Preveo: Denis Rizvić
Minber.ba– Prethodnog dana devetogodišnja Amal je vidjela kako su vojnici provalili u njenu kuću i ubili njenog oca, Atiyeha. Ona se sakrila u kući svoga dajdže Tallala i zajedno sa 
drugim članovima familije preselila se u kuću Waela. Ona nije znala da njen brat Ahmad krvari do smrti u naručju svoje majke, u drugoj kući u susjedstvu…
Richard Goldstone posjetio je Gazu tj. predgrađe Zaytoun krajem juna da bi otišao na mjesto gdje su ubijeni članovi familije Samouni. 29 članova familije Samouni, svi od njih civili, ubijeni su u zimskom napadu Izraelskih odbrambenih snaga (IDF), od čega 21 član za vrijeme granatiranja kuće u kojoj su vojnici IDF-a, dan ranije, sakupili oko 100 članova ove familije.
Članovi ove porodice su uvijek bili uvjereni da će se, u slučaju bilo kakve vojne invazije na Gazu, moći „slagati“ i sporazumjeti sa izraelskom vojskom. Sve do 2005.godine, prije izraelskog povlačenja sa ovog područja, jevrejsko naselje Netzarim je bilo smješteno pored njih, i nekoliko članova familije je povremeno radilo kod njih. Kada su bile aktivne zajedničke izraelsko-palestinske patrole, izraelski vojnici i palestinski policajci tražili su od Samounija da im „posude“ traktor da izravnaju dio zemlje ili da poprave dio ceste. I dok bi članovi familije radili sa traktorima vojnici bi pazili na njih.
„Kada su vojnici željeli da odemo, oni bi zapucali iznad naših glava. To je ono što me iskustvo naučilo“, sjeća se Salah Samouni, koji je izgubio dvogodišnju kćer u napadu IDF-a, zajedno sa oba roditelja i dajdžama. Stariji ljudi u familiji, među njima njegov otac i dajdže koji su ubijeni od izraelskih vojnika 4 i 5. januara, radili su 90-tih za izraelske firme na raznim lokacijama, uključujući Bat Yam, Moshav Asseret (blizu Gedere) i na “Glicksman Plant.” Svi oni su vjerovali da će im hebrejski koji su naučili pomoći, i ako bude potrebno, spasiti za vrijeme susreta sa vojnicima.
Kao što stoji u izvještaju od prošlog mjeseca, 4. januara ove godine, po naredbama izraelske armije, Salah Samouni i ostatak familije napustio je svoje kuće, koje su pretvorene u vojne položaje, i premjestili se u jednu kuću, Waela Samounija, koja se nalazila na južnoj strani ulice. Činjenica je da su vojnici bili ti koji su ih premjestili, da su vidjeli lica djece i starijih žena, i da su vojnici bili na položajima koji su okruživali kuću samo nekoliko desetaka metara okolo, te da je to dalo familiji neku smirenost- uprkos paljbi izraelske vojske iz zraka, sa mora i zemlje, uprkos gladi i žeđi.
Ujutro u ponedjeljak, 5. januara, Salah Samouni izišao je iz kuće i povikao u pravcu druge kuće gdje je mislio da se skrivaju ostali članovi familije. Želio je da im se pridruži, da bude na sigurnijem mjestu, bliže vojnicima. Ništa ga nije pripremilo za tri granate i rakete koje će izraelska vojska ispaliti malo kasnije.
„Moja kćerka Azza, moja jedina kćerka, koja je imala dvije i pol godine, bila je ozlijeđena prilikom prvog pogotka u kuću“, izjavio je Salah za Haaretz. „Uspjela je da kaže: ‘Tata, to boli.’ A onda, prilikom drugog pogotka- umrla je. Ja sam se molio. Sve je bilo u prašini i nisam mogao ništa vidjeti. Mislio sam da sam umro. Odjednom sam shvatio da ustajem, sav krvav. Majku sam našao u predvorju kako sjedi, glava joj je bila nagnuta na jednu stranu. Malo sam joj pomakao lice, i vidio da nema desne strane lica. Pogledao sam svoga oca, koji nije imao oka. Još malo je disao, a onda je prestao disati.“
Kada su izišli iz kuće- povređeni, zbunjeni, prestrašeni, bojeći se da će uskoro pasti i četvrta granata ili raketa- željeli su otići prema Gazi, uprkos povicima vojnika da se vrate, i vjerovali su da su samo leševi ostali iza njih u kući. Nisu znali da se ispod prašine i krša, u jednoj velikoj sobi, nalazi još devet članova familije koji su bili živi: stara majka i petero njenih unučadi i praunučadi, od kojih je najmlađem bilo tri godine, a nastarijem 16- zajedno sa još jednim rođakom i njegovim sinom. Oni su bili u nesvjesti, a neki od njih zatrpani leševima.
Kada je došao svijesti 16-godišnji Ahmad Ibrahim i njegov 10-godišnji brat Yakub vidjeli su leševe svoje majke, četvorice braće i svojih nećaka. Mahmoud Tallal, 15, izgubio je svoje nožne prste; dok je krvario vidio je da su njegovi roditelji, Tallal i Rahma, ubijeni. Trogodišnji Omar, Salahov sin, bio je nesvjesti, a na njegovm tijelu je bila mrtva 24- godišnja Saffa, zbog čega ga nisu našli u tim paničnim momentima dok su napuštali kuću. Ahmad Nafez, 15, sjeća se kako se mali Omar probudio i izvukao ispod leša, a onda ugledao svoga dedu Tallala i počeo ga tresti i plačući dozivati:“Dedo, dedo, probudi se…“
Prethodnog dana devetogodišnja Amal je vidjela kako su vojnici provalili u njenu kuću i ubili njenog oca, Atiyeha. Ona se sakrila u kući svoga dajdže Tallala i zajedno sa drugim članovima familije preselila se u kuću Waela. Ona nije znala da njen brat Ahmad krvari do smrti u naručju svoje majke, u drugoj kući u susjedstvu. Djeca su našla neke ostatke hrane u kuhinji i jeli su. Kasnije, Ahmad Nafez je govorio svojim rođacima kako je Ahmad Ibrahim išao od leša do leša- svoje majke, svoje četvorice braće i svoga nećaka među njima- tresući ih i govoreći im da ustanu. Možda zbog udaraca i zbog toga što su je tresli Amal je došla svijesti, glava joj je bila krvava i oči su joj se okretale. Ona je stalno plakala i tražila vode, zvala je svoju majku i oca, udarala glavom od pod, a oči su joj se okretale cijelo vrijeme.
Preopasno je da se izvadi geler iz njene glave- to su rekli čak i doktori u Tel Avivu. Sada je sve boli i nastaviće da je boli: kada je na hladnom, kada je na vrućem, kada je na suncu. Ona se neće moći koncentrirati na učenje.
Niko ne može rekonstruirati kako su im sati prolazili u Waelovoj bombardiranoj kući; neki su ostali u stanju iscrpljenosti i apatije. Prva koja se oporavila bila je Shiffa, 71 godišnja stara majka. Ujutro, u utorak 6. januara, ona je shvatila da niko ne dolazi da ih spasi. Niti vojnici koji su bili stacionirani samo nekoliko metara od njih, niti Crveni krst, niti Crveni polumjesec, niti rođaci. Možda oni nisu ni znali da su oni ostali živi, zaključila je. Njena hodalica je bila zatrpana unutar kuće, ali je ona uspjela da se izvuče sa dvoje svoje unučadi- sa Mahmoudom, čije su noge krvarile, i malim Omarom.
Ona je isteturala van i počela hodati- duž tihe ulice, među srušenim i napuštenim kućama, i vidjela je da su neke kuće bile okupirane od strane vojnika.
„Židovi su nas vidjeli i počeli su vikati da uđemo u neku kuću“ sjeća se ona. To je bilo dok su hodali ulicom i prolazili kraj kuće njene sestre. Ušli su unutra i nikoga nije bilo. Vojnici su došli za njima, pucajući u zrak.
„Preklinjali smo ih da nas puste kući,“kaže ona.
„Gdje je vaša kuća? “, pitali su. Ona im je rekla „tamo“ i pokazala na istok, prema kući jednog od njenih sinova, Arafata, koja je bila blizu ceste Salah al-Din. Vojnici su ih pustili da nastave put. „Vidjeli smo ljude kako izlaze iz Arafatove kuće i Hijjehove kuće. Svako je bio ozljeđen, a vojnici su nam pucali iznad glava.“
U kući Hijjeha ona je našla sve uplakane, svako je imao svoju priču o mrtvim i ranjenim. „Ispričala sam šta nam se desilo, kako su svi popadali jedni po drugima, mrtvi i ranjeni.“ Ostala je tu sa drugim ozljeđenim još jednu noć. Omar se kuće sjeća u magli: tu je dobio čokoladu.
Samo u srijedu, 7. januara, IDF je dozvolio Crvenom krstu i Crvenom polumjesecu da im ekipe uđu unutra. Oni svjedoče da su tražili da uđu još od 4. januara, ali im IDF to nije dozvolio- bilo da su pucali u pravcu ambulantnih kola koja su pokušavala da priđu ili su odbijali da sarađuju i koordiniraju. Medicinski timovi, kojima je dozvoljeno da ostave ambulantna kola kilometar ili kilometar i pol, morali su pješice ići u akciju spašavanja i cijelo vrijeme su misli da idu samo do Hijjehove kuće. Međutim onda im je stara majka rekla o ranjenoj djeci koja su ostala iza nje, među mrtvima, u kući Waela Samounia. Medicinski tim je otišao da ih spasi, totalno nepripremljen na prizor koji ih je čekao.
18. januara,nakon što je IDF napustio svoje položaje prema Gazi, spasilački timovi su se vratili u četvrt. Waelova kuća je bila u ruševinama: buldožeri IDF-a su je totalno uništili, zajedno sa leševima unutra. U opštem odgovoru na pitanje novinara Haaretza o ponašanju vojnih snaga u slučaju četvrti gdje je živjela porodica Samouni, glasnogovornik IDF-a je izjavio da su sve tvrdnje ispitane. „ Nakon kompletiranja istraživanja, rezultati će biti predani glavnom vojnom advokatu, koji će onda odlučiti o potrebi poduzimanja dodatnih koraka,“ izjavio je glasnogovornik IDF-a.
Salah Samouni, u telefonskom razgovoru, je rekao:“ Upitao sam Richarda Goldstonea da sazna samo jednu stvar: zašto nam je to vojska uradila? Zašto su nas izvukli iz kuće, i oficir koji je govorio hebrejski sa mojim ocem potvrdio da smo svi civili- zašto su nas onda granatirali i ubijali. To je ono što želimo da znamo.“
On osjeća da je Goldstone, u svom izvještaju, dao i žrtvama glas. Nije govorio o svojoj frustraciji nakon što je saznao da je debata o izvještaju odgođena, nego je tražio način da opiše kako se osjeća devet mjeeci nakom tog događaja. „ Osjećamo da smo u egzilu, iako se nalazimo u svojoj domovini, na svojoj zemlji. Sjedimo i žalimo mrtve. Oni su oni koji se odmaraju.“
Piše: Amira Hass
Izvor: Haaretz