. Ali, mi možda nismo mogli sami. Stizali su telegrami podrške, ali su ostali stali. Stao je Drugi korpus. Stao je Prvi korpus. Stao je Treći korpus. Stao je Četvrti korpus. Na Krajinu dolaze iz svih korpusa srpske vojske da nas zaustave. Tih dana je Arkan postrojavao pred Prijedorom jednu jedinicu koja se povlači, ja bih rekao od zla oca i gore matere, neobučeni i pocijepani, a na drugoj strani mi dobro opremljeni, ustrojeni, naoružani. To je bilo kao ’92., samo sad obrnuto. S naše strane je bilo niz slabosti, nedostatak koordinacije s Hrvatskom vojskom, tako da, možda je razumljivo s ove distance, nakon četiri-pet dana, pa i sedam intenzivnih borbi nastupa zatišje. Tada Srbi kreću u protivnapad i nekako za nas vojnike počinje praktično igranje šaha. Na političkoj sceni su intenzivni pregovori, Alija Izetbegović produžava obustavu i primirje na dva dana. Mi smo ipak dobili naredbu da se zaustavimo.
DANI: Od koga ste dobili tu naredbu?
DUDAKOVIĆ: Dobro, naredbe su stizale i od Predsjedništva i od Generalštaba, a i stranci, s kojima smo do tada sarađivali, neprekidno su dolazili u moju komandu u Sanski Most i postavljali ultimatum: ako ne budemo stali, da će primijeniti silu, zatim da se moramo zaustaviti i otvoriti vrata političkim pregovorima i miru u BiH. Želim samo da kažem da je ’93. bila slična situacija i mi smo nastavili da se borimo za BiH, a ’93. je bio rat sa Srbima, rat s Hrvatima i počeli su sukobi među muslimanima, pa se nastavilo do, eto, ’95. kad je s Hrvatima rat prestao, postali smo saveznici, međumuslimanski sukob prestao, bili su poraženi i ostao je samo okupator u Bosni. I zašto to nije drukčije riješeno, apsolutno drukčije i onda ne bi bilo ovih ucjenjivanja kad je u pitanju perspektiva BiH?
DANI: Koga ste Vi poslušali u tom trenutku – međunarodnu zajednicu ili naredbe koje ste dobijali iz Sarajeva?
DUDAKOVIĆ: Da se razumijemo, ja sam bio u lancu zapovijedanja Armije R BiH, prema tome, zna se ko meni komanduje, meni komanduje Generalštab Armije BiH na čelu s vrhovnim komandantom koji je bio Alija Izetbegović. Prema tome, mene tad nije interesirao ni Clinton, ni Tuđman, ni Milošević, dapače. Tad nisam imao ništa, a borio sam se kako sam znao i umio i sad u jednoj obrnutoj situaciji kad imaš sredstva, vojsku, ustrojenost, da se okušamo kao pravi vojnici. Možda je to bila samo moja želja.
DANI: Peti korpus je zaustavljen, Dejtonski sporazum potpisan, došli ste u Sarajevo i ubrzo i penzionirani. Zašto?
DUDAKOVIĆ: To znaju oni koji su me penzionirali. Poslije potpisivanja mirovnog sporazuma prvo odlazim u Ameriku, pa dolazim da ustrojavam Vojsku Federacije. Fokusirao sam se na stvaranje vojske, gledajući da što prije postanemo članica NATO-a. Radio sam jedno vrijeme kao načelnik Generalštaba, a onda postao zamjenik kao načelnik štaba u zajedničkoj komandi a potom postao komandant Vojske Federacije.
DANI: Možete li prokomentirati kako vidite situaciju 1992. i razloge koji su doveli do rata, s današnjom situacijom u BiH?
DUDAKOVIĆ: Pa možemo mi praviti tu paralelu. Ozbiljni ljudi uvijek prave neke paralele. Mi se borimo da se na našem prostoru zna za istinu i ko je počeo rat, i zašto ga je počeo, i ko ga je vodio. Ipak, ne zaboravimo da je tadašnja, ne bih ja rekao JNA stavila svoje kapacitete u funkciju srpskog agresora, nego je agresor upotrijebio JNA. Obrnimo teze. Smatrali su da je naš faktor bošnjački da će se lako eliminirati, a svijet neće reagirati, bit će možda jadikovka… No, mi smo se, mislim bošnjački faktor u BiH, pokazali kao itekako vitalan, izdržljiv i otporan. Mnogi činioci utjecali su na situaciju devedesetih godina, ali to više tako nije. Pokušaj sada nekog peglanja, ali zadržavanja stečenih pozicija, neće to moći proći. I ja se borim za istinu i narod ovdje mora znati da je proganjan, da je ubijan, da je zatvaran. Ja sam za jednakopravnost, što Hrvati kažu, ali da važe na cijeloj teritoriji i županija i Federacije i Bosne i Hercegovine isti zakoni, a ne samo za jedne da važi, a za druge ne važi. Ali činjenica je da se za svoja prava moraš izboriti, pa nekada i grubo.
DANI: Kakve su Vaše procjene, postoji li mogućnost novog rata na ovim prostorima?
DUDAKOVIĆ: Mi težimo da BiH bude stabilna, mirna, sigurna. Bit će incidenata, čak vidimo nekidan zvaničnici srpske politike u Bosni kažu da čekaju na neki novi geopolitički raspored i omjer snaga pa bi onda moglo sve drukčije ovdje da se riješi, što znači da oni nisu opredijeljeni čvrstom miru, pa ne žele s komšijama da grade zajednički ovu kuću koja se zove BiH. Zar nije Karadžić rekao: “Ako bude rata, nestat će jedan narod”, evo jedan narod nije nestao, opstao je. Zar nisu mnogi rekli kako je nemoguće da ovdje bude jedna vojska, a evo je jedna vojska. Nažalost, mi volimo porediti i uzimamo od Zapada sve što je dobro, ali nećemo da primijenimo odnose življenja koji su na Zapadu. Standard. Što se ne uvedu standardi Evropske unije? Ne, nego se sad svojata istina, historija, teritorija. Uvijek se traži krivac u prošlosti, a ne u sebi ili u budućnosti, da vidimo kakvu budućnost želimo. E, tu ja vidim političku opciju Stranke za BiH, koja je vizija i proces.
DANI: Postoji li mogućnost da se BiH podijeli mirnim putem?
DUDAKOVIĆ: Ako se podijeli, onda to nije BiH.
Politički angažman
Silajdžić je uporan borac za Bosnu
DANI: Zašto ste odlučili da se politički angažirate i date podršku Harisu Silajdžiću?
DUDAKOVIĆ: U ratu sam se nekoliko puta čuo s Harisom, kao ministrom vanjskih poslova, kad je situacija bila kritična oko Bihaća. Tada je trebalo probiti medijsku blokadu bihaćkog okruga i to je odradio Haris Silajdžić angažirajući Nadu Al Issu. Trebalo je svjetskoj javnosti prikazati stanje u Bosni, počevši od logora, pa Sarajeva, Bihaća i uopće zaštićenih zona. Prilikom tog prvog našeg kontakta našli smo zajednički jezik. Njegov prvi dolazak u Bihać kod mene je stvorio dojam jakog čovjeka s izuzetnim sposobnostima. Kad je odlučio da formira političku stranku, iako smo tada malo razgovarali o tome, ja sam se opredijelio za vojsku koja je zahtijevala profesionalan odnos. Haris Silajdžić je ispravan i naglašeno uporan borac za Bosnu koju ja vidim.
U ove zadnje četiri godine neki kritičari naših odnosa njega pokušavaju staviti u relacije s Dodikom, ali ja smatram da nije tako. Njegova politička opcija nudi da Bosna i Hercegovina ipak opstane na ovim prostorima. Dalje, to su ljudi koji su se borili za priznavanje Bosne, koji su se borili za opstojnost Bosne, kako u ratu tako i miru, i koji se bore za sigurnost i za stabilnost BiH.
DANI: Kako vidite pokušaje institucionalnog i vaninstitucionalnog rušenja BiH i pokušaje da se od RS-a napravi država?
DUDAKOVIĆ: Nije to pokušaj, to je konstanta od ’90. godine i ne samo od ’90., već od ideje da svi Srbi žive u jednoj državi, od Miloševića, Čubrilovića, Draže Mihailovića… Tako da s jedne strane imamo tu velikosrpsku ideologiju koja… znate onu: “Vjetrenjače nema, ali vjetrovi i dalje pušu”, prema tome, dok ti vjetrovi pušu, doduše, ne mogu biti realizirani na liniji Karlovac-Virovitica, pa ne mogu biti realizirani do Knina, pa ne mogu do Drvara, ali, eto, bit će ovaj kineski zid koji se zove granica Republike Srpske, što je apsurd i što mi ne smijemo dozvoliti.
Razgovarala: Dženana Karup-Druško (BH DANI)