Preveo: Denis Rizvić
Bilo smo skoro mrtvi. Usta su nam bila suha i ispucala, usne su nam krvarile. Osjećao sam se 
kao da je Sudnji dan. Ležao sam u njihovom prljavom zatvoru mjesec dana prije nego što su me pustili, nešto poslije bajramskih praznika….Naš Islamski Emirat je pao za manje od 40 dana- nisam to mogao prihvatiti. Allah će dati da se uzdignemo ponovo, mislio sam, zbog sve krvi koju smo prolili za islam.
kao da je Sudnji dan. Ležao sam u njihovom prljavom zatvoru mjesec dana prije nego što su me pustili, nešto poslije bajramskih praznika….Naš Islamski Emirat je pao za manje od 40 dana- nisam to mogao prihvatiti. Allah će dati da se uzdignemo ponovo, mislio sam, zbog sve krvi koju smo prolili za islam. Prvo poglavlje: Pad
“Bombe su komadale naše borce kao žetalac za vrijeme žetve. Osjećao sam se kao da je Sudnji dan.“ Maulvi Abdul Rehman Akhundzada
HAQQANI: Dva dana prije napada 11.septembra u Americi svi smo slavili smrt Masooda (komandanta Sjeverne alijanse). Njegove snage su već bile na ivici poraza, tako da nas je njegova smrt približila totalnoj pobjedi u Afganistanu. Ali napadi 11.septembra su pretvorili naše veselje u brigu. Dali smo tim Arapima slobodan boravak u našoj zemlji, a oni su nas doveli licem u lice sa katastrofom. Znali su da će Amerikanci napasti da se osvete. Shvativši tu opasnost odmah sam poslao ženu i djecu u Pakistan. Cijela vlada je počela da se raspada. Nikad nisam pomislio da će se talibani tako raspasti pod američkim bombama.Većina se počela boriti za sopstveni život i život svojih familija. Kada je bombardovanje počelo, zamijenio sam svoju odjeću, obukavši neku staru, uobičajenu, i uputio se prema Pakistanu. Prešao sam planine pješice, na vrhu sam se okrenuo i rekao:“ Neka te Allah blagoslovi Afganistanu. Nikad se neću vratiti u tebe pod našom islamskom vlašću.“
AKHUNDZADA: Kada je bombardovanje počelo bio sam komandant jedinici od 400 ljudi na
prvim linijama kod Mazari Sharifa. Bombe su kidale naše ljude kao žetalac za vrijeme žetve. Tijela su bila iskomadana. Omamljeni borci su krvarili iz ušiju i nosa zbog detonacija. Nismo mogli zakopati mrtve. Naša pojačanja su poginula u svojim rovovima. Nisam se mogao predati, pa sam se u zbrci povukao sa nekoliko svojih ljudi. Sve je bilo protiv nas. Autocesta južno od Kabula, kroz tunel Salang, bila je blokirana. Marširali smo četiri dana kroz duboki snijeg, bez hrane i vode. Počeli su pucati na nas sa vrhova brda, progoneći nas poput divljih životinja. Petog dana jedva sam hodao. Sakrio sam svoje oružje i ušetao u selo, rekavši da sam izgubljeni putnik, te sam tražio hrane. Seljani su me nahranili, ali sam izgubio kontakt sa svojim saborcima. Hodao sam dok nije naišao minibus.Uperio sam pušku u vozača i natjerao ga da stane. Kombi je bio pun talibana. Rekli su da nemaju mjesta za mene, ali sam zaprijetio da ću pucati u gume ako me ne prime. Morao sam leći na pod, a njihove noge su bile na mom tijelu. Bilo je neudobno, ali bilo mi je toplo po prvi put tih dana. Grupa lokalnih milicajaca nas je zarobila idućeg jutra na kontrolnom punktu autoceste Kabul-Kandahar. Bilo smo skoro mrtvi. Usta su nam bila suha i ispucala, usne su nam krvarile. Osjećao sam se kao da je Sudnji dan. Ležao sam u njihvom prljavom zatvoru mjesec dana prije nego što su me pustili, nešto poslije bajramskih praznika. Sa preostalom snagom stigao sam u Pešavar. Naš Islamski Emirat je pao za manje od 40 dana- nisam to mogao prihvatiti. Allah će dati da se uzdignemo ponovo, mislio sam, zbog sve krvi koju smo prolili za islam.KHAN: Nakon što su se mudžahidi počeli povlačiti, Arapi, Čečeni i talibani počeli su pristizati u našu kuću i džamiju u provinciji Gazni, u konvojima, sa autima, kamionetima i kamionima, na svom putu prema Pakistanu. Skoro odmah su počeli da ih bombarduju. Oni su napustili svoja vozila i počeli su hodati, čak i ranjeni. Neki ozlijeđeni talibani, i Arapi sa svojim familijama, došli su da potraže sklonište u džamiji moga oca. Drugi seljani nisu željeli da im pomognu. Samo moj otac i ja smo im donijeli hrane.
YOUNAS: Kada sam bio dijete moj otac je bio mudžahidski komandant za vrijeme džihada protiv Rusa, i on je poslao našu familiju u afganistanski izbjeglički kamp u Wani, južni Vaziristan. Nakon talibanske pobjede (1996) postao je dužnosnik u ministarstvu u Kabulu. Za vrijeme blagdana često sam ga posjećivao. Pad Islamskog Emirata je bio poput noćne more. Gledao sam ranjene, obogaljene i poražene talibanske borce stiješnjene u Wani i okolnim selima, zajedno sa Arapima, Čečenima i Uzbecima. Svako jutro kad bih krenuo u školu vidio sam ih kako lutaju, skoro poput prosjaka beskućnika. Malo pomalo seoske starješine su im počele pomagati, dajući im hranu. Neki ljudi su ih primili u svoje kuće i tako su ovi ponosni mudžahidi preživjeli, zahvaljući dobročinstvu drugih ljudi.
MASIHUDDIN: Kada su talibani pali bio sam student medrese u Nuristanu. Nakon što su se svi talibanski dužnosnici i borci povukli, odlučio sam da nastavim svoje studije u Pakistanu. Onda je pakistanski predsjednik Musharraf nametnuo nova pravila o pakistanskim medresama, uključujući i zabranu studiranja za strane studente.Nakon toga otišao sam u džamiju u jednom selu u blizini Pešavara da učim i čekam da se situacija poboljša. Bilo nas je deset studenata i svi smo učili i spavali u jednoj maloj sobi. Narod si nije mogao priuštiti da nam donosi hranu, pa smo često bili gladni i bez hrane. Rijetko smo imali i struje.Bez ventilatora je bilo teško učiti. Da stvari budu gore policija u Pešavaru nas je uznemiravala i hapsila. Nisu nas dugo zadržavali, mislim da su nas samo pokušavali zaplašiti. Počeli smo moliti za preživjele talibane. Nije bilo razloga da se molimo za pobjedu, pošto se taj ishod činio nezamislivim.
HAQQANI: Moj otac, brat i familija su bili u Mansehri. Ali mislio sam da bi bilo mudro se premjestiti. Previše je ljudi znalo ko sam ja, a neki od njih nisu volili talibane. Umjesto kod njih sebi sam našao mjesto u jednoj obližnjoj džamiji. Morao sam se šuljati noću, poput lopova, samo da vidim svoju djecu. Kada sam jednom posjetio svoju kćerku ona me upitala o našem domu u Kabulu, i zašto nemamo više auta. Žalila se da joj je prevruće u kampu i da se želi vratiti u hladniji Kabul. Nisam joj odgovorio. Ali mogla je vidjeti iz mojih očiju kako sam tužan. Bio sam slomljen- nervozan, zabrinut i skoro u panici.
AKHUNDZADA: Nekada ponosni talibanski mule i borci morali su promijeniti način odjevanja da ih ne bi prepoznali. Niko nije želio da ga prepoznaju kao talibana. Prijatelji i rođaci koji su me poštovali dok sam bio komandant sad su se udaljili od mene. Nisam imao novca niti posla. Premjestio sam se sa familijom u selo u Punjabu, daleko od Afganistana, da bi postao nadničar, ali to nije bilo za mene. Nisam pričao lokalni jezik, i niko nije želio da me unajmi. Vratio sam se u Pešavar i počeo prodavati povrće iz korpe na pijaci. Počeo sam zarađivati novac. Ali nisam mogao preboliti pad talibana i smrt mojih ljudi.Žena mi kaže da sam plakao u snu. Išao sam kod doktora, koji mi je dao nešto lijekova. Toliko sam bio rastresen da kad bi mi mušterija tražio krompir dao bi mu paradajz.
Drugo poglavlje: Ponovno rađanje
„Pad talibana je bio start moje džihadske karijere.“ Mula Aga Muhammed
KHAN: Imami poput moga oca su pali u depresiju. Za vrijeme vladavine talibana oni su bili
vrlo uticajni, ali nakon pada ljudi su obraćali manje pažnje na njih. Moj otac je bio toliko uznemiren da je doživio kap, što ga je ostavilo djelomično paraliziranim. Na kraju 2002.godine afganistanska policija je upala u našu džamiju. Zgrabili su moga oca i izbacili ga pred seljane, optuživši ga za saradnju sa talibanima. Zahtijevali su od njega da im kaže gdje je skriveno talibansko oružje. Vrijeđali su ga, a onda odveli u zatvor. Bilo mu je preko 70 godina. Pravovjerni iz naše džamije su otišli do policijske stranice i žalili su se. Ljudi za koje se činilo do prije nekoliko mjeseci da su napustili moga oca- sada su opet bili uz njega. Rekli su da je nečasno i sramotno da policija ulazi u džamiju u cipelama, te da hapsi starog, bolesnog i obogaljenog imama. Početkom 2003.godine on je preselio. Bio sam samo dijete, ali je i mene policija uhapsila, dva puta- jednom iz moje kuće, jednom u džamiji. Ispitivali su me, pitavši me glupa pitanja poput:“ Gdje su talibani?“, „Gdje je skriveno oružje?“. Moja familija je morala prodati naš motor da bi skupila novac za moju slobodu. Policija je uhapsila i moga brata koji je bio učitelj. Policija je čak i uhapsila, vrijeđala i mučila 90-godišnjeg imama u našem distriktu. Stavovi ljudi su se mijenjali: počeli su biti gnjevni i ljuti na policiju i lokalne dužnosnike zbog nepoštovanja koje su pokazivali prema džamijama i imamima.YOUNAS: Isprva nisam čuo da Afganistanci govore o povratku u borbu. Ali Arapi su govorili, i ohrabrivali su Afganistance i pripadnike lokalnih plemena da ne odustaju. Ništa naročito se nije desilo te prve godine, ali su onda Arapi počeli da organiziraju neke kampove za obuku. Prvi za koji sam čuo jeste onaj u selu Shin Warsak, u blizini Wane. Kada sam došao na školski raspust, odlučio sam da ga posjetim. Bio sam impresioniran. Bilo je više od jednog kampa. Jedne su vodili Arapi, a druge Čečeni i Uzbeci. Zahvaljujući studijama u medresi pričao sam arapski. Sprijateljio sam se sa Egipćanima, Saudijcima, Libijcima i Jemencima. Nek Mohammad Wazir (protalibanski pakistanski plemenski vođa ubijen 2004.godine u napadu Predatora) dao je Arapima mjesta za obuku i pristup oružju i drugim potrebnim sredstvima. Otvoreno su se kretali glavnim cestama i ulazili u gradove i sela, ne pokazujući zabrinutost za svoju sigurnost. Odlučio sam da napustio studije i da se pridružim otporu.
MOHAMMAD: Pad talibana je bio početak moje džihadske karijere. Moj otac je poginuo 1994.godine, pa sam se morao brinuti za majku, braću i sestre. Nisam tad imao vremenu da se pridružim pokretu mula Omara. Godinama me pekla savjest zbog toga što sam propustio džihad. Nakon pada talibana krajem 2001.godine, mnogi ozljeđeni i traumatizirani mudžahedini počeli su pristizati u džamiju u Pešavaru gdje sam bio imam. Neki od pravovjernih počeli su me u bijesu pitati zašto se nisam borio u džihadu kao ovi ljudi. Morao sam se iskupiti zbog svoje neaktivnosti u borbi. Počeo sam se raspitivati okolo da li su mudžahidi još uvijek aktivni, ali niko mi nije htio odgovoriti i dati pravi odgovor. Jednog dana sam čuo o mladom Afgancu koji se zvao Azizullah koji je bio u pokretu otpora- on je sada u zatvoru u Afganistanu. Otišao sam u njegovu kuću i rekao mu da želim pomoći pokretu otpora protiv Amerikanaca. On je izbjegavao istinu, govoreći mi da je on samo siromašan čovjek i da nema ništa sa džihadom. Jednog dana sam ga vidio kako ulazi u džamiju. Pridružio sam mu se. Još uvijek se opirao, ali ipak na kraju je pristao da mi pomogne. Dao mi je upute kako da dođem do kampa za obuku u Vaziristanu i pismo preporuke.
HAQQANI: Početkom 2003.godine moja familija i ja premjestili smo se u iznajmljenu kuću u blizini Pešavara. Bio je to prvi puta da sam živio u svojoj kući od 2001.godine. Ponovo sam obukao svoju bijelu, prepoznatljivu, odjeću. I iznenada me posjetio talibanski ministar odbrane- prvi viši talibanski vođa kojeg sam vidio nakon pada. On je putovao diljem Pakistana da ponovo okupi naše rasute snage. Pola talibanskog vođstva je bilo ponovo povezano, rekao mi je, i bili su odlučni da započnu otpor, te da izbace Amerikance. Nisam mislio da je to moguće, ali me uvjerio da mogu pomoći. Rekao mi je da se sastanem sa njim za dvije sedmice, i dao mi je adresu. Bio sam iznenađen brojnošću onih koji su prisustvovali sastanku. Bili su to bivši ministri i vojni komandanti, svi su sjedili zajedno, odlučni da se odupru Amerikancima. Obaidullah mi je rekao:“ Mi te ne trebamo kao zamjenika ministra niti kao birokratu. Želimo da nam dovedeš što više boraca što možeš.“
AKHUNDZADA:Jednog dana jedan čovjek je došao da kupi povrće- mula koji je sarađivao sa nama, u sjevernom Afganistanu, u našem džihadu godinama. Prepoznali smo jedan drugog. Pitao me šta želim da radim: da nastavim prodavati paradajz ili da se vratim u džihad. Zarađivao sam 2000 rupija (33$) dnevno,što je bilo dobro, ali želio sam da nastavim borbu. Otišli smo na sastanak, noću, u blizini Pešavara i nisam mogao vjerovati ono što sam vidio svojim očima- moj komandant mula Dadullah! On je bio moj uzor, njegovo ime je značilo pobjedu za nas. Moj interes za biznis je nestao. Nakon 6-7 mjeseci pozvan sam u Miran Shah (sjeverni Vaziristan).Mula Dadullah (koji je ubijen u maju 2007.godine) je bio tu; takođe je tu bio i Akhtar Muhammed Osmani (ubijen u decembru 2006.godine) i naš ministar odbrane mula Obaidullah (kojeg su zarobile pakistanske snage 2007.godine). Odlučeno je da svaki komandant ide potražiti svoje bivše borce i pripremiti ih za povratak u Afganistan radi borbe. Poslan sam u Quettu, gdje su bili smješteni preživjeli iz moje jedinice. Nekada sam imao 400 boraca pod svojom komandom. U Quetti sam ih našao samo 15. Prihvatili su me, kao i ideju povratka i borbe za slobodu naše zemlje od američkih agresora. U sjevernom Afganistanu smo imali obuku, opremljeni smo, dobili još novih ljudi- i bili smo spremni za povratak u Afganistan…Pišu: Sami Yousafzai i Ron Moreau
Izvor: NEWSWEEK