Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U osvit zore, 2. safera, 1425 godine po Hidžri, ili 22. marta, 2004. godine po miladu, neustrašivi mudžahid najavio je svoj odlazak sa ovoga svijeta, pa je razvijeni i visoko uzdignuti bajrak džihada morao predati novim generacijama mudžahida, onima koji ga neće ispuštati dok ne oslobode svetu zemlju Palestinu. Mjesto primopredaje zastave bilo je tamo gdje je ispustio svoju čistu i plemenitu dušu, predavši je Tvorcu nebesa i Zemlje, u mubareć sabahsko vrijeme, na čistom i mubareć mjestu, na džamijskoj kapiji. Tog jutra je, po običaju, hrabri mudžahid, Ahmed Jasin klanjao sabah u džamiji, i neposredno nakon namaza, preselio je kao šehid. Stiglo ga je ono o čemu je cijeli život sanjao i za čim je čeznuo.
A ko je bio Ahmed Jasin? Bio je čovjek koji je bolovao od paralize. Svaki njegov organ bio je nepokretan osim glave i istinoljubivog srca koje je tako snažno i životno kucalo u skoro mrtvom tijelu. Nije mogao sjediti osim u svojim kolicima, niti je mogao jesti osim uz pomoć drugih ljudi. Mogao je umrijeti od žeđi gledajući čašu hladne vode pored sebe, a ne bi je mogao prinijeti svojim usnama bez tuđe pomoći. Allah ga je iskušao onako kako iskušava iskrene vjernike. Milostivi Allah ih voli, pa ih iskušava. Potpuna oduzetost koja inače druge ljude veže za takve bolesnike i praktično paralizira život mnogih ljudi, a ne samo dotičnog bolesnika. Paraliza života, kako to strašno zvuči! Je li Ahmed Jasin pristao na to? Je li očaj savladao njegovu dušu i je li se predao valovima koji su mu prijetili potopom? Je li klonuo duhom i izgubio samopouzdanje, nijemo i nemoćno posmatrajući sve ono što se oko njega dešava? Subhannallah! Zar to možete i pomisliti!?
Posmatrajte tu vjerničku dušu kako hrabro ratuje protiv očaja, kako je razumno i mirno prihvatila Allahovu odredbu i kako je bila zadovoljna njome! Da, njegova duša se u potpunosti predala Allahovoj odredbi, ali se nikada nije predala defetizmu, puzavosti, očaju i odustajanju od borbe. Šehid Ahmed Jasin je veličanstven primjer borca, mudžahida, koji nam je pokazao i dokazao da je veličina čovjeka u njegovoj iskrenoj vjeri u Allahovu odredbu, u vjeri koju ne može oslabiti nepokretno tijelo i život u kolicima. Kao takav on je bio vođa mudžahida i njegova hrabrost ni jednog momenta nije bila dovedena u pitanje, niti se predao mirovanju koje je zahtjevala takva bolest. On je bio čovjek onakvog kova kakvog je pjesnik opisao, rekavši: ‘’Teško je tijelima izdržati s velikim dušama koje streme visinama.’’
Ahmed Jasin nije očajavao ni onda kad se našao iza zatvorskih zidina, jer je i iz njihove unutrašnjosti izbijala svjetlost imana koja je bila ispunila njegovu dušu. A do te imanske svjetlosti tamnički okovi nikada ne mogu dosegnuti. Šehid Ahmed Jasin je svojim životom svjedočio istinsko čudo i keramet u povijesti borbe za slobodu. Jer, povijest ne pamti da je paraliziran čovjek, čovjek u kolicima, predvodio borbu svog naroda za slobodu, osim Ahmeda Jasina, koji je predvodio svoj narod u borbi za slobodu Palestine. Ovaj mudžahid živio je s ubjeđenjem da prava oduzetost i potpuna nemoć stanuju u dušama očajnika koji su izgubili nadu u Allahovu milost, i da se u vjerničkom srcu nikada ne mogu spojiti iman u Allaha i očaj u pogledu Allahove milosti. Šehid Ahmed Jasin u duši je stremio visinama i nimalo nije strahovao ni očajavao onda kada su ga ruke silnika i lešinara u ljudskom liku, hapsile, jer on, sve da je i htio, nije mogao pobjeći. Znao je on dobro da je bježanje rezervisano za kukavice i očajnike koji nisu u stanju da se suoče sa stvarnošću.
Zato, pogledajte šta je uradila iskrena vjera, potpuno zadovoljstvo sa Allahovom odredbom i uzvišene težnje i ambicije, s nepokretnim čovjekom. Mnogobrojni su primjeri hrabrih junaka, mudžahida, prije i poslije Ahmeda Jasina, o kojima se, kao o legendarnim junacima, s koljena na koljeno prepričavaju priče, ali je malo onih čije je ime na svijetlim stranicama povijesti na takav način ovjekovječeno, kao što je ime Ahmeda Jasina. Za njega se u jednoj rečenici može kazati ono što bi svaki vjernik poželio da se, na kraju dunjalučkog puta, za njega kaže: živio je kao mudžahid, a preselio je kao šehid. Na kapiju njegovog mudžahidskog života, očaj nikada nije mogao ući. Zbog toga svakom očajniku preporučujemo da pročita biografiju Ahmeda Jasina i da na kraju kaže: Subhanallah! Neka je slavljen Allah!
‘’Glupi’’ student – dobitnik Nobelove nagrade
Ova priča dogodila se na Univerzitetu u Kopenhagenu u Danskoj. Naime, na ispitu iz fizike, profesor je, između ostaloga, postavio i ovo pitanje: ‘’Napišite kako se barometrom (sprava za mjerenje vazdušnog pritiska) može izmjeriti visina nebodera?’’ Jedan student je napisao odgovor koji je do te mjere zaprepastio i naljutio profesora da mu je dao ocjenu ‘’0’’, i isključio ga sa svojih predavanja, prognozirajući mu potpuni krah na fakultetu.
Student je na postavljeno pitanje ovako odgovorio: ‘’Oko vrha barometra zavezat ću dugi konopac i onda barometar polahko spuštati dok ne dodirne zemlju. Dužina konopca uvećana za dužinu barometra je zapravo dužina nebodera.’’ Nakon što je oboren na ispitu, student se žalio upravi fakulteta i tražio je nezavisnu komisiju da ga ispita, potpuno siguran u sebe i svoje poznavanje fizike. Na kraju je njegov zahtjev uvažen i odobrena mu je komisija, s tim što je svoj usmeni odgovor morao dati u roku od šest minuta. Kada se obreo pred komisijom, nakon postavljenog pitanja, student je pet minuta šutio. Predsjednik komisije upozorio ga je da ima još samo jedan minut za svoj odgovor. Tada je student ustao i rekao: ‘’Ja imam više različitih odgovora na ovo pitanje, pa ne znam koji bih odabrao.’’ Predsjednik komisije mu je rekao da iznese sve odgovore. Onda je student počeo: ‘’Kao prvo, mogli bismo uzeti barometar i baciti ga s vrha nebodera i mjeriti vrijeme koje mu treba da dotakne zemlju. U tom slučaju visina nebodera bila bi H = 0,5g * t na kvadrat. Jedino što bi se u tom slučaju barometar razbio.
Drugo, u slučaju da je vedro i da grije sunce, mogli bismo izmjeriti dužinu barometra, pa ga onda postaviti okomito i izmjeriti visinu njegove sjenke, zatim izmjeriti visinu sjenke nebodera i proporcionalnom artimetikom izmjeriti visinu nebodera.
Treće, mogli bismo zavezati kraći konopac na kraj barometra i pustiti ga da se klati poput klatna, najprije na dnu, a zatim na vrhu nebodera. Visina nebodera odgovarala bi odstupanju gravitacione sile koja djeluje na tako napravljeno klatno.
Četvrto, u slučaju da neboder ima požarne stepenice, mogli bismo izmjeriti svaki sprat stepeništa u dužinama barometra i na vrhu samo sabrat izmjerene dužine.
I peto, što je i najjednostavnije, mogli bismo otići kućepazitelju nebodera i reči mu: ‘’Dat ću ti na poklon novi barometar ako mi kažeš koliko je visok ovaj neboder oko kojeg se ti brineš.’’
Oni koji ne znaju o kome s radi, vjerovatno će s nevjericom prihvatiti činjenicu da je zapravo taj student, koji je pred komisijom istaknutih profesora fizike, dao ovako ‘’iscrpne’’, ali u isto vrijeme i nesuvisle odgovore, niko drugi do Niels Bor. Danski učenjak koji se svojom kvantnom teorijom svrstao među utemeljitelje moderne atomske fizike i koji je za naučno djelo iz te oblasti dobio Nobelovu nagradu, 1922. godine. Zato, ako ti neko nekada rekne da si intelektualno ograničen i glup, a ti u svojoj duši osjećaš da nije tako, ne vjeruj mu, pa makar on bio i univerzitetski profesor, već budi siguran u sebe. Jer, ko zna, možda ćeš jednog dana dobiti Nobelovu nagradu za naučno djelo isto kao i ‘’glupi’’ student Niels Bor, koji nikad nije gubio samopouzdanje i vjeru u sebe.
U čemu je tajna vjerničkog optimizma i nevjerničkog očaja?
Kakva se tajna krije u tome da vjernik nikad ne gubi nadu, a da nevjernik očajava i gubi nadu? Tajna je u tome što vjernik vjeruje da postoji Jedan Bog, Allah, koji je Milostiv i koji se odaziva na molbe nevoljnika, koji odagnava tugu, pokriva sramote, oprašta grijehe, prima pokajanje. Milostivi Gospodar, koji je milostiviji prema ljudima od majke prema svome djetetu i veći dobročinitelj prema njima nego što su to oni sami prema sebi. On je Onaj koji pruža svoju ruku noću da oprosti onima koji su griješili danju, i pruža svoju ruku danju da oprosti onima koji su griješili noću. Onaj koji se raduje pokajanju griješnika više nego što se obraduje čovjek koji je u sred pustinje izgubio devu na kojoj je bila njegova hrana i voda, pa je, nakon što je bio izgubio svaku nadu, odjednom ugleda, i više se raduje pokajanju griješnika nego odsutni kada se nakon dugog izbivanja vrati svojoj porodici, i nego žedan čovjek koji nakon nesnosne žeđi utaži žeđ. On je Bog koji dobro djelo nagrađuje od deset do sedamdeset puta, a loše djelo kažnjava sukladno njegovoj težini, ili ga pak oprašta. Njemu se ljudi obraćaju za pomoć i On im se odaziva, govoreći: ‘’Ja sam uz mišljenje Moga roba o Meni. Ja sam sa svojim robom kad god me spomene. Ako me spomene u sebi i Ja njega spomenem u sebi, ako Me spomene u skupini ljudi, Ja njega spomenem u boljem društvu, ako mi se približi pedalj, Ja se njemu približim za hvat, ako se on Meni približi za hvat, Ja se njemu približim za korak, ako Mi se približava idući, Ja mu idem u susret, žureći.’’ On je Bog koji je podijelio dane među ljudima, Onaj koji dane straha zamjenjuje danima sigurnosti, koji nakon slabosti i nemoći, daje snagu, koji nakon tjeskobe daje razgalu, koji iz svake brige daje izlaz, a poslije teškoće daje olakšanje. Zbog toga vjernik polaže nadu u Njega, jer je On izvor nade. Uz istinsko pouzdanje u Allaha, dobročinitelja, Blagog, Samilosnog, Uzvišenog, Plemenitog, koji čini ono što hoće, vjernik živi s nadom koja nema granica. Njega održava duh optimizma, on na život gleda drugačijim očima od onoga koji ne vjeruje u Boga. Vjernik na život ne gleda namršteno, očima zloslutnosti i očaja. Kad je u borbi on je siguran da će ga Allah pomoći, jer je Allah sa njim i On pomaže vjernike, kao što stoji u sljedećem ajetu: ‘’I oni će biti, doista, potpomognuti, i vojska naša će zacijelo pobijediti.’’ (Es-Saffat, 172-173.) Vjernik, kad se razboli, nimalo ne gubi nadu u ozdravljenje, jer se pouzdaje u Onoga: ‘’Koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi.’’ (Eš-Šuara, 78-80.) Kada počini grijeh ili neki prijestup, vjernik ne gubi nadu u Allahov oprost ma koliki grijeh bio, jer je Allahov oprost mnogo veći od bilo kojeg grijeha, na što aludiraju Allahove riječi: ‘’Reci: ‘’O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’’ (Ez-Zumer, 53.) Kada je u teškoj situaciji, kad mu se umanji opskrba i postane mu tjesno u grudima, vjernik opet ne gubi nadu u Allaha, i njegov iman se u takvoj situaciji ne smanjuje, već se povećava, svjestan Allahovih riječi: ‘’Ta, zaista, s mukom je i last, zaista, s mukom je i last!’’ (Inširah, 5-6.) Kada ga snađe nevolja, kad doživi težak udarac sudbine, on ni tada nimalo ne očajava niti gubi nadu. Kako se to može desiti? Zar i nakon smrti dijeteta, i nakon što mu kuća izgori, i nakon što sav imetak izgubi? Da, vjernik ne gubi nadu u Allahovu milost i nagradu za svoju strpljivost na nevolji koja će svakako proći. Eto, u tome je tajna zašto vjernik ne očajava i ne pada u depresiju, jer, njegova nada je povezana sa Stvoriteljem, a kod koga je takvo stanje, on je uspio, on je sretan i spašen, i on je zauvijek odagnao očaj iz svoga života.
Čudo zvano Helen Keller!
Helen Keller rođena je u gradu Tuscumbia, Alabama, SAD, 1880. godine. Od djetinjstva je bila slijepa i gluha. Ona je postala simbol invalida koji je uspio prebroditi svoju hendikepiranost i napraviti čudo u naučnoj karijeri. Nakon dugotrajnog procesa uspjela je naučiti sporazumijevati se sa okolinom, te završiti školu.
Njena prva učiteljica bila je njena majka, koja je uložila mnogo truda i napora pokušavajući je naučiti slova i riječi koristeći njene ruke i praveći njima određene znakove, tako da je na kraju uspjela da je nauči da rukama objasni nešto od onoga što je riječima trablo izraziti. Nakon toga, u šestoj godini njenog života, otac ju je upisao na Koledž za slijepe, zamolivši direktora da je dodijeli dobroj i iskusnoj učiteljici. Direktor ju je dodijelio učiteljici Anni Sullivan, koja je u ranoj mladosti i sama bila izgubila vid. U četrnaestoj godini upisala je koledž i u toku školovanja i rehabilitacije vid joj se malo vratio.
Sullivan je nakon završetka školovanja primljena za učiteljicu na istom tom koledžu i tu se eto upoznala sa Helen Keller da bi s njom krenula na dugo, uzbudljivo i čudesno putovanje koje ih je dovelo do izvanrednih ostvarenja na području podučavanja i rehabilitacije osoba s invaliditetom. Anne Sullivan je najprije podučavala Helen da piše slova prstima po dlanu druge ruke. Zatim je koristila komad kartona na koji je pisala slova, a onda je uzimala Heleninu ruku i rukom joj pokazivala oblik slova, da bi nakon toga Helen vrlo brzo sama naučila pisat slova i sastavljat rečenice. Kažu da je imala izrazito lijep rukopis. Nakon toga upisala je Cambridge Colledge, odsjek samo za djevojke . I tamo je njen nerazdvojni pratilac bila učiteljica Anne Sullivan, koja je sjedila pored nje kako bi joj prenosila lekcije koje su učili. I trud se isplatio! Slijepa i gluha djevojka, Helen Keller, završila je studij, 1940. godine i dobila fakultetsku diploma sa navršene 24. godine života.
Uskoro je postala poznata u cijeloj Americi. Dobijala je mnoštvo zahtjeva da drži predavanja, kao i ponude da piše tekstove za razne novine i časopise. Nakon završenog fakulteta, Helen je odlučila sav svoj trud uložiti u radu sa slijepima, pa je tako sudjelovala u njihovoj edukaciji, pisala knjige i pokušavala pomoći ljudima sa invaliditetom što je više moguće.
U slobodno vrijeme bavila se vezenjem i čitanjem knjiga. Osim toga naučila je plivati i upravljati kočijom. Naučila je nekoliko stranih jezika, a u učenju je pokazala izvanredan smisao za književni i znanstveni rad. To potvrđuju i njene briljantne knjige: Priča mog života, Iz timine i Dnevnik Helen Keller.
Međutim, bajkovita i čudesna priča o slijepoj i gluhoj ženi, Helen Keller, doživjela je svoj vrhunac onda kada je ona, napravivši nevjerovatan poduhvat, odbranila doktorski rad iz filozofije na Radcliffe Colledgeu.
Tridesetih godina prošlog stoljeća, Helen se bila posvetila turnejama diljem svijeta agitujući u korist osoba sa invaliditetom i prikupljajući dobrotvorne priloge i sredstva potrebna za rad sa invalidima. Također je mnogo radila na otvaranju fakulteta za osobe sa invaliditetom. Dobila je mnoštvo priznanja i počasnih titula i njeno ime se našlo na spisku deset najuspješnijih žena svijeta. Ova poznata američka književnica i aktivistica, umrla je 1968. godine u 88. godini života.
Neke izreke Helen Keller:
‘’Oni koji me posmatraju iz visokih loža života koji je u znaku potpunog zdravlja, sažalijevaju moje stanje, ali, bez obzira koliko moj put u njihovim očima izgledao mračan, ja u svom srcu nosim čudesnu svjetlost. Meni moja vjera osvjetljava puteve kojima se krećem.’’
‘’Plakala sam što nisam imala cipele, dok nisam srela čovjeka koji nije imao nogu.’’
‘’Kušala sam naslade života i uživala u njegovoj ljepoti.’’
‘’Kad nam sreća zatvori jedna vrata, često nam otvori i druga, ali mi ponekad znamo predugo gledati u ona zatvorena i ne vidimo ona otvorena vrata.’’
‘’Karakter se ne može razviti kroz lahkoću i blagostanje. Jedino kroz iskušenja i patnju duša se može ojačati, vizija pojasniti, ambicija inspirirati i uspjeh postići.’’
‘’Ne hodaj kroz život pognute glave zbog životnih problema i iskušenja, već podigni glavu i tada će pred tobom sve biti dobro i potaman.’’
‘’Posrćem, padam, ustajem…Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed…Sve sam znatiželjnija i sve se više penjem. Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba – pobjeda.”
Vjerovatno će se očajnici koji budu čitali ovu priču, postidjeti ove žene – heroja koja je i pored krupnih tjelesnih nedostataka, u životu otkrila i vidjela svu njegovu ljepotu, koju očajnici ne mogu da vide i osjete iako imaju i sluh i vid i moć govora. Pa, neka je slavljen Allah, Gospodar svih svjetova!
Takav je dunjaluk
Dunjalučki život je popločan teškoćama, tugom, tegobama, strahovima, preprekama i različitim iskušenjima. On je poput vrućine i hladnoće koje se neprestano smjenjuju i koje se naprosto ne mogu izbjeći. Ovako nam Kur’an opisuje dunjalučki život: ‘’Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj strpljive.’’ (El-Bekare, 155.) Iskušenja su prilika da se pokaže iskrenost u vjeri i ustrajnost na putu Istine, ili pak da se pokaže licemjerstvo i hipokrizija, na šta aludira kur’anski ajet: ‘’Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘’Mi vjerujemo! i da u iskušenje neće biti dovedeni?’’ (El-Ankebut, 2.) Ljudska duša se ne može očistiti bez istinske katarze i pročišćenja. Ibnul-Dževzi je govorio: ‘’Onaj ko želi da provede dug život u zdravlju i rahatluku i da ga nikad iskušenje ne snađe, on nije shvatio značenje ni odgovornosti ni pokornosti Allahu.’’ Prema tome, svaki čovjek mora kušati bol, svejedno bio on vjernik ili nevjernik, jer je ljudski život na dunjaluku utemeljen na poteškoćama i problemima, tako da iskušenje i bol ne može niko izbjeći. U ljudskom životu se smjenjuju tuga i radost, izobilje i neimaština, blagostanje i iskušenja. Adem a.s. je živio u takvom blagostanju i s takvim počastima od Allaha, da su mu u jednom trenutku meleki sedždu učinili, a u drugom trenutku, onda kad je kušao zabranjeno voće, istjeran je iz dženneta. Međutim, valja znati da Allah vjernike stavlja na iskušenje radi prevaspitavanja, a ne radi kažnjavanja, i u tom kontekstu i dobro i zlo se smatraju iskušenjem, kao što stoji u sljedećem ajetu: ‘’I u dobru i zlu smo ih provjeravali da bi se opametili.’’ (El-A’raf, 168.) Nekada se, u onome što preziremo, krije dobro za nas, a u onome što volimo i želimo, krije se zlo za nas. Zato ne budi siguran da se u dobru koje te je snašlo ne krije neka šteta, i ne očajavaj zbog iskušenja i tegobe, jer možda se u njoj krije dobro za tebe, kao što nam to poručuje sljedeći kur’anski ajet: ‘’Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.’’ (El-Bekare, 216.) Znaj, o ti koji si iskušan, da ti Allah ne uskraćuje osim da bi ti dao bolje od onoga što ti je uskratio, niti te iskušava osim da bi te očistio. Iskušava te darovanim blagodatima, a ukazuje ti naklonost izlažući te iskušenjima i belajima. Ebu Derda r.a. je rekao: ‘’Allah dž.š. prezire dunjaluk, a ta prezrenost se ogleda u tome što ljudi ne čine grijehe osim zbog dunjaluka, i što se ne može postići i dobiti ono što je kod Allaha, osim ostavljanjem i odricanjem od dunjaluka.’’
Sama u pustinji
Tamo, daleko, u neplodnoj mekanskoj pustinji, gdje nema nikakvih tragova života, bez saputnika i prijatelja, ostavio ju je muž sa tek rođenim djetetom i zavežljajem hrane i vode. Zatim se okrenuo i bez ijedne riječi otišao od njih. Nju je obuzela jeza kad je vidjela da je ostala sama sa djetetom u pustinji. Preplašenim glasom ga je zovnula: ‘’Ibrahime! Kuda ćeš? Zar ćeš nas ostaviti same u ovoj pustinji bez igdje ičega?!’’ On se nije okretao. Bio je siguran u ono što mu je Allah obećao i znao je da Allah neće iznevjeriti svoje obećanje. Kao da je i njegova supruga shvatila zašto se on ne okreće, pa je upitala: ‘’Ibrahime, je li ti ovo Allah naredio?’’ ‘’Da’’, kratko je odgovorio, ali se opet nije okretao. No, sad ona više nije bila uznemirena. Njegov odgovor ju je potpuno smirio, jer je čvrsto vjerovala u Allaha dž.š. i razumjela je poslaničku misiju svoga muža kojem je željela biti podrška u svakoj situaciji. Zato je bez imalo oklijevanja izgovorila riječi kojima je izrazila svoje čvrsto vjerovanje i pouzdanje u Allaha. Rekla je samoj sebi: ‘’Ako je tako, onda nas Allah neće ostaviti.’’
Kada se udaljio toliko da ga supruga ne može vidjeti, Ibrahim a.s. je zastao, okrenuo se prema mjestu gdje je ostavio suprugu i sinčiča, i učio dovu: ‘’Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili. Gospodaru naš, Ti zacijelo znaš šta mi tajimo, a šta na javu iznosimo. Allahu ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu.’’ (Ibrahim, 37-38.)
Ubrzo je nestalo hrane i vode i brižna majka nije imala čime napojiti ni nahraniti svoje dijete, koje je bespomoćno ležalo na pustinjskom pijesku i plakalo od gladi i žeđi. Majčino srce se cijeplao od tuge gledajući uplakano dijete kojem nije mogla pomoći. Onda se popela na obližni brežuljak Safu ne bi li u daljini ugledala nekog ko bi nju i dijete izbavio iz nevolje. Ali, sve je bilo uzalud, nikog nije vidjela ni čula. I pored toga ona se nije predavala. Sišla je u dolinu, pa se onda žurno popela na brežuljak Mervu, na suprotnoj strani, ali opet nije vidjela nikoga i ništa što bi je smirilo i obradovalo. Ponovila je to sedam puta, sve dok je umor nije savladao. I baš tada kad joj je ponestalo snage i kad se činilo da će pasti u očaj, Allah dž.š. je poslao meleka Džibrila koji je svojim krilom zakopao u pijesak pored djeteta i iz pjeska je šiknula voda. Majka je osjetila i vidjela da se nešto čudno dešava oko njenog djeteta, pa je potrčala da spasi plod svoga srca. Kad je došla imala je šta i vidjeti, pored nogu njenog sinčića provrio je izvor vode koji je šikljao u jakom mlazu tako da se ona pobojala za svoje dijete, pa je prišla i rukama zaustavljala vodu, uzvikujući: ‘’Zem! Zem! – Stani! Stani!’’ Zbog toga je taj izvor nazvan Zemzem. O tom događaju i postupku brižne majke, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘’Neka se Allah smiluje majki Ismailovoj, da je pustila Zemzem da teče sad bi on bio rijeka.’’ (Buharija)
Ta žena, majka Ismailova i supruga Allahovog poslanika, Ibrahima a.s., zvala se Hadžer. Nju je egipatski vladar poklonio Ibrahimovoj suprugi Sari prilikom njihove hidžre u Egipat. Nakon što je Sara ostarila i pomislila da više nema nikakve nade da može roditi dijete, ona je Hadžer poklonila svom mužu Ibrahimu a.s. da je oženi ne bi li mu Allah sa njom podario potomstvo. Ibrahim a.s. je prihvatio taj velikodušni poklon i oženio je Hadžer. Nije prošlo puno vremena, a Hadžer je osjetila da je u blaženom stanju. Bila je trudna sa svojim sinom Ismailom. Međutim, onoga dana kada je Hadžer rodila Ismaila, u Sarino srce se uselila ljubomora koja joj nije davala mira. Kao da je osjetila da je izgubila mjesto u srcu muža Ibrahima a.s. koje je nekada imala. Zbog toga je tražila od njega da Hadžer odvede što dalje od nje. Tako je Ibrahim a.s. odveo Hadžer i malog Ismaila, a po Allahovoj odredbi, u mekansku pustinju u kojoj nije bilo žive duše, a koja će kasnije postati centar i kibla muslimana i najposjećenije mjesto na svijetu.
Dani u pustinji sporo su prolazili i ništa se posebno nije dešavalo, sve dok jednog dana do Zemzema nisu svratili ljudi iz plemena Džurhum koji su, nakon što su ugledali vodu tamo gdje je nikad nije bilo, tražili dozvolu od Hadžer da tu ostanu i da se nasele pored Zemzema. Ona im je to dozvolila, pa je tako njen sin Ismail odrastao u skupini Arapa uz koje je naučio izvorni arapski jezik. Kada je dostigao muževnu dob, Ismail se oženio djevojkom iz plemena Džurhum i s njom izrodio potomstvo iz kojeg potiče i posljednji Allahov Poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Eto to je priča o Hadžer, majci Ismailovoj koja je bila primjer čedne i poslušne supruge, brižne majke, vjernice snažnog imana, kojoj je Allah dž.š., nakon što je potvrdila svoju iskrenost onda kada je bez pogovora i bez očajavanja ostala sama u pustinji sa tek rođenim djetetom, strah zamjenio sigurnošću i opskrbio je odakle se nije ni nadala. Osim toga, njeno ime je ovjekovječeno i time što je Allahovom naredbom, njeno trčanje između Safe i Merve, postalo jedan od sastavnih obreda hadždža. Pa, pogledaj kako Allah izbavlja iskrene vjernike iz nevolje i kako im brigu i tugu zamjenjuje radošću i konačnim uspjehom.
Kad se spotakneš, ustani!
Kad se spotakneš, ustani! I ne očekuj ni od koga da ti pruži ruku pomoći. Otresi prašinu sa svoje odjeće, skupi snagu, stegni kajše na svojoj obući i nastavi putovanje, jer put je dug i trebaće ti još mnogo vremena do cilja.
Kad se spotakneš, ustani! Ta, neuspjeh ne znači propast svijeta, jer ako se samo malo bolje zainteresuješ nači ćeš u svijetu koji te okružuje mnoštvo lijepih stvari zbog kojih vrijedi krenuti iz početka.
Kad se spotakneš, ustani! Ugasi svijeću očaja čija sjenka se poigrava po zidovima tvoga života. Puhni u nju odlučno i snažno tako da se zauvijek ugasi, a onda smireno zapali fitilj u kandilu nade.
Kad se spotakneš, ustani! Rastrgni mrežu tuge koju konac očaja plete oko tvoga srca, i znaj da će tvoje vezivanje uz nadu u potpunosti rasplesti tu mrežu, samo budi ustrajan!
Kad se spotakneš, ustani! Polupaj kumire brige koje si sagradio u svom srcu i pogledaj u raskošnu ljepotu ruža oko tebe. Namiriši se njihovog miomirisa i vidi kako se ponose na svoju ljepotu i pored mnoštva bodljikavih iglica koje ih okružuju.
Kad se spotakneš, ustani! Jer će ti ustajanje omogućiti da kušaš slast pobjede i naučit će te da se ponovo pridigneš kad god posrneš i padneš.
Autor: Selva Udejdan
Saff br. 315.