Piše: Osman Softić
Nakon uspješnog glasanja u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, kojim je Palestini dodjeljen status države nečlanice posmatrača u ovoj svjetskoj organizaciji, palestinski narod dobio je još jednu moralnu bitku i učinio veliki korak ka punopravnom članstvu, dok je uticaj i ugled Izraela i Sjedinjenih Američkih Država u očima ostatka svijeta opao i doživio moralnu eroziju.
Zanimljivo je da je čak i Australija, koja je nedavno izbrana za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti UN-a, a koja tradicionalno već decenijama glasa kao SAD i Izrael, ostavši suzdržana, odbila podržati svog najbližeg saveznika – SAD. Ovakav potez Australije itekako je indikativan, obzirom na činjenicu da je Australija od Drugog svjetskog rata do danas bezrezervno podržavala američku globalnu politiku, a učestvovala je i u svim ratnim pohodima Amerike od Vijetnama, pa sve do Iraka i Afganistana.
Štaviše, bivši ministar vanjskih poslova Australije i dugogodišnji šef Međunarodne krizne grupe, Gareth Evans, za vrijeme nedavnog susreta sa parlamentarcima iz svoje laburističke partij, insistirao je da bi davanjem glasa protiv rezolucije, Australija time stala na pogrešnu stranu historije, što najbolje potvrđuje da je kredibilitet Izraela i SAD i u Australiji znatno opao.
Zabrinuta Australija
Australiju posebno iritira nastavak bespravne gradnje stambenih naselja na palestinskoj zemlji od strane izraelskih naseljenika, jer to dodatno otežava nastavak mirovnih pregovora. Australija je do sada najžešće reagirala u vezi s tim kada je ovih dana pozvala izraelskog ambasadora u Canberri da mu uputi protest i izrazi svoju zabrinutost zbog te činjenice.
Australija ima razloga za zabrinutost, obzirom na činjenicu da jedan od njenih građana, Joseph Gutnick, rabin milijarder iz Melbournea, već godinama finansira izgradnju izraelskih naselja na palestinskoj zemlji na području Zapadne obale, gdje postoji i veliki tržni centar koji nosi njegovo ime.
Pored toga, finansirao je izbornu kampanju Benjamina Natenyahua. Gutnick je direktor kompanije North Australian Diamonds, a uključen je u poslove mnogih međunarodnih rudarskih korporacija koje se bave iskopavanjem plemenitih metala.
Ovo takođe nagovještava da je na pomolu rađanje novih geopolitičkih odnosa na Bliskom istoku, u kojem SAD i Izrael više, sasvim je očigledno, neće moći unilateralno provoditi svoju strategiju.
Mogućnost stvaranja novog geopolitičkog realiteta u regionu Bliskog istoka ogleda se i u mogućem udaljavanju Hamasa od svojih ranijih sponzora u regionu, Irana i Sirije, te njegovom postepenom približavanju Egiptu i Turskoj u pogledu strategije postizanja mira u regionu i pravednog rješenja palestinskog pitanja. Analitičari to objašnjavaju kao svojevrsni otklon Hamasa od šiitskog Irana i kao približavanje sunitskoj koaliciji koju predvode Turska i Egipat.
Ovakvom razvoju situacije doprinjeli su i uspješni diplomatski manevri ministra vanjskih poslova Republike Turske, Ahmeta Davutoglua i premijera Egipta Heshama Kandila, koji su prije nekoliko dana posjetili područje Gaze.
‘Etničko čišćenje Palestine’
“Vaša bol je i naša bol. Vaša sudbina je i naša sudbina, a vaša budućnost je i naša budućnost”, izjavio je šef turske diplomacije, obraćajući se stanovnicima Gaze za vrijeme posjete bolnici Šifa u društvu Nabila al-Arabija, šefa Arapske lige.
Unatoč primirju, uvjeti pod kojima građani Gaze nastavljaju živjeti, uslijed blokade koju je Izrael nametnuo nakon što je Hamas od Fataha preuzeo upravu nad Pojasom Gaze, teži su nego ranije (oko 1,7 milion stanovnika Gaze živi skučeno na tijesnom prostoru u nepodnošljivim uvjetima).
Mnogi od njih potomci su Palestinaca koje su izraelske oružane formacije Irgun i Haganahu vrijeme prvog arapsko-izraelskog rata 1948. protjerale sa njihovih vjekovnih ognjišta koja su se nalazila na teritoriji historijske Palestine, a današnjeg Izraela.
Ilan Pappe, jedan od najpoznatijih izraelskih historičara, precizno je dokumentirao egzodus 800.000 Palestinaca koji su protjerani, a njihova imovina, pa čak i čitava naselja, u potpunosti uništena.
Bio je to dio strateški osmišljenog poduhvata etničkog čišćenja, baziran na planu “Dalet'” (plan D), navodi Pappe u svojoj knjizi Etničko čišćenje Palestine, objavljenoj 2006. godine. On je na ovaj način uzdrmao temelje zvanične izraelske verzije o povijesti nastanka ove zemlje.
Ključna država koja je omogućila efikasnost izraelske blokade Gaze bio je autoritarni režim Hosnija Mubaraka u Egiptu, koji je na zahtjev Izraela zatvorio granični prelaz Rafah, držeći ga zatvorenim sve do kraja maja 2011. godine, kada je ta blokada postepeno ublažena.
Izrael je također olakšao granične restrikcije, ali prijeko potrebna roba, poput građevinskog materijala, medicinske opreme i lijekova i dalje podliježe strogoj carinskoj kontroli izraelskih vlasti, dok je izvoz iz Gaze potpuno zabranjen. Ekonomija Gaze je paralizirana, dovod električne energije je ograničen, a snabdijevanje vodom neredovno. Pravo je čudo kako njeni stanovnici uopće uspijevaju preživjeti u takvim okolnostima.
Mursijev diplomatski uspjeh
Analitičari Međunarodne krizne grupe ne vjeruju da će uspostavljeno primirje imati trajni karakter. Ali, po njima bi i manji ustupci Izraela Palestincima mogli pomoći u normalizaciji života građana Gaze. Pod tim prvenstveno podrazumijevaju podizanje blokade u zoni ribarskog pojasa, te ublažavanju restrikcija u pogledu upotrebe zemljišta koje se nalazi u blizini tampon-zone, a na kojoj Izrael kontrolira čak 35 posto obradivih površina.
Takvi ustupci mogli bi uvjeriti vođe Hamasa da se isplati marginalizirati svoje militantnije frakcije koje bi se libile narušiti postignuto primirje.
Rami Khouri, direktor Centra za međunarodna pitanja i javnu politiku na Američkom univerzitetu u Bejrutu, ocijenio je diplomatski uspjeh egipatskog predsjednika Mohameda Mursija, kojim je posredovao u postizanju prekida neprijateljstava između Palestinaca i Izraela, njegovim prvim uspješno položenim ispitom iz vanjske politike od dolaska na vlast Muslimanske braće u Egiptu.
“Ovo je prvi put da imamo jednu arapsku vladu koja odražava uvjerenja i osjećanja naroda i građana u domenu vanjske politike”, izjavio je Khouri za emisiju Lateline australskedržavne televizije ABC.
“Mursi je uspio ostvariti ono što se Mubarak nikada nije usudio. Uspio je pomiriti aspiracije i volju egipatskog naroda da pruži stvarnu podršku Palestinicima, udovoljivši pritom i zahtjevu SAD-a, koji traži da Hamas prekine sa raketiranjem Izraela”, izjavio je Khouri.
Vodeća uloga regionalnih sila, Egipta i Turske, u diplomatskim aktivnostima i posredovanju u pregovorima o uspostavi primirja, donedavno je bio isključivi prerogativ velikih zapadnih sila, prvenstveno SAD-a.
To je jasan pokazatelj da proislamski demokratski pokreti, koji preuzimaju vodeću političku ulogu u regionu Bliskog istoka i sjeverne Afrike, a koje je iznjedrio fenomen “Arapskog proljeća”, predstavljaju kredibilnu snagu sa kojom se mora ući u dijalog i saradnju, a ne prijetnju koje se treba pribojavati, ili pak nepoznanicu koju treba posmatrati s podozrenjem, skepticizmom, a pogotovo ne sa antagonizmom.
Naravno, SAD će i dalje nastaviti igrati vodeću ulogu na Bliskom istoku, ali vrijeme kada je ova zemlja mogla unilateralno diktirati uređenje geopolitičkih odnosa u ovom dijelu svijeta, kao što je to činila do sada, moglo bi biti iza nas.
Indikativno je da SAD u zadnje vrijeme preispituje svoju politiku prema Bliskom istoku i počinje ozbiljno uvažavati novi geopolitički realitet. U tom kontekstu se mogu tumačiti i poruke američke državne tajnice Hillary Clinton, koja je pohvalila ulogu egipatskog predsjednika Mursija u pregovorima oko uspostave primirja između Izraela i Hamasa, istaknuvši ključnu ulogu Egipta u osiguranju stabilnosti regiona.
Objektivniji posmatrači političkih dešavanja u ovom regionu složit će se da se o stabilnosti Bliskog istoka uopće ne može govoriti, jer se taj region u zadnje vrijeme nalazi u do sada najtežim prilikama i košmaru. Najnovija kriza na Bliskom istoku je eskalirala katastrofalnim potezima SAD-a nakon okupacije Iraka, te učestalih izraelskih napada na Gazu i Liban, što je dakako, pored domaćih faktora, potaknulo revolucionarno buđenje arapskih naroda, koji su decenijama trpili posljedice intervencionističke američke politike i represije domaćih kvazi-socijalističkih diktatorskih režima i vojnih hunti.
Konačan ishod najnovijih dešavanja nezahvalno je predviđati, ali je izvjesno da je na pomolu jedan novi, demokratskiji i samopuzdaniji Bliski istok, region čije vlade više neće biti poslušni izvršioci već, naprotiv, ravnopravni partneri SAD-a. Stoga bi se retorika državne tajnice SAD-a mogla s pravom okarakterizirati kao priznavanje slabljenja američke uloge u regionu Bliskog istoka, te kao suptilno prihvatanje novonastalog geopolitičkog realiteta.
Egipatskom predsjedniku, čija su Muslimanska braća ideološki bliska Hamasu, posebno je stalo do uspostave mira. Treba imati na umu da je Egipat ovisan o pomoći Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), koja iznosi više milijardi dolara, kao i o finansijskoj pomoći SAD-a i Evropske unije. Pomenuta finansijska pomoć itekako bi došla u pitanje u slučaju izbijanja vojne konfrontacije između Egipta i Izraela.
Ono što je također karakteristično kada je u pitanju posredovanje Egipta u postizanju mira između Izraela i Palestine, a imajući pritom u vidu ideološku bliskost Muslimanske braće i Hamasa, zapravo je mogućnost i šansa za uspostavu indirektnih pregovora i dijaloga između Hamasa i vlade SAD-a.
Ulaznica za ravnopravno odlučivanje
Uz pomoć Mursija, Hamas bi mogao potaknuti ukidanje ekonomske i diplomatske blokade, čime bi, iz perspektive Hamasa, ovaj pokret dobio ulaznicu za ravnopravnu participaciju u političkom odlučivanju u većem palestinskom entitetu, Zapadnoj obali, koju kontrolira Hamasov politički protivnik – Fatah, na čelu sa Mahmoudom Abbasom.
Hamas je svjestan da je u ovom momentu Egipat u najboljoj poziciji da uz podršku SAD-a omogući povratak Hamasa u ‘mainstream palestinske politike’ ako bi uspio približiti ova dva ideološka protivnika.
To bi omogućilo usaglašavanje stavova i izgradnju zajedničke platforme ova dva suprostavljena palestinska pokreta koji se zalažu za stvaranje palestinske države. To bi, u konačnici, stvorilo pretpostavke za započinjanje pregovora u cilju uspostave trajnog mirovnog rješenja ovog najkompliciranijeg političkog konflikta između dva naroda, za koji je svojevremeno Albert Einstein izjavio da se radi o “legitimnom pravu dvaju naroda na postojanje i na svoju državu”.
Ugledni professor Hebrew univerziteta u Jerusalemu, Moshe Maoz, tvrdi da je uspostavljanje samoodržive palestinske države u granicama prije 1967. godine, u interesu Izraela. Maoz takođe vjeruje da su dugoročni interesi sunitskih muslimanskih zemalja, Saudijske Arabije i ostalih članica GCC-a, ali i Egipta, Jordana i Turske, zapravo podudarni sa interesima Izraela.
Ovaj ekspert time aludira na moguću opasnost od budućih hegemonističkih aspiracija Irana kao vodeće regionalne sile u usponu, a koji bi mogli biti usmjereni prema sunitskim zemljama. Stoga bi Maoz želio vidjeti zajedničku koaliciju protiv geopolitičkog bloka predvođenog Iranom, koji je profesor Amin Saikal sa Australskog nacionalnog univerziteta nazvao “šiitskim strateškim entitetom” koji se proteže od Herata na zapadu Afganistana, preko Irana i Sirije pa sve do Libana.
Na Bliskom istoku se nazire novi geopolitički realitet, čiji stožer su Egipat i Turska, zemlje čije su sadašnje vlade, za razliku od ranijih, demokratske, te koje reflektiraju volju svojih građana.
Na Izraelu je da to shvati, da učini korak ka ovim zemljama, da spriječi nastavak bespravne gradnje naselja na palestinskoj zemlji i na toj osnovi, putem dijaloga pomogne trajnom rješenju palestinskog pitanja.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
(AJ Balkans)