Piše: Muhamed Ikanović
Sjedim i pokušavam da u nekoliko redova ovog teksta saberem i u jednu cjelinu uobličim svoja osjećanja nakon svega što sam vidio, čuo i pročitao na društvenim mrežama vezano za zadnjih nekoliko dana koji protekoše u ovoj lijepoj Bosni. Nije lahko biti realan i objektivan. Čovjek cijelog života pokušava da te parametre nekako izoštri i postavi prave vrijednosti koje bi mu pomogle da bude objektivan.
Na koji način treba da kritikujemo
“Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj…” (En-Nahl, 125) Svi znamo kako islam gleda na kritiku i na koji način se kritikuje, odnosno savjetuje, pojedinac ili zajednica. Međutim, imam osjećaj da nam se često omakne da u svojim nastupima pređemo granice koje nije lijepo prelaziti. Mnogo je onih koji ponavljaju: jadan Bošnjo…, jado jedan, što si…, e moj Bošnjo… itd. Ovo nije pokušaj upućivanja kritike na kritiku, ali ovakav način kritiziranja nimalo ne odgovara uhu koje to sluša. Znam da sve one koji su ljubomorni na Allahove granice povrijedi mnogo toga što se dešava oko nas. Ali, zar je to put do ljudskih srca?!
Kako da te sasluša taj “jadni Bošnjo” kada udaraš po njemu i “umjetnički” ga vrijeđaš i ponižavaš?! Na taj način samo budimo inat kod ljudi i pomažemo šejtanu, neka je proklet, da pravi još veći jaz između ljudi i onih koji im žele prezentirati islamske vrijednosti. U svom skromnom poznavanju i izučavanju islama nisam našao takav pristup kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naspram muslimana. Imao je običaj reći: “Šta je ljudima pa čine to i to…” ili “…govore to i to…” Nigdje nisam imao priliku da nađem da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Ej vi jadni Arapi…” ili “Arapčići, jade jedne…” itd.
Iako je bilo osnove da im se kaže štošta, jer u njihove živote bilo je utkano dosta divljih običaja, ipak Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to nije uradio.
Liječimo uzroke, a ne posljedice
Često se osipa verbalna paljba na posljedice, a ne uzroke problema. Narod neće ozbiljno početi da razmišlja o ostavljanju nekih stvari sve dok u tome vide ljude koji glase za poznavaoce islamskih propisa. Kritikujemo razne derneke koji se dešavaju oko nas, ali često zaboravljamo da se na tim dernecima upravo daju vidjeti imami, pokrivene muslimanke i drugi koji su poznati kao praktičari vjerskih propisa. Već desetak godina sam vezan za rad u prosvjeti i svaki put kada dođe povod za neki dernek, meni se postavlja pitanje zašto ne želim da učestvujem u tome i ja iznova moram da objašnjavam propis o sjedenju za sofrom na kojoj je prisutan alkohol. Naravno, problem je što to ljudi nekada shvate lično i misle da sebe smatraš iznad drugih, pa zbog toga ne želiš da budeš s njima. Nakon mog pojašnjenja često slijedi nabrajanje imena drugih vjeroučitelja i imama s kojima su moje kolege imale priliku da sijele uz sofru na kojoj ima alkohola. Naravno, tada je teško bilo šta reći, jer nije cilj da se drugi musliman ponizi pred drugima zbog svog postupka.
Mnogi ružni adeti će iščezivati onda kada učenjaci dignu ruke od toga i počnu javno da to kritiziraju. Kritizirati teferiče na koje dolaze predvodnici ummeta, ne pije plaho vode. Kritiziranje novotarije, poput Ajvatovice, na kojoj prisustvuje desetine bijelih ahmedija, isto tako nema mjesta u percepciji naroda. Naš problem je što uvijek liječimo i kritiziramo posljedice, a ne uzroke.
Isto je beskorisno kritizirati policajca ili specijalca koji podigne palicu ili oružje na muslimana zbog naredbe ministra sigurnosti Fahrudina Radončića. On svoj pristup poslu gleda kroz izvor prihoda i prvo mu na um padne njegovo dijete koje je ostavio kod kuće misleći šta će biti s njim ako babo ostavi posao zbog nekakvih principa. Gladno dijete će to teško razumjeti. On je taj posljednji koji se nešto pita. Naravno, ima i onih koji bi bili dobrovoljci u mlaćenju “bradonja” i skidanju nikaba.
Kako da musliman bude zaštićen u zemlji u kojoj je sigurnost u rukama Fahrudina Radončića ili Sadika Ahmetovića i sličnih njima?! Za ono što se desi na terenu često nije kriv obični policajac, njemu bi insan lahko i halalio. Ovdje je glavni problem zašto smo dozvolili da takve ličnosti budu naši ministri!
Slažem se da treba upozoravati i pojašnjavati, ali uvijek ima nešto što je primarno i sekundarno u našim poslovima.
Prvi maj
Na sve ovo rečeno treba se i osvrnuti na frišak teferič ovih dana – proslavu Prvog maja. I tu su osute verbalne paljbe, ali daj Bože da bude koristi. Posmatrajući ljude kako u ranu zoru odlaze da zauzmu mjesto na izletištu, ne mogu a da ne razmišljam o tome i pokušam u glavi naći realno objašnjenje svega toga. Zašto je sve to tako?! Pišemo i govorimo da je Bosna zemlja apsurda, dobrim dijelom se slažem, ali…. Dok gledamo kako se radnici u drugim zemljama, u kojima su životi i prava radnika mnogo bolje uređeni, u Bosni u kojoj sve propada ne možeš naći mjesta za 1. maj na nekom poznatom izletištu. Slažem se da je nelogično. Pokušavam naći odgovor, da li je to stvarno dobro usađena ideologija unutar ljudi, u što sumnjam, jer neki dan čujem od jednog poznanika koji kaže da do skora nije znao da je Prvi maj praznik rada, a svake godine jedva je čekao da ga proslavi. Ili je možda u pitanju pokušaj naroda da sebi da malo oduška u ovome košmaru koji se dešava oko nas.
Običnom čovjeku život postaje sve teži i komplikovaniji u BiH. A koliko smo uspjeli da dođemo do tog običnog čovjeka i pružimo mu oazu imana, da mu bude ventil na koji može malo da odahne? Nije dovoljno da kažemo “ima internet”, jer ništa ne mijenja živu riječ. I opet ponavljam, ne krivimo običnog džematliju ako on zajedno sa svojim efendijom sprema teferič za 1. maj.
“Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe”. (Er-Raad, 11)
Treba da znamo odakle i kako počinju te promjene i ko je njihov nosilac!
Allaha molimo da nam bude zaštitnik i pomagač da ustrajemo na putu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Amin!