Piše: Fatmir Alispahić
U Banjoj Luci je održana javna manifestacija zajedničkog vjenčanja 15 parova, a zvaničnici su preporučili mladencima da izrode mnogo djece. U Derventi je prije nekoliko mjeseci lokalna vlast uvela neku vrstu podsticaja za natalitet. Svako malo iz Republike Srpske do nas dopru razborite poruke o nastojanju svih razina vlast da podstaknu natalitet. U Republici Hrvatskoj, tako, žene koje rode treće dijete imaju mogućnost da tri godine budu na porodiljskom bolovanju. U Bugarskoj takođe postoje posebni vidovi podrške natalitetu. A sve su to narodi koji nisu pretrpjeli genocid, kojih je više u domovini nego u iseljeništvu, i koji ne žive svoje političko i kulturalno osipanje, gubitak sebe kroz gubitak identiteta. Svi ti narodi bi trebali voditi manje računa o pitanju nataliteta u odnosu na Bošnjake za koje je natalitet pitanje obnove i pitanje opstanka. Vidjeli smo kako u Srba od najviših do lokalnih zvaničnika svi složno preporučuju rađanje što većeg broja djece, i još nude sistemsku zaštitu majkama koje rode više od dvoje djece, dok kod nas, Bošnjaka, nikada ni jedan političar nije izgovorio ni jednu riječ na ovu temu. A kamo li da je neki savjet bošnjačkih stranaka (a sve bježe od bošnjačkog predznaka!) izdao proglas o obnovi bošnjačke biološke baze, te preporučio brojnije potomstvo, i obavezao se da će kroz vlast štititi porodice koje imaju troje ili više djece. Od bošnjačkih političara se ne može očekivati da misle, jer oni nisu tu da misle, već da slušaju velikosrpske i velikohrvatske oficire, u čije ime ne smiju pomenuti sintagmu „Muzej genocida nad Bošnjacima“, ne smiju zaštititi narod od zločina islamofobije, od četničkih i ustaških terorista, općenito, ne smiju ništa uraditi za Bosnu i Bošnjake, jer bi bili izbrisani sa kadrovske ljestvice koju ponovo gradiraju srpski i hrvatski nacionalisti u BiH. Zato je normalno da Srbi, koji morbidno uživaju rezultate genocida, preporučuju jačanje i razvijanje svoje porodice, a da Bošnjaci, koji odumiru u nastavku genocida, ne mogu dobiti jednake preporuke.
Urbana malograđanština
Nigdje na Balkanu malograđanština nema tako tragične i budalaste manifestacije kao u Bošnjaka. Valjda zato što ni jednom narodu nisu tako uporno nametani kompleksi kao Bošnjacima. Pa će ti Bošnjak prvi poletjeti da se odrekne sebe i svoga kako bi pokazao svoj navodni kosmopolitizam, a zapravo, svoj ugursuzluk. Uspostavljen je čitav sistem koji hrani i brani ovaj iluzionizam, gdje se jad prikazuje kao vrlina, konkretno, gdje se nipodaštavanje bošnjačkog identiteta slavi kao domet osvještenosti. Pa ako je to ispravno, zašto nikad u Srba i u Hrvata ne ugledasmo toliku količinu samomrzitelja, kakve Bošnjaci imaju u iskompleksiranim tipovima poput… Ma, da više ne nabrajamo njihova opća imena!
U arhipelagu svake malograđanštine samoprezir ima posebno mjesto. U javnosti je tako do prezira izdignuto sjećanje na genocid, odlazak u džamiju, upisivanje djece u medrese, uglavnom sve ono što nas čini narodom. Napredno je i urbano je, navodno, sve suprotno, što bi značilo da se tzv. urbana gerila u Bošnjaka ne voli sjećati Srebrenice, već neopterećena gleda u budućnost; prezire djecu koja se upisuju u medrese, jer u medresama nema muzike, droge, žurki, pedera…; o odlasku u džamiju nema ni govora, jer tamo idu samo zatucani i nepametni. Zato je i smišljena sintagma „urbana gerila“, jer je borba protiv tradicije u Bošnjaka ta urbana (malograđanska!) revolucija, pošto je ta tradicija okupirala urbane prostore Sarajeva, Tuzle, Maglaja, itd., pa ove urbane sredine treba oslobađati od džamija, medresa, Srebrenica i drugih simbola vehabizma i terorizma. Naravno, u tom forsiranju urbanosti niko ne pominje srpski i hrvatski element, jer se podrazumijeva da su Huso i Haso jedini „ćorkani“ koje treba hronično evropeizirati. A nema goreg seljakluka od tog prihvatanja šovinističkih kriterija, po kojima je sve naše, bošnjačko, felerično, pa od njega treba bježati ili ga mijenjati ka ničemu. Baš u cilju oslobođenja od ovih malograđanskih presija želimo posvjedočiti da nema većeg antifašizma i intelektualizma od stalnog podsjećanja na genocid nad Bošnjacima; niti ima većeg slobode od one koju svjedoče vjernici u džamijama, dok se umjesto limuzinama, kreditima, političarima i estradnim zvijezdama klanjaju Stvoritelju; a vala nema ni veće ljepote među omladinom od onih smjernih učenica i učenika bosanskih medresa, koji kad prošetaju našim čaršijama, to bude kao da su mirisni cvjetovi pušteni među neveseo narod. Ja živim blizu tuzlanske Medrese i ponosan sam kad god vidim, a gotovo svaki dan vidim, tu njegovanu i odgojenu bošnjačjku djecu, dok svojim probeharalim pojavama plijeve korov naše stvarnosti. Neko ko to ne umije da vidi, bezbeli da je malograđanin, iskompleksirani samomrzitelj, zarobljenik seljakluka.
Kao ogledni primjer onoga što jesmo može poslužiti razlika u maturskim predstavljanjima, ili kako se voli reći – zabavama, između svršenika medresa i svršenika ostalih srednjih škola, uz napomenu da sada i svršenici petih i devetih razreda osmoljetki takođe priređuju maturske zabave po ugledu na srednjoškolce. Vidjeli smo da učenici medresa bivaju jednako odjeveni, pristojno, kako i dolikuje nekome ko maturskom manifestacijom slavi učenje i znanje. Vidjeli smo i da maturske zabave u ostalim školama više imaju veze sa estradom, kičom, pa i jeftinom erotikom, nego sa obrazovanjem. Uđimo u ovaj problem iz njemačke vizure.
Slavimo učenje, a ne štikle!
U nekoliko njemačkih medija otvorena je rasprava o brisanju znakova socijalne podvojenosti među učenicima, kako bi se socijalne razlike stavile u drugi plan u odnosu na vrijednosti obrazovanja. Čule su se ideje o ponovnom uvođenju uniforme za učenike. Čak pojedine škole, u Friesenheimu, Hamburgu, Haagu (njemačkom), kao i virtualne školske mreže, promoviraju otpor protiv „konzumerizma“ među učenicima, a u svrhu afirmacije jednakosti u obrazovanju. Taj razvijeni kapitalizam, kojemu se često odriče ljudsko lice, kao da ima nešto od socijalističke romantike koja ljude nije dijelila po parama, već po pameti i dobroti. Zaboravlja se da su zapadna društva dovoljno ekonomski stabilna da se ne bi morala podavati svakom materijalnom prohtjevu, čime univerzalne vrijednosti dobijaju šansu. A jednakost djece je važna, i po vjerskim i po političkim proklamacijama, ali i kao praktičan društveni interes za odabirom najboljih.
Bio sam nekada gost kod nekih Nijemaca. Pa smo svaku noć večerali kuhani krompir. Pred kućom najnoviji „mercedes“, a u šerpi krompir. A domaćini mršavi, bezbeli od krompira. Onda su oni došli kod mene. A ja ih bosanski počastio. Tada sam vidio koliko mogu pojesti. Znači, onaj krompir jedu od titizluka, a ne zbog sportske linije. E, takvi štedljivi i bogati ljudi sada razmišljaju da je „konzumerizam“ vrsta krpelja koji bez potrebe, i bez društvenog interesa, sisa krv porodičnih budžeta, od kojih se sastoji ta njemačka ekonomska tvrđava. Otud su racionalni Nijemci iz rukava izvukli kartu o socijalnoj jednakosti, u ime koje zagovaraju odvraćanje školske omladine od pošasti „konzumerizma“. A mi takvih problema nemamo, zar ne!?
U Jugoslaviji su prije nekoliko decenija u školi bile obavezne tzv. kecelje, a u jednom periodu i kape na kojima je pisalo odjeljenje. Za gimnazijalce je važio i svojevrsni „policijski čas“, do kada su mogli sami, bez prisustva starijih, biti viđeni vani. U to vrijeme su i maturske svečanosti bile uniformisane, barem tako što se maturanti nisu bitno razlikovali jedni od drugih: momci u tamnim hlačama i bijelim košuljama, djevojke u pristojnim suknjama ili haljinama. Ko je mogao pretpostaviti da će s početka 21. stoljeća na cijelom jugoslovenskom prostoru mature postati svojevrsne modne, finansijske, familijarne i razne druge groznice. I to groznice koje po svojoj manifestaciji nemaju veze sa obrazovanjem.
Sve zemlje i svi narodi bivše Jugoslavije daleko su od njemačkog sistema i bogatstva, pa ipak niko ne razmišlja da kritički razmotri pojavu skupih, neracionalnih i u ovom obliku nepotrebnih maturskih zabava. Kad kažemo skupih, onda mislimo na činjenicu da prosječna porodica jedva da ima 500 eura budžeta, a da od toga treba odvojiti barem polovicu ako se hoće dijete ispratiti na maturu „kako i dolikuje“ malograđanskim pravilima. Veliki je to izdatak za jednu porodicu, a sve zbog defilea za jednokratnu upotrebu, u kome naše dijete treba da bude „na nivou“. Siguran sam da bi apsolutna većina roditelja ukidanje te obaveze prihvatila kao radost i oslobođenje.
Valja se upitati nad značenjem maturske zabave. Šta to mi radimo? Ispraćamo naše dijete u svijet odraslih, recimo. Zašto taj ispraćaj mora nositi manifestacije koje više imaju veze sa estetikom turbo folka, nego sa jednom pristojnošću koja proizilazi iz institucije školstva? Valjda zato što je matura samo povod da pokažemo estetske afinitete, koji su odnjegovani vremenom tranzicije, u kojima socijalne razlike i utrke čine sistem vrijednosti, i gdje je znanje posljednji ključ za dobru budućnost. Činjenica da onoliko porodica koliko ima maturanata na ovom prostoru svake godine biva izloženo velikom trošku, koji se u zbiru mjeri milionima maraka, svakako bi trebalo biti tema tumača, zaštitnika i predstavnika tzv. civilnog društva. Valjda bi opći društveni interes trebao biti – građanin koji je pošteđen od nepotrebnog troška. Zamislimo nezamislivo – da neko u skromniju formu preodjene svadbe, Nove godine, Prve majeve, i upitajmo se – za koliko bi novaca društvo bilo bogatije? Znamo da se to ne može dogoditi, ali, slijedom njemačkog primjera razmišljamo o skromnijoj izvedbi maturskih zabava.
Kao i u svakoj konzumerističkoj mreži, tako i u ovim maturama iz vremena tranzicije i divljeg kapitalizma, mnogi vide svoj interes: školski menadžeri, lokalni ugostitelji, šnajderi, pedikeri, i tako redom. Oni koji naplaćuju malograđansku glupost složna su braća, a oni koji daju pare, s druge strane, žrtve su potrošačkog stampeda. Institucije civilnog društva obično su korumpirane i plaćene da se bave formom, a ne sadržinom, da budu bez istinske kreacije i inicijative, pa otud i nema tako svježih ideja, kao u Njemačkoj. Kod nas je nezamislivo pokretanje kampanje za zaštitu porodičnih budžeta od potrošačkih gluposti. Jednako tako malo je civilne akcije na planu prosvjećivanja građana u pogledu bankarskog lihvarenja, zaodjenutog u troznačne klauzule ugovora. Postkomunistička društva su oboljela od provincijalizma svake vrste, pa i u pogledu uvjerenja da nam neko drugi propisuje šta trebamo misliti. A Bošnjaci su šampioni provincijalizma! Stoga se i ne misli o borbi za budžet svake porodice, pri svijesti da stabilno društvo čine stabilne porodice, i moralno, i finansijski.
Dakle, treba li nam, ovakvim siromašnim, rastrošnost na maturskim zabavama? I da li te zabave treba da svoje akademsko dostojanstvo srozavaju na nivo turbo folk estetike? Ima li to ikakve veze sa željom da slavimo školovanje svoje djece? Naravno da nema. Pa ako nema, onda treba podstaknuti civilni sektor da izvrše pritisak na ministarstva kako bi se definirala preporuka školama da u buduće maturske zabave usmjeravaju ka slici socijalne jednakosti maturanata. Slavimo obrazovanje, a ne štikle!
Imamo li snage da Bošnjacima preporučujemo brojne porodice, u uvjerenju da nafaku daje Bog, a ne vlast i vrijeme; da preporučujemo ponos namjesto nametnutog stida i kompleksa; da preporučimo štednju, jer smo siromašni, opljačkani, i ne možemo se utrkivati sa bogatima; da preporučujemo učenje i proslavu učenja, a ne rasipanje para i pameti po nepotrebnim maturskim terevenkama… Nemamo mi više vremena za zamotane priče. Konkretno, ko će pozvati desetine hiljada Bošnjaka da iduće godine uštede po 500 maraka tako što će – poput Nijemaca! – ignorisati maturski kič?
Saff br. 320.