Služba za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini reagirala je na sustavno i skoro svakodnevno negativno portretiranje Islamske zajednice na stranicama Oslobođenja. Komentatori, kolumnisti i saradnici Oslobođenja iz dana u dan pokazuju svoju, zdravom razumu, u najmanju ruku, čudnu opsesiju Islamskom zajednicom i reisu-l-ulemom. Čini se da Oslobođenje u periodu godišnjih odmora i približavanja predizborne kampanje preuzima ulogu medijskog linča Islamske zajednice koju je svojevremeno imala emisija „60 minuta” Federalne televizije. Direktiva za držanje IZ pod „rafalnom vatrom” je, očito, stigla?
Reagiranje je objavljeno u Oslobođenju, 20. 08. 2010. godine, a posjetiocima Rijasetovog web portala stavljamo na uvid njegov sadržaj.
– Od početka jula Oslobođenje je objavilo tridesetak sadržaja vezanih za Islamsku zajednicu. Više od polovine su osvrti, komentari i analize. U dva posljednja dana, 18. 08. i 17. 08. 2010. dva komentara. Oslobođenje sustavno komentira Islamsku zajednicu. Prepoznatljiva odlika ove sustavnosti je izrazito negativan fokus promatranja njenog rada. Komentari, premda imaju ličnu notu, ipak odražavaju opći okvir uredničke koncepcije i vlasnika medija. Logično se postavlja pitanje otkuda novini koja se predstavlja kao građanska, lijevo pozicionirana tolika potreba i interes za zlonamjernim portretiranjem vjerske zajednice? Zašto je za novinu takvog profila, pored brojnih drugih područja, važna Islamska zajednica?
Žalosno je i licemjerno da medij koji se deklarativno distancira od potreba ili artikuliranja vjerničkih interesa, istovremeno s margine nastoji s isključivošću i agresivno krojiti standarde i granice vjere i vjernika. Islamska zajednica ne može prihvatiti da joj koncept jednog medija bude mjera. Umjesto nekadašnje diktature proletarijata, diktatura bilo koga, pa bio i medij, je neprihvatljiva. To što neki mediji ne mogu podnijeti i tolerirati rad Islamske zajednice i da javno iznosi stavove, predstavlja problem tih medija, ali se tiče i zakonske obaveze da prihvate i toleriraju drugačije vrijednosti i stavove, uključujući i Islamsku zajednicu.
No, problem nastaje kada se ne poštuje zakon, kada se medij koristi neistinom, klevetom, poluinformacijama i čistim konstrukcijama. Problem je i onda kada se ne poštuje legalna volja izabranih predstavnika Islamske zajednice i njenih organa. Oni koji imaju golemih teškoća da shvate i prihvate da je reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić izabran voljom legitimnih predstavnika Islamske zajednice, bez sumnje, proizvode društvenu štetu.
Muharem Bazdulj u komentaru „Joj razlike, drastične!”, Oslobođenje, 17. 08. 2010. g., str. 10, nastavlja koristiti medijsku konstrukciju i podvalu reisu-l-ulemi o imenovanju „novih” muslimana. Više je nego očito da jedan broj medija ne želi prihvatiti istinu da je kardinal Vinko Puljić prilikom posjete SAD, početkom 2009. godine, dao jednu vrstu podjele na nove i muslimane iz njegovog djetinjstva: „Postoji jedan mentalitet koji nije naš izvorni iz BiH. Ja ih puno ne poznajem no znam da ih zovu vehabijama. Nisu oni muslimani koje znam iz mog djetinjstva”, kazao je tada kardinal Puljić. Stoga je hutba reisu-l-uleme od 06. 02. 2009.g. u Kaljini, ustvari, bila protest protiv proizvoljnog etiketiranja muslimana. Međutim, ovo je eklatantan primjer zamjene teza, smišljene zlobne propagande gdje se laž nastoji prikazati kao istina i ubjediti javnost u to.
Bazdulju smeta uspostavljanje paralele između talibanizma i agresivnog ateizma. Svaka isključivost i ideološka rigidnost je destruktivna. Zar marksistički i komunistički ideolozi nisu počinili strašne zločine i krvoprolića u ime agresivnog ateizma? Primjer toga su staljinistički progoni, kineska „kulturna revolucija”, diktatura Envera Hodže u Albaniji, Čaušeskua u Rumuniji, kao i brojnih Bosanaca i Hercegovaca koji su pretrpjeli zločine komunističke ideologije i nametanja agresivnog ateizma. Agresivni ateizam kojem danas smetaju džamije i njihova izgradnja, ezani, mahrama, vjeronauka je brat blizanac talibanizmu.
Osim Bazduljevog i komentara Josipa Vrička, inače vrlo angažiranog komentatora reisu-l-uleme, (Oslobođenje, 18. 08. 2010., str.10), te zanemarujući brojne starije primjere svjedočenja odnosa prema islamu i Islamskoj zajednici, od objavljivanje sramotne karikature s Kur’anom do izigravanja vjeronauke, također sadržaji Oslobođenja novijeg datuma, od početka jula, ilustriraju trajanje prepoznatljive matrice.
„A što se rukovodstvo Islamske zajednice i njeni pripadnici ne diferenciraju jasno i glasno od islamskih militanata s kojima dijele džamije ili su im ih prepustili?”, pita se Zija Dizdarević (Oslobođenje, 02. 07. 2010, str. 10). Naravno da ova tvrdnja nije tačna, niti je kakav dokaz za nju ponuđen. Islamska zajednica ne dijeli ni sa kim džamije niti ih je kome prepustila.
Kao samoproglašeni poznavalac islamskog učenja, prakse i tradicije Zija Dizdarević, ignorirajući struku i znanstvenu referentnost za tumačenje islama daje sljedeći sud: „Islamska zajednica u BiH propagira praznovjerje; proglašava se za glavnog tumača, zaštitnika i predvodnika bošnjaštva; mešetari vjerom u političke svrhe” (Oslobođenje, 10. 07. 2010., str. 29). Autor nije objasnio šta je vjera a šta praznovjerje, niti je naveo gdje i kada se Islamska zajednica proglasila glavnim tumačem i zaštitnikom bilo čega osim islama.
Dugotrajna opsjednutost i frustriranost Oslobođenja reisu-l-ulemom je i vrapcima na grani „poznata”, ali to nije dovoljno. I porodica je meta. „Uljuđeni” komentator Josip Vričko pišući o napadu na dom reisu-l-uleme, morbidno konstatira „suprug neustrašive gospođe Azre” (Oslobođenje, 11. 08. 2010., str. 10).
Reisu-l-ulema je omiljena tema u komentarima Vildane Selimbegović, koja tvrdi „i kako su, zapravo, bošnjački političari skupa s reisom od vojske branilaca napravili armiju šehida” (Oslobođenje, 09. 08. 2010. str. 10); šta znači konstrukcija „armija šehida”? Da li su to borci koje je reisu-l-ulema pobio na pravdi Boga da bi postali šehidi i kako je reisu-l-ulema mogao praviti armiju? Zatim u istom tekstu urednica Selimbegović konstatira „umjesto knjiga o odbrani BiH imamo reisove hutbe.” Da li Islamska zajednica i reisu-l-ulema sprječavaju da se pišu knjige o odbrani BiH? Kome smetaju reisove hutbe i poziv na čuvanje vrijednosti borbe za slobodu? Očito smetaju, jer ako drugi šute i prepuštaju zaboravu, odakle odvažnost reisu-l-ulemi da o tome govori. Treba mu, izgleda, propisati i šta će govoriti.
Otvori džamija spadaju u redovne aktivnosti Islamske zajednice u ljetnom periodu godine. Međutim, urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović obavještava javnost da se to radi svake izborne godine „kao i svake izborne godine, reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, ljeto provodi dijeleći simbolične ključeve rekonstruiranih i(li) novosagrađenih džamija” (Oslobođenje, 20. 07. 2010.).
Paradoksalno, komentatori Oslobođenja ne propuštaju priliku da optužuju Islamsku zajednicu zbog iznošenja javnih stavova s jedne, a propisuju joj mnogo težu zadaću s druge strane. „Da je baš tako, IZ bi se morala bar jednom dnevno oglašavati zbog tih stvari u islamskim zemljama i drugdje gdje se izvode agresije, navodno, u ime islama”, tvrdi Zija Dizdarević. (Oslobođenje, 10. 07. 2010., str. 29). Očekivati od Islamske zajednice da preuzima i komentira globalna dešavanja u muslimanskom svijetu može samo neupućena i zlonamjerna osoba.
Služba za odnose s javnošću