Minber.ba– 25. februara 1994. godine stotine muslimana su obavljali sabah namaz u Ibrahimovoj džamiji u Hebronu, poznatoj među Židovima kao “Pećina patrijarha”. Ali onda, u toku namaza, bivši židovski imigrant iz SAD-a, koji je bio vojnik u izraelskim sigurnosnim snagama, ušao je u to sveto mjesto i otvorio nasumičnu vatru iz svoje poluautomatske
puške, ubivši najmanje 29 ljudi i ozljedivši više od 160. Adel Idris, preživjeli, opisao je ovu scenu.”Bilo je to kao u koljačnici, sag je bio natopljen krvlju, mnogi ljudi su ležali mrtvi i ozlijeđeni, neki jaučući i na ivici smrti, krv je bila svugdje i mrtva tijela su bila razbacana svuda okolo…”
Goldstein, učenik rasističkog rabina Meira Kahana, na kraju je ubijen od strane preživjelih, koji su se bojali da će ubiti još više ljudi. Kahan, židovski rabin je na kraju postao član Knesseta, tvrdio je da ne-Židovi u Izraelu / Palestini bi trebali prihvatiti ropstvo ili biti izbačeni ili fizički uništeni. Napisao je knjigu “Oni moraju ići”. Ubijen je poslije jednog vaternog govora u New Yorku, novembra 1990. godine. Ovo masovno ubistvo se desilo pred očima izraelskih čuvara, koji su postavljeni duž koridora koji vodi u untrašnjost džamije, i nije bilo nikakvih napora da se zaustavi ubica.
Glas o pokolju se proširio kroz grad, a stotine građana je pohrlilo prema džamiji da bi spasili živote svoje braće i preuzeli teško ozljeđene u dvije glavne bolnice u Al- Khalilu. Međutim, izraelski vojnici su počeli pucati, ubijati i ranjavati ljude. Ista stvar se desila izvan bolnice Ahli, gdje su izraelski vojnici otvorili vatru na Palestince koji su htjeli donirati krv, ubivši najmanje šest ljudi i ozbiljno ozlijedivši druge. U međuvremenu židovski naseljenici u blizini Kiryat Arbaae, te u maloj židovskoj enklavi u staroj četvrti Al- Khalil, su slavili.
Jedan od njihovih vođa Moshe Levinger, je primjetio:” Nije mi žao samo mrtvih Arapa, ali mi je žao i mrtvih muha.” Levinger je okrivio Rabinovu vladu za pokolj zbog toga što su ” izvršili tako veliki mentalni i emocionalni pritisak na Goldsteina” prihvativši mirovni sporazum u Oslu i dozvolivši stvaranje palestinske samouprave.
Još jedan židovski vođa Hanan Porat, iz Nacionalne vjerske partije Mifdala je objavio:” Hiljade živih Arapa nije vrijedno jevrejskih noktiju.” Nijedan od vođa naseljenika nije uhapšen zbog podsticanja na ubistvo i zbog slavljenja pokolja. Zaista izraelska vlada je bila zaposlena pripremanjem kampanje usmjerene prema javnosti koja je imala za cilj ograničavanje štete koju je prouzrokovao pokolj. Izraelski dužnosnici, jedan za drugim, pojavljivali su se na televizijskim ekranima, osuđujući nasilje i zaklinjući se da nikad nisu očekivali da se nešto takvo dogodi.
Oni su takođe nastojali da ubjede svijet da je Goldstein izuzetak, “luđak”, koji ne predstavlja moralne vrijednosti židovskog naroda, tvrdnja koja nije odgovarala stvarnosti, sa obzirom na činjenicu da je većina židovskog naroda ili podržavala ovaj pokolj ili je bila totalno ravnodušna prema njemu.
U klasičnom primjeru dodavanja uvrede na ozljedu, izraelska vojska je nametnula hermetički policijski sat na Al- Khalil, sa naredbom da se puca na prekršitelje. Izraelska vlada je tvrdila da je policijski sat, koji je trajao nekoliko mjeseci, imao za cilj sprečavanje arapskih protesta i moguću osvetu. Međutim, činjenica da je policijski sat nametnut Arapima, ali ne i Židovima, pokazuje, bez ikakvih sumnji, da je Izrael kažnjavao Palestince zbog zločina kojeg su počinili Židovi.
Za vrijeme ovog trajanja policijskog sata, mnogi Palestinci koji koji su se razbolili morali su patiti u svojoj bolesti zbog toga što im Izraelci nisu dozvoljavali da budu odvedeni u bolnice. Sve se ovo događalo dok su bande jevrejskih naseljenika provokativno kružile ulicama starog grada, vrijeđajući Palestince i uništavajuć im imovinu i posao. Isto tako izraelske okupacijske trupe zatvorile su većinu unutrašnjih cesti i ruta unutar starog grada, na taj način efektivno ih odsjecajući od ostatka Al Khalila.
Izraelska poruka narodu Hebrona bila je jasna i nije se moglo pogriješiti tumačeći je: “Odlazite. I tačka.” Ovo zatvaranje cesta i onemogućavanje pristupa je bilo sa namjerom da se ograniče Palestinci i da se dozvoli naseljenicima da se kreću ulicama nesmetano, kao da 30.000 Palestinaca , koji su živjeli u Starom gradu, nikako ne postoji. Međutim, Palestinci nisu htjeli otići, što je zaista frustriralo izraelsku armiju i vladu, zbog čega su produžili policijski sat čak deset sedmica poslije masakra.
A da bi se dao osjećaj da će Izrael dozvoliti zakonske procese, Rabinova vlada je odlučila da imenuje komisiju za istragu koja je trebala da sagleda uslove koji su pratili ovaj pokolj, i da bi ispitali da li je bilo ikakve odgovornosti od strane okupacione armije. Komisija, koju je predvodio sudac Meir Shamgar, održala je nekoliko saslušanja i ispitala nekoliko očevidaca. Na kraju, komisija je “oslobodila” odgovornosti izraelsku vladu, armiju, pa čak i naseljeničko rukovodstvo, presudivši da je Goldstein djelovao samostalno i da nijednu drugu osobu ne treba okriviti za ovaj zločin.
Nalazi ove komisije, koju Palestinci vide kao nelegitimnu pošto predstavlja okupacione snage, a ne treću, neutralnu, stranu, ignorirali su huškanje vjerskog cionističkog kampa, posebno naseljeničkog kampa, protiv Palestinaca. Interesantno isto huškanje je vodilo ubistvu izraelskog premijera Yitzahaka Rabina od strane židovskog ekstremiste nekoliko mjeseci kasnije. Međutim centralni prijedlog Shamgarove komisije bio je prijedlog dijeljenja Ibrahimove džamije, jedne od najstarijih i najsvetijih džamija u islamskom svijetu.
Prema prijedlozima predloženim od strane ove komisije, ovaj sveti hram trebao se koristiti kao sinagoga subotom i za vrijeme velikih židovskih praznika, a kao džamija petkom i za vrijeme velikih muslimanskih praznika.Ovi prijedlozi i odluke, koje su donešene bez ikakve konsultacije sa muslimanskim dužnosnicima, razbijesnili su Palestince na svim nivoima, i oni su ih smtrali bezvrijednim, nelegitimnim i aktima uzurpacije usmjerenim protiv jednog od nasvetijih islamskih mjesta.
Ubica Goldstein je pokopan u naselju Kiryat Arbaa, uz ogromnu procesiju u zapadnom Qudsu. Njegov grob je na kraju postao mjesto hodočašća za nacionalne i religiozne Židove iz zemlje i svijeta, koju su ga posjećivali smatrajući ga “velikim svecem” i rabinom. 6. aprila 1994. godine izraelske novine ” Yedeot Ahronot” objavile su dijelove i komentare knjige o “Svetom Baruchu Goldsteinu”, koji opisuje ovog masovnog ubicu kao “rabina dr. Barucha Goldsteina, neka Gospodar osveti njegovu krv.”
U knjizi se nalaze hvalospjevi Goldsteinu i talmudska opravdavanja o pravu svakog Židova da ubija ne- Židova. U knjizi rabin Yitzhak Ginsburgh, koji je tada bio na čelu religijske talmudske škole ” Kever Yosef Yeshiva” u blizini Nablusa, tvrdio je da je krv Židova crvenija i svetija od krvi ne -Židova i zbog toga je židovski život važniji u svakom pogledu od ne-Židovskog.
Pokojni izraelski filozof i intelektualac Israel Shahak komentirao je ovaj zli diskurs u svojoj knjizi “Židovski funadamentalizam u Izraelu”, govoreći:” Oni ljudi, posebno Njemci, koji su bili tihi i nisu osudili nacističku ideologiju prije nego što je Hitler došao na vlast, makar u moralnom smislu, krivi su za užasne posljedice koje su uslijedile. Isto tako, oni koji su bili tihi i nisu osudili židovski nacizam, koji se pokazao u ideologijama Goldsteina i Ginsburgha, posebno zbog toga što su Židovi, krivi su također za strašne posljedice koje se tek mogu dogoditi kao rezultat njihove šutnje.”
Shahak dodaje: promjena riječi “Židov” u “Njemac” ili “Arijevac” ili “ne-Židov” u “Židov” pretvara Ginsburghovu poziciju u doktrinu koja je učinila mogućim Auschwitz u prošlosti. U određenom smislu uspjeh njemačkih nacista zavisio je od te ideologije i zbog toga što implikacije takve ideologije nisu prepoznate u prošlosti.”
Želim još dvije stvari da istaknem na kraju ovog teksta.
Prvo, treba znati i zapamtiti da su tek nakon masakra u Ibrahimovoj džamiji Palestinci počeli izvoditi “šehidske operacije” (tzv. samoubilačke misije) protiv izraelskih vojnih i civilnih meta. Zbog toga neko može tvrditi da je izraelski teror nad Palestincima, koji je daleko prelazio bilo kakvo palestinsko nasilje nad Izraelcima, natjerao neke Palestince da raznose svoja tijela u komadiće na ulicama Izraela, sa namjerom da odvrate židovske fanatike od budućih pokolja.
Drugo, očigledno je otpočetka da izraelske vlasti nikada nisu poduzele bilo kakve kaznene mjere protiv Goldsteinove familije. Ne samo da njegov dom u Kiryat Arbi nije uništen, niti je bilo ko od njegove familije uhapšen, kao što je slučaj sa Palestincima kada počine neki “teroristički akt”, nego je izraelska vlada platila veliki iznos mjesečne naknade za njegovu udovicu i djecu. Čak i danas, mnogo novca iz Sjeverne Amerike dolazi familijama židovskih terorista na Zapadnoj obali, a sigurnosne agencije i u SAD-u i Kanadi ne rade ništa po tom pitanju. Ovo se događa dok Izrael traži od cijelog zapadnog svijeta da prekine bilo kakvu finansijsku pomoć familijama Palestinaca koji su ubijeni za vrijeme prve i druge intifade. Ovo zaista očito ističe kriminalno licemjerstvo i moralne duple aršine Izraelaca prema njihovim palestinskim žrtvama.
Piše:Khalid Amayreh
Izvor: IslamOnline. net