Bitka za Marjah

Preveo: Denis Rizvić Minber.ba– Američke i afganistanske snage otpočele su napad na grad Marjah, „najveće talibansko uporište“ u Afganistanu, u svojoj prvoj velikoj vojnoj ofanzivi otkako je američki  predsjednik Barack Obama objavio da šalje novih 30.000 vojnika kao pojačanje. Američka strategija je da izbaci, ubije ili zarobi talibane, da spriječi njihov povratak, a onda obezbjedi pomoć i razne druge usluge za narod pun zahvalnosti. Opisana kao sofisticirana akcija i pokušaj da se „ osvoje srca i umovi Afganistanaca“, pravi i skriveni cilj ove ofanzive jeste da se zadobiju „srca i umovi“ američkih medija i javnosti, posebno onih medija u SAD-u koji usmjeravaju napore reportera na terenu u Afganistanu. Poruka koju želi da pošalje američka vojska jeste da se u Afganistanu vodi rat koji je moguće dobiti, a ne da se tone dublje u afganistansko živo blato.

Televizija je iznenađujuće uskraćena kada se radi o ratnim izvještavanjima. Ona treba sliku, ali na modernom bojnom polju se ima vrlo malo toga za vidjeti. Još od vremena kada su vojnici počeli koristiti puške dugog dometa svako je vrlo oprezan i drži svoju glavu dolje. Ratni filmovi još više zavode na krivi trag oko toga kako izgleda ratovanje danas, dajući dojam da je dan „D“ bila bliska borba, poput bitaka na Hastingsu ili Agincourtu. Film „Spašavanje vojnika Ryana“ je hvaljen zbog svoga realizma, vjerovatno zbog toga što je prikazivao krv i rasutu utrobu. U stvarnosti film ide zajedno sa fikcijom u kojoj otkriveni vojnici bjesomučno i samoubilački, bez zaklona, pucaju jedan na drugog u krvavoj bliskoj borbi.
Frustrirajući nedostatak bilo čega da se vidi prilikom stvarne borbe objašnjava zašto se za veliki broj najpoznatijih ratnih fotografija ili snimaka, koji prikazuju ratove prošlog stoljeća, poput smrt vojnika u španjolskom građanskom ratu, ili podizanje sovjetske zastave iznad Reichstaga u Berlinu 1945.godine, kasnije utvrdilo da se radi o režiranim događajima poslije bitke.  

 
Slike rata koje zbunjuju ili odvode od istine idu i dalje od lažnih ubijanja ili režiranih herojskih scena. Ključni događaji se preskaču ili se pretjeruje u njihovom prikazivanju.    2001-2 ja sam izvještavao iz rata u Afganistanu i bio sam zapanjen time koliko se malo prave borbe vodilo. Talibanskim borcima je bilo naređeno od njihovih komandanata da idu kućama, da bi se borili kada dođe pravo vrijeme, kako  ih je  savjetovala pakistanska tajna služba (dio službe)  zbog toga što su „gospodari rata“ bilo plaćeni od strane CIA-e i zbog toga što je to bila najrazumnija stvar tada. Gradovi poput Ghaznija i Kandahara pali su bez borbe. Solidno naoružani talibani su nestali u svojim selima, ili su prešli granicu i otišli u Pakistan, a antitalibanska ekipa je preuzela vlast. Ali ljudi izvan Afganistana, koji su tada pratili TV ili čitali novine, dobili su potpuno krivu sliku i dojam da su talibani vojno poraženi, i da se više nikada neće moći boriti.
Za vrijeme invazije na Irak i poslije izvješća novinara , većinom američkih, bila su solidna, ali su opetovano bila cenzirirana i skraćivana od strane onih u Washingtonu i New Yorku. Ignorantni bivši vladini dužnosnici, koji su našli utočište u raznim organizacijama, bili su predstavljeni kao „nezavisni“ eksperti i omogućilo im se da propovijedaju svake noći o ratu kojeg nisu vidjeli niti doživjeli, osim možda prilikom nekog kratkog susreta u „Zelenoj zoni“.

Vladine manipulacije o vijestima o ratovima u Čečeniji, Afganistanu i Iraku postajale su lakše jer su „pobunjenici“ počeli uzimati novinare kao mete. U Sjevernoj Irskoj i Libanu 1984. godine bilo je sigurnije biti novinar nego bilo ko drugi. Sve strane u sukobu, ma kako krvožedne bile, trudile su se oko medija i svaka grupa boraca imala je svoga glasnogovornika za medije. Ovo se promijenilo u Libanu kada su borci Hezbullaha počeli kindapirati novinare, i otada pojedini borci u muslimnskim zemljama počeli su gledati na novinare kao na ljude koje se može ubijati prije nego sa njima sarađivati.
Ove opasnosti dovele su do toga da novinari putuju zajedno sa američkim i britanskim vojnicima. Iako je ovo doživjelo puno kritika, u ovom nema ničega lošeg ako se prizna da viđenje rata  novinara koji ide zajedno sa ovim trupama je parcijalno. Međutim, u praksi, efekti ovoga su zaista ozbiljni.
Npr. novembra 2004. godine američki marinci su izvršili žestok napad na grad Fallujah, zapadno od Bagdada, koji je bio jako uporište pokreta otpora. Ovi bitku su dobro pokrili reporteri koji su bili uz američke i britanske trupe, koji su je predstavili kao veliku američku pobjedu i veliki poraz „pobunjenika“. Ali, dok je ova bitka bila na vrhuncu, „pobunjenici“ su „pregazili“ Mosul, veliki grad na sjeveru Iraka, zauzevši preko 30 policijskih stanica i zarobivši oružje vrijedno oko 40 miliona dolara. Sa malo američkih vojnika na tom dijelu, i isto tako malo novinara, ovaj značajni poraz je prošao bez nekog izvještavanja o njemu.
Ratovi su često toliko zbunjujući, sa ovakvim izvještavanjem, da je često upitan i identitet pobjednika. Nova američka strategija i 30.000 vojnika kao pojačanje, koji su poslani u Irak 2007. godine, su, prema mišljenju mnogih Amerikanaca, uključujući i generale,
preokrenuli tok događaja na terenu. Ali odlučni vojni moment u Iraku 2006-7 bio je da su sunnije Arapi, koji su dominirali otporom prema Amerikancima, bili poraženi u divljačkom sektaškom ratu od strane šijja. Ogroman broj sunnija u glavnom gradu je ubijen i morao je izbjeći u Jordan ili Siriju, a neki sunijski lideri su bili prisiljeni da postignu dogovor sa Amerikancima. I kada je broj američkih žrtava pao, novine i televizija su sretno počeli izvještavati, često „bruseći“ i dorađujući izvještaje svojih dopisnika sa terena, da ono što se desilo jeste trijumf američke strategije.