„militanata“ u Afganistanu i Pakistanu, i otkrivena je začuđujuća pravilnost: čini se da u velikom broju objavljenih izvještaj o napadima na talibane brojka talibanskih žrtava bila je 30.Citirajući podatke sa bloga Moon of Alabama, gdje je još u proljeće ovo navedeno kao argument, Security Crank je postavio linkove na 12 novinskih izvješća o različitim zračnim napadima, od početka godine, u kojima je broj žrtava, talibana ili „pobunjenika“, iznosio 30, a u većini slučajeva citirani su američki vojni dužnosnici. Ne 29, niti 31, već tačno 30. Šta ovo znači? Za Security Crank to znači da ne možemo vjerovati tim brojkama.
„Kako mi da zaista znamo šta se dešava u ratu, u Afganistanu ili bilo gdje drugdje, kada se čini da loši momci umiru samo u grupama od 30? Učestalost pojavljivanja ove brojke kao broja mrtvih neprijatelja je zapanjujuća, do te tačke da ja više i ne obraćam pažnju na vijest ako je upotrebljena „magična“ brojka 30. To je indikator ili ignorancije ili namjere…ali bez obzira o čemu se radilo, kada god vidite broj 30 da se odnosi na talibane, vjerovatno bi trebali zatvoriti stranicu i prebaciti se na nešto drugo jer vjerovatno nećete saznati šta se u stvarnosti desilo.“
Megan Carpentier, koja piše za Air America, vjeruje da se ovdje radi o nečemu drugom ,a ne samo običnoj brojci. Kako je istakla u jednom tekstu za Los Angeles Times, da Amerika ima, ili je imala za vrijeme Bushove administracije, politiku traženja odobrenja ministra odbrane za svaki zračni napad u kojem se procjenjuje da će poginuti više od 30 civila.
Kao što stoji u LA Timesu: “ U odvratnoj računici, poznatoj kao „procjena koleteralne štete“ američki vojni komandanti i odvjetnici često rade zajedno procjenjujući efekte nekog vojnog udara, koristeći specifične, od Pentagona nametnute protokole da odluče kakvi rezultati će se postići i koliko će to koštati. Ne znamo dokraja kako to funkcioniše, ali 2007.godine, Marc Garlasco, bivši šef u Pentagonu, u odjelu za ciljeve visoke vrijednosti, ponudio je djelić podatka kada je izjavio za magazin „Salon“ da je magična brojka u 2003.godni bila 30.
To znači da je za napad, u kome je moglo poginuti više od 30 civila, trebalo eksplicitno odobrenje od tadašnjeg ministra odbrane Rumsfelda ili predsjednika Busha. A ako bi se procijenilo da bi bilo manje od 30 civilnih žrtava, bilo je dozvoljeno da o napadu odluku donose komandanti na terenu.“
Carpentier smatra da je ta brojka 30 ostala „magična brojka žrtava“ za Pentagon sve do današnjeg dana, i implicira da je ovaj broj žrtava izabran zbog toga da bude „prihvatljiviji“ za javnost. „ Ta istraživanja o tome koliko smrti privlači pažnju prosječnog Amerikanca su izgleda prenešena sa Bushove na Obaminu administraciju, bar što se tiče komandanta na terenu,“ piše ona.
Ova njena pisanja i argumenti povlače za sobom mnoga pitanja i neodoumice. Kao prvo ova politika iz Rumsfeldove ere odnosi se na civilne žrtve, ne na pobunjeničke žrtve. Ali ove godine, u seriji izvještaja, ova brojka 30 odnosila se na talibanske žrtve, dok su brojke o smrti civila varirale, ako su uopšte navođene. Malo je vjerovatno da Pentagon vjeruje da američka javnost može „progutati“ priču samo o 30 ubijenih talibana odjednom. Vjerovatnije objašnjenje je da Pentagon ne zna koliko je „pobunjenika“ ubijeno- možda zbog toga što je teško napraviti razliku između ubijenih civila i „pobunjenika“. A brojka 30 se čini kao sigurna opklada: dovoljna da se opravda zračni napad, a ipak ne previše velika da se čini sumnjivom ili prenapuhanom. Naravno ovo su zasad samo nagađanja. Dokle god vojni dužnosnici budu insistirali da ubijaju po 30 talibana sa vremena na vreme, neće biti mnogo javnosti koja će vjerovati tim izvještajima o smrti i uništavanju u centralnoj Aziji.
Piše: Daniel Tencer
Izvor: Uruk.net