Čečenija: Sjećanje na još jedan zaboravljeni genocid

U prohladno jutro 23.februara 1944.godine, svi odrasli (a među njima je bilo malo muškaraca jer je rat još trajao) okupili su se na mjesta masovnih sastanaka: škole, gradske ili seoske trgove. Taj dan je bio praznik Crvene armije, i narod , nesvjestan šta će se dogoditi, bio je u prazničnom raspoloženju. Ali blasfemija sovjetskih vlasti je bila tolika da su i državni praznik iskoristili kao izgovor za krvavi zločin.I tako je ova monstruozna operacije počela perfidno i  namjerno. Na cijelom području Čečenije i Ingušetije, dok je narod gledao u cijevi mitraljeza, objavljen je dekret o deportaciji muslimana Čečnije i Ingušetije.

A poslije čitanja dekreta, oko 100.000 ruskih vojnika, specijalno obučenih za ovu operaciju, počelo je provaljivati u kuće miroljubivih, nezaštićenih i nenaoružanih Čečena i Inguša. Žrtvama ove barbarske akcije dato je samo oko 10-15 minuta da se spreme!¨Nakon toga, svi oni koji nisu bili sposobni da brzo poslušaju naredbe, slabi starci, žene i djeca istjerani su silom na ulicu, a bolesni su bacani sa bolničkih kreveta. Svako suprostavljenje bilo je kažnjavano smrću! Svaki pokušaj bježanja-egzekucijom! Svako nerazumjevanje naredbi-smrt! A sve naredbe su davane na ruskom jeziku, tako da ih mnogi Čečeni nisu razumijeli!

Nije predočen nikakav dokaz koji bi optužbu o čečenskoj kolaboraciji sa nacistima potvrdio;
optužbu je Staljin koristio kao osnovu za razbijanje kompletnog naroda koji se kroz historiju
nikako nije htio povinovati volji Moskve. Fakt je da njemačke trupe nikada nisu stigle do teritorije Čečenije, pošto su bile zaustavljene malo prije nego su stigli do granice republike. Povrh toga, mnogi Čečeni koji su u to doba bili u Crvenoj Armiji su se istakli u brojnim velikim i važnim bitakama tokom čitavog Drugog svjetskog rata, i ti vojnici su proporcionalno dobili veći broj medalja nego što je to bio slučaj sa drugim narodima u Crvenoj Armiji. Ipak, na kraju čak ni ti vojnici nisu bili pošteđeni: i oni su uklonjeni iz svojih jedinica i bili poslati direktno u kampove za deportaciju u Centralnoj Aziji.

„Premještanje“ kako su to Rusi nazivali, nastavljeno je na taj način što su civile odvodili na željezničke stanice, a onda ih kao životinje, trpali u vagone za stoku. Pretrpani vagoni su bili puni žena, djece, muškaraca, starijih, mlađih i nije se vodilo nikakvog računa kako se postupa sa njima. Od noći 23.februara ovi pretrpani vlakovi, napunjeni ljudima osuđenih na neljudsku patnju, krenuli su istočno:prema Kazahstanu, Kirgistanu i zapadnom Sibiru.

Ovaj, snijegom prekriveni, „put smrti“, koji je trajao više od dvadeset dana, ostao je prekriven hiljadama muslimanskih mrtvih tijela. Za vrijeme ovoga puta, u samo nekoliko dana, više od 70.000 muslimana umrlo je od gladi, hladnoće i bolesti.( Nije bilo nikakve šanse da se tijela ukopavaju. Ruski bezbožnici izbacivali su ih vani zvjerima koje su pratile ove vlakove.)
Preživjeli su nakon dolaska na svoja nova prebivališta stavljeni izvan zakona. Nakon ovih deportacija većina zatvora i koncentracionih logora u SSSR-u su bila pretrpana sa Čečenima.
Sveukupno, više od 200.000 Čečena i 30.000 Inguša umrlo je u egzilu. Skoro svaki drugi Čečen ili Inguš je umro. Od 29.000 Čečena-Akina, koji su nekada živjeli u Dagestanu, oko 20.000 ih je poginulo.

Narod nije samo istrebljen fizički. Sva sjećanja o Čečeniji i Čečenima, koji su živjeli na svojoj zemlji stoljećima, su uništena.Drevni manuskripti, religijsko-filozofski traktati, drevni spisi Čečena i Inguša o svojoj historiji, literatura iz javnih i privatnih biblioteka pokupljena je i donešena u Grozni iz svih dijelova Čečenije.Za nekoliko dana svi ti vrijedni dokumenti su spaljeni u centru grada u pokušaju da se spali historijsko sjećanje na čečenski narod.

Drevni etnografski spomenici u planinama i mezarja su uništavana, a u spomenike i stara groblja je provaljivano, krale su se iz njih stvari, uništavani su, a ostaci su se upotrebljavali za gradnju cesta, mostova i zgrada.Specijalni eskadroni NKVD-a poslani su u planine da bi uništili nacionalne spomenike čečenske arhitekture.Mnogobrojna kulturna blaga čečenskog naroda, od prahistorije do tog doba, uništeni su od ruskih barbara

Postoji još jedna činjenica koja karakterizira rusku politiku prema Čečenima. Dokumenti, knjige, materijali koji su bili vezani za „narodne neprijatelje“-Čečene i Inguše- povučeni si iz biblioteka i spaljeni su. Cijele arhive su uništene. Cijelim područjem Čečenije i Ingušetije imena naselja, ulica, trgova su preimenovana u namjeri da su uništi svaki trag na Čečene. Civilizirana nacija koja poštuje samu sebe nikada neće postati tako zla.Npr, u svojoj historiji SAD (isto država nastala na genocidu i deportacijama) nije praktikovala takva preimenovanja!

29. februara Lavrenti Beria, šef NKVD sovjetske tajne policije, je napisao Staljinu: „Raportiram rezultate preseljavanja Čečena i Inguša. Preseljavanje je započelo 23. februara u većini distrikta, sa izuzetkom naseljenih mjesta visoko u planinama…
478479 osoba je izbačeno, utovareno na specijalne željezničke vagone, uključujući i
91250 Inguša. Sto osamdeset specijalnih vozova je utovareno, od kojih je 159 poslato na novoodređena mjesta.“

Kao rezultat arhivskih i drugih istraživanja na terenu, ispitivanja svjedoka i preživjelih učesnika ovih događaja, odvratni ruski ratni zločini iz 1944.godine postali su poznati. Činjenice pokazuju da su većina žena,djece, starih, bolesnih i nemoćnih osoba, drugim riječima, „onih koji nisu toliko pokretni“, ubijeno na licu mjesta.

Dziyaudin Malsagov, rođen 1913 godine, služio u NKDV-u od 1944-1957, svjedoči:
„Čak i u to vrijeme ja sam saznao da je naredba o ubijanju „nepokretnih“ potpisana od Kruglova (Sergei Nikiforovich Kruglov –zamjenik šefa  Državne sigurnosti SSSR-a). Za vrijeme istrage o ovim događajima, koja se održala 1956.godine, kada je dokazano da je on davao te naredbe, on je počinio samoubistvo.“

Otkrivene činjenice i podaci su samo mali dio  svjedočenja o ovome velikom ruskom zločinu koji se desio  prije više od 60 godina.Međutim, čak i ove činjenice, koje su dobro poznate u Čečniji i nepoznate na Zapadu, mogu nam pokazati zašto Čečeni ne mogu oprostiti i zašto neće nikada zaboraviti, štoviše, zašto nikada neće oprostiti ovo zločine (i zašto će se nastaviti boriti protiv onih čiji su preci počinili ovaj  i još mnoge druge zločine).

Evo  nekoliko svjedočenja  i dokaza iz dostupne i „preživjele“ dokumentacije:

1. Planinsko naselje  Yalkharoy

Magomed Gayev, rođen 1931. godine, svjedoči:“ Samo starci, bolesni i slabi, te oni koji su se brinuli o njima su poslani u štalu. Gledao sam kako su zapalili štalu. Dim je prekrio nebo. Čak i sa velike daljine mogli smo shvatiti da se nešto užasno dešava u selu: stotine glasova su se slijevali u jedan i nakraju su se pretvorili u jedan užasan, neljudski vrisak. Vrisak žrtava koje gore.“

Salambek Zakriyev svjedoči:“ Na taj dan ja i Gamargayev Piyssar iz jedne pećine gledali smo prema Khaibakhu.Vidjeli smo dim koji se izdizao iznad sela.Blizu mosta kod  Khaibakha, četvorica vojnika su tjerala jednog muškarca. Kasnije su ga ubili i bacili u rijeku. Nakon deportacija, poslije dva-tri dana, otkrili smo u jedno mrtvo tijelo: trudnu ženu koja je bila ubijena. Mi smo je zakopali.“

Alimkhodzhayev Selim, star 106.godina, koji živi u Gekhi-Chu, svjedoči:“ Sin Ibi-Dovta, koji je imao 20 godina, ubijen je za vrijeme molitve. Moj brat, Alimkhodzhayev Salambek, imao je 35 godina i bio je učitelj. On je ubijen na cesti. Njegova žena je još uvijek živa, njeno ime je Besiila i živi u Roshni-Chu.Svo ovo vrijeme ona je čuvala jedan tanjir koji je bio vlasništvo njene sestre Pailakhe. Njena sestra je ubijena i spaljena zajedno sa svojom djecom u Khaibakhu.Njeno tijelo je identificirano baš pomoću toga tanjira koji je ostao netaknut. Gazoyev Ibi je ubijen pogotkom u glavu dok se kretao u konvoju.Vojnik ga je udario u glavu sa puškom i rekao mu:“Ubrzaj!“ Ibi je stao, okrenuo se prema njemu i pljunuo mu u lice. Izdvojili su ga iz konvoja i ubili ga.To se desilo u naselju Khanoin-Yukhkhe.Tu je i zakopan.

3-4 dana nakon deportacije, u aulu (selu) Mushe-Chu ruski vojnici su otkrili Zaripat u jednoj napuštenoj kući. Ubili su je.kasnije, izvukli su je iz kuće koristeći metalnu žicu koju su omotali oko njenog tijela i zapalili njeno tijelo.Metalna omča ostala je na njenom tijelu. Zakriyev Salambek i Said-Khassan Ampukayev zakopali su je zajedno sa omčom.Ona je bila sestra našega oca. Žena Salambeka Zakriyeva, Satsita, koja je imala 21 godinu, takođe je ubijena. Saikhanina beba, koja je bila u nosiljci na njenim leđima, oslobodila se i pokušavala da sisa iz grudi svoje mrtve majke.Na taj dan, žena Rukmana Elkagayeva, Malikat, koja je imal 20 godina je takođe ubijena.

Dok smo pokopavali ubijene i spaljene ljude u Khaibakhu,ostavili smo stražare blizu jezera Galanchozh da paze na vojnike.Mi smo obavljali dženazu za svaku osobu posebno, Zhandar Gayev je obavljao molitvu.Bez odmora, iako nam je dolazilo slabo zbog mirisa izgorjelih tijela, zakopavali smo ljude dva dana i dvije noći…“

Kada je glavna faza ovog pokolja nad Čečenima završena, lov na one, koji su bili sretni i koji su uspjeli se skloniti je počela.Ruska vojska je  koristila sve što je imala u svome arsenalu da istrijebi one koji su uspjeli da pobjegnu.Praksa da se truju oni koji su „slučajno preostali“ sa otrovanom hranom je bila vrlo široko primjenjivana. Otrovana hrana se koristila i u ubistvima Čečenena u egzilu.Iskreno govoreći,  nije jasno zašto su to radili.Je li to bilo zbog nekih eksperimenata ili da se smanji broj Čečena u egzilu-to još uvijek nije jasno.

Ovaj aspekt ruskih zločina je bio tema na konferenciji „Međunarodni zakoni i Čečenska republika“ (koja se održala u Krakovu 8-11 decembra 1995.godine). Jedan od učesnika, profesor Ivan Bilas, izaslanik ukrajinskog Parlamenta, citirao je podatke iz ruskih arhiva iz 1949.godina, iz kojih se jasno vidi da su deportirani Čečeni bili hranjeni sa otrovnim prehrambenim artiklima. U dokumentu su oni nazvani „hrana iznenađenja“. Prema podacima koje je iznio iz tih arhiva, bezbrojni recepti za trovanje hrane su bili propisani. Tako,npr. da bio otrovao 1kg brašna, bilo je preporučeno da se doda 1g bijelog arsenika, 10 grama na 1 kg soli.Još jedan otrov, arsenik-sodiumova sol je bila propisana za šećer i vodu. Hexogen je bio dobar za ulja.Ovdje se navodilo još đavoljih recepata i mjera, te sigurnosnih savjeta za one koji bi dostavljali tu „hranu iznenađenja“.

Na ovoj istoj konferenciji, još jedan učesnik Richard Bochan, izaslanik gradskog vijeća Krakowa, iznio je svjedočenja Poljaka koji su isto bili deportirani, svjedočili su o čudnim, masovnim umiranjima „očigledno zdravih i jakih Čečena.“ Nisu samo Poljaci bili ti koji su primjetili čudne  i iznenadne smrti Čečena, nego o tome postoje svjedočenja deportiranih koji su bili pripadnici drugih nacija. Činjenica da laboratorije smrti za Čečene su postojale do 1949.godine dovodi do zaključka da je trovanje Čečena sa kemikalijama bila praksa već duže vrijeme.

Dziyaudin Malsagov svjedoči o tome:“ Trupe su trovale hranu i ostavljale ih- krekere, šećer, začine itd, itd.Mnogi Čečeni su umrli zbog trovanja.“

Makhdan Tushayev, koji je rođen 1926.godine, svjedoči:“ Vojnici su nemilosrdno ubijali stanovnike planina, ostavljali su otrovane krekere i kolačiće, te drugu hranu. Pregladni Čečeni su ih jeli i umirali su. Mi smo susretali jedni druge i razmjenjivali vijesti.Većina naroda u planinama je tako saznala da hranu koju nađu ne smiju jesti.“

 Djabrail Gakayev, poznati historičar koji se bavi čečenskom političkom historijom, piše u svojoj knjizi „Eseji o čečenskoj političkoj historiji“ (Moskva, ChKTs printing house, str 37-50) da su u zadnjih 450 godina Čečeni  bili izloženi čak 16 puta, potpunoj ili djelomičnoj deportaciji od strane ruskih vladara.
Osim toga, sudeći prema naredbama Jelcina, koje su bile tajne i koje su nedavno „procurile“ u javnost, Gakayev vjeruje da je 1994. godine Moskva usvojila  novu formu deportacija tzv. „dobrovoljno prisiljavanje“. Kao što je poznato, u tome agresori nisu uspjeli u prvom ratu.

Gakajev ističe da su mnogobrojni ruski historičari namjerno pokušavali da umanje činjenice o broju ubijenih Čečena, da bi na taj način ublažili ruske zločine koji su počinjeni.

Anatomija ruske laži i težnje za falsifikovanjem i igranjem sa  historijskim činjenicama nije doživjela nikakve promjene ni u sadašnjosti. Navedimo samo jedan primjer.1998.godine, kada je nacističko raspoloženje bili izuzetno prisutno u Rusiji, u Moskvi je publicirana knjiga dvojice ruskih autora N.F. Bugaia i A.M. Gonova pod naslovom:“Kavkaz:Nacije u posebnim vlakovima“. U tim knjigama autori besramno nastoje da opravdaju barbarske deportacije 1944.godine. Osnovka misao knjige jeste:“ Vlada SSSR-a, praveći teške odluke, imala je pravo da uspostavi redu u zemlji!“

Jedini razlog zašto za genocid na Čečenima nikada nije saznala šira javnost jeste to što „Rusi nisu nikada bili neka pobijeđena strana.“ Rusko zlo, zlo njihovih zvjerskih državnih tradicija, nije nikada objavljeno, te i danas ometa napredak mira i progresa,  i još uvijek ima svoj razorni uticaj na svoje susjede i na razvoj okolnih naroda.

Kada se analizira ruska bezosjećajnost i  neizmjernu okrutnost, uvijek se postavljaju ista pitanja. Koji je razlog takvog barbarizma? Čitajući kronike pisane od strane Rusa u 19. stoljeću, materijale o deportacijama 1944.godine, današnja krvava svjedočenja iz Čečenije, mi uvijek nalazimo elemente neizmjerne okrutnosti i o svim mogućim pokušajima da se žrtva ponizi.Nije jasno zašto ljudi moraju biti mučeni, gušeni, spaljivani, sječeni u komade, zakopavani živi?Mogli su upotrijebiti mnogo „humaniji“ metod za svoj prljavi posao, ubijajući ih streljanjem naprimjer. Zašto se oni ponašaju ovako?Šta to Rusi trebaju? Možda trebaju zemlju?Koja je poenta njihove okrutnosti i takvih glasnih, prostačkih i neizmjernih laži! Zašto čine sve moguće da ih ljudi zamrze? To je besmisleno.To je i glupo gledajući sa praktične strane.Je li odgovor na ovo pitanje duboko zakopan u misteriji „ruskih duša“. Zašto je humanizam u Rusiji jedino briga disidenata?
Mahdan Tushayev, rođen 1926.godine, u svom svjedočenju 1992.godine je rekao:“ Moram reći da su Rusi me napravili okrutnim. U zatvoru sam bio u stanju da stalno čekam svoju egzekuciju. Očekivao sam stalno smrt tamo. Nisam imao ništa da izgubim. Nisam vjerovao da ću preživjeti, zbog toga što sam gledao kako su ubijali Čečene u zatvorima, kampovima, svugdje iz samo jednog razloga-zato što su bili Čečeni.“

Stanje Čečena je ostalo tako teško sve do Staljinove smrti 1953. Neposredno nakon toga Čečeni su poslali oficijalne predstavnike u Moskvu da traže dozvolu da se vrate u svoju domovinu; inače već i tada su se male grupice samovoljno počele vraćati svojim kućama. Na 20. partijskom kongresu 1956, sovjetski lider Nikita Hruščov je obznanio da su greške počinjene nad Čečenima i drugim narodima. Male grupice povratnika su tada postale rijeke. Uprkos svim naporima vlasti da spriječe Čečene da se vrate – oni su se vraćali noseći sa sobom čak i kosti onih koji su pomrlu u tuđini kako bi ih pohranili u grobove svojih predaka.
Ipak njihovi životi se nikada više nisu mogli povratiti tamo gdje su bili prije 1944. Zločini pretrpljeni u deportaciji su živjeli u sjećanima, siromaštvu, bolestima i ogorčenju izazvanom svim tim patnjama. Čečenski povratnici su povrh svega zatekli svoje domove naseljene Rusima i Dagestancima, kojima su te kuće bile date od vlasti kako bi naselili opustošenu zemlju. Čečeni su tako morali otkupiti svoje kuće nazad od tih doseljenika; malo ih je koji su bili u stanju to učiniti.