Zašto SDA i SBiH ne bi započele proces ujedinjenja

sanel
By sanel
Intervju: Tarik Sadović,
Predugo je Tarik Sadović šutio na nepravdu koja mu je učinjena i na laži koje su o njemu izrečene proteklih mjeseci. Sadović je ipak odlučio da progovori. Slijedi njegova priča.
Gospodine Sadoviću, ovo je Vaše prvo javno istupanje u medijima nakon smjene. Zašto ste odlučili da to bude baš u Saffu?    
 
Sadović: Načinio sam izuzetak jer se osjećam Saffovim dužnikom. Vi ste rijetke novine koje su za mene imale lijepe riječi kada su me drugi nemilice omalovažavali i blatili.  
Prijeđimo onda na glavna pitanja. Dugo godina ste u politici, bili ste aktivni sudionik svih političkih procesa u BiH, stoga ste vi najbolji sagovornik koji nam može pojasniti sljedeće dileme. Krenimo redom. Većina Bošnjaka danas smatra da je bošnjačka politika u totalnom rasulu. Bošnjačka politika je od nekada moćne strane postala totalno nemoćna i razjedinjena.
 
Kako se to dogodilo?
 
Sadović: Nemoć je riječ koja u osnovi tačno opisuje javnu percepciju današnje bošnjačke politike. Da bi se razumjelo nastajanje te nemoći i kako se održava u ”životu”, prvo se mora odgovoriti na pitanje ko zapravo kreira bošnjačku politiku. Nisu to samo SDA i SBiH, a ni SDP, barem u onom izdestiliranom dijelu svoga političkog djelovanja koji bi se mogao nazvati probošnjačkim. Uz tri najjače stranke koje su formalni akteri na političkoj sceni, iz sjene djeluju još dvije moćne figure: jedna je vlasnik najprodavanijih novina u BiH, a druga je na čelu Islamske zajednice BiH. Vlasnik najprodavanijih novina (bosanski Berlusconi) otisnuo se nedavno u političke vode, osniva svoju stranku, što je sigurno bolje od njegove dosadašnje uloge. To će redefinirati i poziciju poglavara Islamske zajednice, svidjelo mu se to ili ne. Snažan utjecaj na bošnjačku politiku vrše Sjedinjene Američke Države posredstvom diplomata situiranih u Uredu visokog predstavnika i Američkoj ambasadi u Sarajevu. Ono što je zajedničko kreatorima bošnjačke politike jeste da je nekima više, a nekima malo manje najpreče da budu i ostanu na vrhu. Zbog te uskogrudnosti znatno trpi opći, narodni interes. Umjesto da prvo ostvare jedinstvo oko državotvornih ciljeva i načina postizanja, pa da se onda poredaju (jer ima mjesta za sve), oni rade obrnuto. Njihovi međusobni odnosi obilježeni su nepovjerenjem i neiskrenošću, a komunikacija i saradnja tek su puka kurtoazija. SDA je nastala 90-ih godina kao pokret bošnjačkog naroda pred nadirućim srpsko-hrvatskim velikodržavnim prijetnjama, izniklim na ruševinama Titove komunističke Jugoslavije, ali i kao rezultat dugo potiskivane općenarodne želje i potrebe za potvrđivanjem vlastitog bošnjačkog identiteta. I pored harizmatičnog vođstva rahmetli Alije Izetbegovića, odmah poslije rata, jedna stranačka frakcija, predvođena također harizmatičnim Harisom Silajdžićem, otcijepila se i osnovala Stranku za BiH. Obje stranke, SDA i Stranka za BiH, pretendiraju na isto biračko tijelo, a suštinskih programskih razlika skoro da i nema. Razlike su uočljive jedino u načinu vođenja stranaka, dnevnopolitičkoj snalažljivosti i sposobnostima boljeg kadrovskog pozicioniranja. Stranački prebjezi su česte pojave. Novi-stari lideri SDA i SBiH dvaput su odmjerili snage na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Rezultat je neriješen 1:1, a čini se nerješivom i njihova netrpeljivost. Mora se reći da su obojica imali periode snažne podrške i još snažnijeg osporavanja onih snažnih kreatora bošnjačke politike iz sjene. Zbog loših odnosa bošnjačkih prvaka mnogi neprijatelji BiH zadovoljno trljaju ruke. Tuđim sujetama uvijek je najlakše manipulirati. Plodonosna bošnjačka politika sigurno se neće izgraditi daljim cijepanjem i razjedinjavanjem. Vrijeme je ”sazrelo” za okrupnjavanje. Zašto SDA i SBiH ne bi započele proces ujedinjenja? Zar skupa ne bi bili jači? Otvaranje integrativnog procesa bošnjački narod bi pozdravio, a lideri bi bili na dobitku. Istinska liderstva dokazuju se ovakvim poduhvatima, a ne dnevnopolitičkim podmetanjima klipova pod točkove. Bosanski čvor ne bi se sam razmrsio, ali bi se izašlo iz ukopanih pozicija sa novom političkom energijom. Nažalost, šanse da stvari krenu ovim pravcem veoma su male. Ravnoteža političke nemoći i ekonomska kriza progresivno uvećavaju nezadovoljstvo naroda. Debakli obje stranke na općima izborima 2010. skoro su predvidivi. Ponavljam, čak da su međubošnjački odnosi na visokom nivou dobri, a nisu, to još uvijek ne bi bilo dovoljno za izgradnju moderne ustavne države BiH i njen brži  euroatlantski put. Za  nemoć bošnjačke politike dijelom su odgovorni mediji u Federaciji BiH. Oni se vrlo grubo mogu razvrstati u dva bloka, od kojih svako ”ob(d)rađuje i reketira” probrane bošnjačke mete. Užasavam se ”bošnjaštva” jednih i ”antibošnjaštva” drugih, jer iza tih kulisa postoji samo surova manipulacija i najprizemniji interesi. Iskusio sam to na vlastitoj koži. Rezultati perverznog (anti)bošnjaštva su poražavajući. Proizvedena je percepcija da su svi bošnjački političari pokvareni, kriminalizirani, korumpirani, nesposobni…, a kad su takvi, onda ne mogu voditi vlastitu državu ni narod, već to treba da rade drugi. Starijim čitaocima ovo bi moglo biti poznato? Greške bošnjačkih političara treba kritizirati (sakriti se ne mogu), ali je nekorektno stavljati im na teret tuđe greške i opstrukcije ili ih sve skupa trpati u isti koš kao što manipuliraju federalne televizije i pojedini ”profesionalci” iz civilnog sektora. Najgledaniji i najčitaniji mediji su naslovnice i udarne emisije pretvorili u crne, sudsko-policijske hronike, a ozbiljnu i odgovornu javnu riječ zamijenili su primitivnim polulizmom. Kad prosječni Bošnjo uveče odgleda nekoliko dnevnika, sigurno neće zaspati bez apaurina. Pristalice teorija zavjere imaju mnogo materijala za dodatnu mistifikaciju i sluđivanje naroda.
 
Milorad Dodik je danas personifikacija moći srpske politike u BiH. Naša javnost ima dojam da se on poigrava sa bošnjačkim političarima, ali i sa međunarodnom zajednicom, i da ima toliku moć da mu niko ništa ne može. Zajedno sa svojim saradnicima, on uspješno rastura sve što je bosansko. Kako je, po Vama, srpska politika postala ovako snažna?
 
Sadović: ”Srbi su lud narod. Ja im nudim izlazak iz međunarodne izolacije i ekonomski oporavak, a oni opet glasaju za SDS”, govorio je Milorad Dodik u mome prisustvu u Crvenom salonu Banskog dvora u Banjoj Luci, čini mi se 1998. Dodik nije mogao promijeniti narod, pa je promijenio svoju politiku, preuzeo SDS-ovu retoriku (u narodu zv(n)ana kao srbovanje), premoćno pobijedio na izborima i postao nezaobilazan faktor odlučivanja u RS i BiH. Onda je uzeo fursat. Prodao je Telekom RS Telekomu Srbije (kako to uopće može biti privatizacija?!) po nevjerovatno visokoj cijeni, čak više od 50% nego što je tražio i skoro triput više od realne procjene vrijednosti koja je navedena u privatizacionom elaboratu. Može se dokučiti da je Srbija uložila kapital u iznimno važan (komercijalno i sigurnosno) sektor telekomunikacija u BiH, a i da ”pogura” svoje strateške interese u BiH. Da li se u taj posao ugradio neko od prekodrinske braće, nekad će se saznati. U sumnjivoj privatizaciji naftnog sektora RS još je nepoznat podatak ko je vlasnik kompanije koja ga je kupila. Kupac je platio komercijalne dugove, a ogroman dug po osnovu poreza i doprinosa reprogramiran je i prebačen na teret budžeta RS. Tako će građani RS plaćati svojim parama ”uspješnu” privatizaciju. Nepoznata je uloga i interes domaćih i stranih igrača u vezi s vlasničkim udjelom u nekadašnjem jugoslovenskom naftovodu (JANAF) preko kojeg bi se ruska nafta isporučivala zemljama zapadnog Balkana i tranzitirala u Evropsku uniju. Namaknuvši novac od privatizacije koji upumpava po vlastitom nahođenju, kome hoće i gdje hoće, mimo Narodne skupštine i uz bolne jauke opozicije, Dodik je uradio drugu važnu stvar za opstanak na vlasti: ”poklopio” je sve važnije elektronske i štampane medije u RS i pretvorio u vlastiti javni servis. Premda je neotesan i beskrupulozan, on je izvanredno lijep primjer političkog vizantizma (princip: ”istina je samo ono što mi odgovara”). Rasturio je opoziciju u RS-u, a preko masno plaćenih lobista u Washingtonu i Bruxellesu stalno razmekšava međunarodni angažman u BiH. Valja spomenuti da Srbiji i RS-u leđa čuva veliki brat Rusija koja se vraća na velika vrata na svjetsku političku scenu. Prisjetimo se prošlogodišnje ”plinske krize” kada je Rusija surovo i hladno pokazala Evropskoj uniji ”kod koga je pipa”. Dodikova moć znatno je porasla kada je polomio Lajčaka, koga su šefovi ostavili na cjedilu prilikom dirigovane ostavke Nikole Špirića. Sa Špirićem je palo i Vijeće ministara BiH, a državna vlast u duboku krizu. Uslijedili su pregovori OHR – Vlada RS, što je ranije bilo nezamislivo. Nakon pokazne vježbe Dodikove moći, progresivno je opala moć i kredibilitet OHR-a. Bez straha od kazne, Dodik ih sada svakodnevno izaziva, ponižava i ismijava. Za to vrijeme bošnjački prvaci ulizički i uvlakački skidaju bošnjačke glave na zahtjev prvog OHR-ovog blefera Raffija Gregorijana.  Kada se hvališe, Dodik kaže da je on predsjednik svih predsjednika. Misli na svoje kadrove iz SNSD-a: Radmanovića, Špirića, Kuzmanovića, Radojičića, Simića – predsjednike organa vlasti na državnom i entitetskom nivou. Njegova postava u Sarajevu dobila je zadaću da spriječi da Bosna i Hercegovina ikada bude ispred Srbije na euroatlantskom putu. Primjer je Mapa puta za viznu liberalizaciju BiH sa EU. Srbi su podigli barijere u Vijeću ministara i državnom parlamentu tek kada je Srbija dobila pozitivnu ocjenu Evropske komisije. Srbija je pola godine prije BiH dobila Mapu puta, poslije stravičnih nereda i paljevina zapadnih ambasada u Beogradu radi priznanja neovisnosti Kosova. Jedan od čelnika EU Havijer Solana još je pohvalio Srbiju kao faktor stabilnosti na Balkanu. Uz ustavne pseudodemokratske mogućnosti blokade odlučivanja u državnim institucijama, apsolutne vlasti u svome entitetu, uz novac od privatizacije i podaničke medije, te paralizirani OHR, čini se da je Dodikova moć neograničena. Ali nije tako. Djeluje paradoksalno, ali ja sam uvjeren da će posljedice Dodikove politike obmana, manipulacija i konfrontacija sa svima, kad-tad usmjeriti Srbe u projekat zvani država Bosna i Hercegovina.
 
Na kraju, recite nam nešto više o pokušajima, bez obzira odakle dolaze, da se BiH i Bošnjaci predstave kao oni koji podržavaju terorizam?
 
Sadović: Najveća sigurnosna prijetnja Zapadu, SAD i EU, kako je i zapisano u njenim dokumentima, je terorizam. Pošto se terorizam razvrstava prema izvoru motivacije, prvi na listi je terorizam monstruozno izmišljenog naziva ”islamski terorizam”. Zapadnjaci u dokumentima ne pišu islamski, ali nema sumnje da tačno na to misle. Islamskog terorizma nema bez islama i muslimana pa je čitav islamski svijet pod sumnjom za terorizam. U Bosni živi većinsko muslimansko stanovništvo, desetkovano genocidom i progonom, ali ni to nije bilo dovoljno da ga zaobiđe antimuslimanska histerija proizvedena poslije terorističkog napada na Ameriku 11. septembra. Pokušali su nas dovesti u situaciju da se pravdamo što smo muslimani. Čak se i antiameričko raspoloženje nekih krugova zbog američkih ratova u Iraku i Afganistanu smatralo sumnjivim. U jezivoj Bushovoj propagandi često se generaliziralo i prelazila racionalna osnova prijetnji od terorizma, pa se nametao i bh. terorizam kao najveći sigurnosni problem. Među muslimanima zaista ima terorista. Užasavam se i osuđujem prolijevanje krvi nevinih u ime naše lijepe vjere islama. Dok sam bio ministar sigurnosti mnogi mediji prikopčani na obavještajno-propagandne, a nekad i policijske izvore, optuživali su me iracionalno, ali sistematično i neprekidno za podršku terorizmu, mada nikada nisu mogli predočiti makar jedan dokaz. Borio sam se da moguće terorističke prijetnje iz BiH javno i sistemski objektiviziram; da ih ne uvećavam kako su stalno očekivali, i ne umanjujem, i u tom poslu predugo sam bio veoma, veoma usamljen. Sam se nisam mogao oduprijeti beskrajnom ponavljanju laži, a to je suština propagandnog projekta protiv Bosne i Hercegovine. Imao sam priliku da u njemačkom ”Spiegelu” čitam svoju izjavu koju nikad nisam dao, da me srpski i hrvatski mediji direktno optužuju za terorizam, da mi onaj mali, bijedni peksijan iz ”60 minuta” prišiva takve stvari da čovjek ne zna bi li se smijao ili bi plakao, jer se kod neukog svijeta svašta prima zdravo za gotovo. Otkako je otišao sumnjivi ministar koji ide u džamiju, nešto se naglo utišala priča o terorizmu u BiH. Naša javnost ne zna da sam svojevremeno uputio vrlo oštro protestno pismo organizatoru najvećeg policijskog kongresa u Evropi, koji se svake godine održava u Berlinu, zbog najave da će učestvovati Darko  Trifunović, samoproglašeni srbijanski ekspert za (izmišljeni) terorizam, tvorac rasističke teorije o bijeloj Al-Kaidi (U Bosni dabome, žive muslimani bijele čehre) i pr(d)okazani negator genocida nad muslimanima u Srebrenici. Ovaj opskurni lik udružio je rad sa još opskurnijim likovima Domagojem Margetićem i Dževadom Galijaševićem u svrhu promocije ”terorizma u BiH” po bijelom svijetu. Ko li ih samo sastavi..? Organizator Berlinskog policijskog kongresa je nakon mog pisma otkazao učešće Darku Trifunoviću koji je zbog toga danima pjenio po medijima. Ja sam poslije napustio kongres, skupa sa delegacijom BiH, jer su mi nudili da govorim iz publike, što sam odbio. Štitio sam ugled države mada su neki domaći mediji poslije optužili mene da sam napravio skandal, a ne organizatora. I ove godine dobio sam poziv da učestvujem na Berlinskom policijskom kongresu. Darko Trifunović nije. Možete li zamisliti kako sam se osjećao kada je predsjednik Tihić na sjednici Predsjedništva SDA,  čitajući (Gregorijanove) razloge za moju smjenu, naveo skandal koji sam napravio u Berlinu..?
 
Vi ste još uvijek član Predsjedništva SDA. Šta se to događa sa tom strankom, zašto se SDA toliko promijenila?
 
Sadović: Moram primijetiti da riječ ”promijenila” nosi negativan prizvuk. Promijenila se zato što u SDA već godinama traje bespoštedna unutarstranačka borba za prevlast, zato što njeni prvaci ne vjeruju jedni drugima, zato što u vrhu sjede ljudi koji poslije svakog sastanka odlaze svojim stranim mentorima da referišu šta se u SDA pričalo, ko je kakav i šta misli… Šta vi mislite o ljudima kojima su preči strani namjesnici i mentori od stranačkih kolega s kojima bi trebali dijeliti iste vrijednosti i boriti se za zajedničku stvar? Poslije zatvorenih sastanaka, sutra u medijima možete pročitati maltene stenogram. Medijski napadi na neke članove SDA naručuju se iz SDA. Kadrovi se prvo iskoriste, a poslije odbacuju kao stare krpe.  Možda nije prikladan trenutak da baš ja kažem da se SDA ”promijenila”.
 
Kako komentirate butmirski proces pregovora o ustavnim reformama u BiH?
 
Sadović: Butmirska inicijativa SAD i EU, koju predvode zamjenik državnog sekretara SAD James Steinberg, šef švedske diplomatije Carl Bildt  i evropski komesar za proširenje Olli Rehn, predstavlja slamku spasa za sve: međunarodnoj zajednici zbog obaveze i odgovornosti za BiH (ako se situacija pogoršava, šta su onda godinama radili njihovi brojni diplomati koji su potrošili ogromne pare?), a domaćim liderima jer je 2010. izborna godina, pa bi kakav-takav uspjeh dobro došao za marketing. Na osnovu neprovjerenih i kontradiktornih informacija koje su ”procurile” sa sastanka u Butmiru teško je prognozirati mogući ishod. Zajednički SAD – EU pristup BiH nikada suštinski nije bio jedinstven. Kao što nisu iskreni odnosi među ključnim akterima vladajućih stranaka. Najavljena politika ”mrkve i štapa” nije garancija uspjeha. Obećanja o viznoj liberalizaciji, podnošenje aplikacije BiH za članstvo u EU, te ubrzanije kretanje BiH prema članstvu u NATO-u djeluju primamljivo, posebno bošnjačkim očima. Srpskim očima nisu primamljive ako je cijena oslabljivanje pozicije RS u korist BiH, makar i za brže kretanje prema EU. Neki mediji i političari slavodobitno najavljuju ukidanje entitetskog glasanja i druge spektakularne rezultate. Volio bih da mogu dijeliti njihov optimizam, ali ne mogu. Eventualne promjene ustava mogle bi završiti samo na usklađivanju se Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Zatim bi se javnosti sve predstavilo kao dobar kompromis sa novim obećanjima o novim reformama kad se steknu uvjeti (sjetimo se kozmetičke reforme policije). Gorka pilula opet je namijenjena Bošnjacima zbog prevelikih očekivanja. Opravdano sumnjam da će prvi visoki predstavnik i sadašnji kolovođa Carl Bildt učiniti nešto dobro za BiH. Zar nije odmah poslije butmirskog sastanka otrčao kod predsjednika Srbije Borisa Tadića, a u isto vrijeme i na istom mjestu našao se Milorad Dodik. Slučajnost je isključena. Sve bošnjačke nade opet su stavljene u američke ruke. Bojim se razočarenja. BiH nije prioritet američke vanjske politike, njeni zvaničnici kažu da neće nametati ustavna rješenja, nego samo pružiti tehničku pomoć.
 
Šta je SDA dobila Vašom smjenom?
 
Sadović: Politička kriza u BiH eskalirala je poslije neuspjeha prudske trojke, Tihića-Dodika-Čovića, da naprave značajne pomake u ispunjavanju 5+2 ciljeva i uvjeta za zatvaranje OHR-a i otvaranje procesa ustavnih promjena. Moja smjena kao zamjenika predsjedavajućeg Vijeća ministara i ministra jednog od najvažnijih resora svake države – resora sigurnosti, dovela je do usijanja odnose između vladajućih stranaka. Prvo pitanje na koje do danas nema odgovora je – zašto, jer je prudska trojka pokrenula proces kada su otpočetka znali da nemaju kapaciteta u državnom parlamentu (žargonski kazano ”fali ruka”) da provedu u djelo ono što se dogovore??! Zašto im je trebalo bacanje prašine u oči? Drugo pitanje je šta je SDA dobila mojom smjenom? Ako neko zna, neka mi javi telefonom! Šta je SDA izgubila, vide svi.
Zahvaljujući visokim političkim dužnostima bili ste u prilici do u detalje upoznati prirodu političkog djelovanja međunarodne zajednice u BiH. Recite nam nešto više o toj problematici.
Sadović: Sigurno ste čuli za Dragana Lukača, doskorašnjeg šefa Kriminalističko-istražnog odjeljenja SIPA-e, koji je skupa sa Tihićem prošao strahote srpskih logora početkom agresije na BiH. Znate li zašto niko iz međunarodne zajednice, posebno iz OHR-a, nije javno prozborio ni riječi kada je ovaj hrabri policajac, poslije isteka mandata, uklonjen sa najznačajnije pozicije na manje važnu u odjeljenje koje prelazi u drugu policijsku agenciju?  Čak je i Odbor za žalbe policijskih službenika odbio njegovu žalbu iako je čovjek u pravu. Zašto  Raffi Gregorijan šuti kao riba kad je općepoznato da reagira i na beznačajne promjene u policijskim strukturama? Odgovor je jednostavan. Dragan Lukač nije ih obavijestio, a niti tražio njihovu saglasnost za podnošenje krivične prijave protiv Milorada Dodika i drugih. To se ne oprašta. Vjekoslav Vuković, pomoćnik ministra sigurnosti za borbu protiv terorizma, organiziranog kriminala i korupcije, protiv koga se u Hrvatskoj vodi kazneni postupak za kazneno djelo posredovanja u  pribavljanju eksploziva i oružja (iz pritvora je pušten uz jamčevinu od oko 120.000 KM), vraćen je na posao uz potpunu tišinu međunarodne zajednice, a kada je trebalo suspendovati Vahida Alagića, zamjenika direktora Granične policije BiH, zbog krivične istrage za navodni ratni zločin, podigla se međunarodna kuka i motika. Izgleda da se ugled policijske i državne službe štiti selektivno, najčešće preko bošnjačkih leđa. Poslije moje smjene nije izabran novi ministar sigurnosti i zamjenik predsjedavajućeg iako je predsjedavajući Nikola Špirić, prema Zakonu o Vijeću ministara, u najkraćem roku bio dužan imenovati novog ministra i poslati imenovanje na potvrđivanje u Predstavnički dom državnog parlamenta. Špirić neće da imenuje novog  ministra sve dok SDA ne ”plati račun” izglasavanjem direktora iz srpskog naroda na čelu Uprave za indirektno oporezivanje, jedne od najvažnijih državnih institucija sa preko 2.500 zaposlenih. Zašto sada prvi blefer OHR-a Raffi Gregorijan ne traži od Dodika smjenu Špirića zbog protuzakonitog djelovanja ili od visokog predstavnika upotrebu bonskih ovlaštenja? Moju smjenu je ultimativno tražio a da nije mogao pronaći nijedan primjer nezakonitog postupanja. U sektoru sigurnosti svaki Bošnjak mora biti poslušan ili ga uklone. Ovo su samo neki primjeri koji oslikavaju prirodu lošeg djelovanja dijela međunarodne zajednice u BiH. Naravno, ima dobronamjernih ljudi naklonjenih našoj državi, ali o njima neću govoriti da im ne bih naudio. Za detaljniju analizu međunarodne politike u BiH zaista bi trebalo puno više prostora i vremena.

Razgovarao: Ezher Beganović

Saff, br. 253
Share This Article