Piše: Muhamed Ikanović
Historija bosanskih muslimana prepuna je bolnih trenutaka, klanja, ubijanja, protjerivanja, rušenja džamija, zatvaranja, zabrane nacionalnog izjašnjavanja itd. Početkom devedesetih godina Radovan Karadžić otvoreno, i to u državnim institucijama, prijeti nestankom muslimanskog naroda, a zatim dolazi četverogodišnji rat koji odnosi hiljade žrtava, i opet najviše bošnjačkog naroda. Iako smo i to izdeverali, Amerikanci nas natjeraše da gotovo pola Bosne predamo u ruke onih koji su poveli agresiju i osnovali entitet i to sa prefiksom „Srpska“. Poznati po merhametluku, nekada i pretjeranom, pristali smo na to, ustvari nismo ni imali baš izbora jer su avioni NATO saveza vrlo lahko mogli da počnu zasipati položaje sinova Bosne i Hercegovine koji stadoše na bedemima odbrane ove lijepe zemlje. Hiljade naših majki u bosansku zemlju pokopa dio svog srca, svoje sinove. One hodaju i žive su, ali rana koju nose u svojim prsima nije poznata nikome osim Uzvišenom Allahu koji im dade snage da to sve časno izdrže i bore se s time. Da bol bude još veća, neke od njih do danas ne znaju gdje leže kosti njihovih najmilijih. Ali, sve je to bošnjačka majka pretrpjela i ostala uzdignute glave.
Muke bošnjačkog naroda ne prestaju i poslijeratni period provodimo u borbi za naša osnovna ljudska prava. OSCE je prije nekoliko godina poveo veliku kampanju za ukidanje vjeronauke u školama. Za to su čak dovedeni posebni stručnjaci koji su na našu veliku sreću izgubili tu bitku. Ali kako je to davno rečeno: Bitka je izgubljena, ali rat nije… Na sceni se pojavio SDP i Emir Suljagić da ponovo to pokuša, i opet, Allahovom milošću, ta ideja je poražena. Problemi ne prestaju, dolazi pitanje izbora u Srebrenici gdje se opet želi nanijeti šteta onima nad kojima je izvršen genocid.
Hladni rat se vodi u kontinuitetu. Dolazi nam popis stanovništva gdje se opet pravi smicalica Bošnjacima, a kome bi drugom, i mi iznova moramo trošiti svoje vrijeme, novac i snagu samo da sačuvamo ono što smo platili svojom krvlju.
Ispiranje bošnjačkih mozgova neprekidno traje na sve moguće načine. Ono što me je navelo da napišem ovaj tekst jeste emisija čiji sam dio pogledao i to na OBN televiziji u emisiji ”Dejana talk show”, a čija je tema bila mješoviti brakovi. Moram spomenuti da su mediji u BiH odigrali veliku ulogu u degradaciji muslimana, etiketiranjem, blaćenjem IZ-a i svih projekata koji su bili u interesu Bošnjaka. Posebno treba akcenat staviti na Javni servis koji se najvećim dijelom finansira iz bošnjačkih džepova.
U spomenutoj emisiji gosti su dosta govorili o ”dobim i lošim ljudima”, ljubavi i bla, bla… Tu je veoma važno analizirati nekoliko stvari. Prvo, sama tematika o kojoj se govorilo je nešto što se pretresalo godinama i svim i svačim argumentiralo kako je to jedna prednost ovih prostora, dokaz multietničnosti itd., a kako su zagovornici protiv toga ljudi koji se vraćaju u mračni period ljudske historije. Neko će se zapitati zašto o tome govoriti? Razlog je jednostavan – i laž ponovljena dosta puta u podsvijesti čovjeka postaje istina. Shodno tome, slobodno možemo reći da je ovakav način predstavljanja mješovitih brakova zapravo ”ispiranje mozgova” kojim se mladi ljudi žele nasilu ubijediti da je to ”cool”. Druga interesantna stvar jeste da jedan od prisutnih gostiju napominje da je supruga njegovog kuma dobar vjernik i to od prije rata, što mu je posebno drago, i kako ga je dobro prihvatila kao pripadnika druge vjeroispovijesti. To je ona ista priča o onim ”prirodnim” muslimanima tj. onima koji su ”prirodni za ove prostore”. To nas veže za žalopojke za tim muslimanima koji su voljeli više rakiju nego džamiju. Također, želi se i indirektno reći da ovi novi muslimani mogu pričati u prazno, muslimani su oni ”stari”. Nemoguće je da vam uši ne zapara i to kako je za punicu, dobru vjernicu, pored zetova muslimana zet pravoslavac ”zakon”. Cijelo vrijeme se spominju dobri vjernici i muslimani, a kakvi su oni u stvarnosti, o tome dovoljno govori njihova vanjština.
Mediji danas imaju veliku ulogu u formiranju određene svijesti, naročito kod neukog i manje pismenog naroda. Zato su oni jedno veoma opasno oružje koje je često u rukama onih koji unose nered u društvo.
Treća stvar koja je došla do izražaja jeste priča o ”dobrim i lošim” ljudima. Prisutni su složni u tome da se ljudi dijele na dobre i loše, a ne na nešto drugo. Kakva se poruka time željela poslati veoma je zanimljivo: da li se time željelo reći da nisu dobri oni koji drže do svoje vjere, a da su dobri oni drugi? I prije rata u BiH bili su prisutni mješoviti brakovi, da li smo tada bili dobri? Na to se nadovezuje tvrdnja jednog od gostiju da je podjela ljudi po nacionalnosti ili nečemu drugom prisutna samo ovdje kod nas. Opet još jedna veoma opasna konstatacija. Da nije smiješno, bilo bi žalosno! Amerikanci se hvale kako su izabrali ”crnog” predsjednika. Kako kažu, najdemokratičnija zemlja primjećuje ko je crn, a ko nije. Volio bih da taj isti gost malo otputuje u SAD pa proba, kao bijelac, prohodati kroz crnačke četvrti pa vidjeti hoće li biti primijećen kao bijelac?! Obama se morao dokazivati da nije musliman i da ono Husein, kao srednje ime, nema nikakve veze sa islamom. Pa zašto, recimo, demokrate u Americi ne bi kandidirale muslimana za predsjednika ako to nije bitno i ako to oni uopće ne primjećuju.
Jadno je što je došlo vrijeme da svako vodi televizijske emisije i gostuje u njima. Svako nam soli pamet i otvoreno nas laže. Nije mi jasno odakle ljudima toliko snage za laži kada je informacije za bilo koji dio svijeta moguće provjeriti u istom danu.
U svemu spomenutom bolno je što najčešće na ove stvari nasjedaju upravo Bošnjaci. Jasan je stav vjere islama da nije dozvoljen brak muslimanke sa nemuslimanom i da poštujući svoju vjeru mi možemo biti dobri ljudi.