Dijete u nama (I dio)

sanel
By sanel

Piše: Nedim Botić:

Sva zahvala pripada samo Allahu, dž.š., i neka je salavat i selam na našeg voljenog Muhammeda Mustafu, s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji ih slijede na putu imana i dobrih djela do Sudnjega dana. Tema ovog teksta vezana je za jedan dio nas koji nam je većinom skriven i nepoznat. Naime, svako od nas krije dijete u sebi, svako je od nas, manje ili više, slab i željan sreće i prihvatanja. Da, da – čak i vi koji smatrate sebe odraslima i ozbiljnima: ”Ma ko, ja? A daj odrasti, ba!” Da, da, čak i vi koji sebe smatrate takvima, u sebi čuvate malo i nezaštićeno dijete koje žudi za pažnjom i ljubavi.

Djetinjstvo je najvažniji dio našeg života i naša iskustva iz tog perioda utječu na ponašanje i sve aspekte života tzv. odraslih osoba. Prema novijim znanstvenim istraživanjima, potvrđeno je da se dijete ne odgaja i ne upija iskustva iz vanjskog svijeta tek od kraja prve godine života ili pak u docnijem razdoblju, nego dijete od prvog udisaja počinje da mijenja svoj mali unutrašnji svijet pod djelovanjem svijeta oko sebe. Dijete samo osjeća, pogotovo u prvom periodu života, i to je u biti djetetov način reagiranja na vanjske podražaje. Ukoliko nas je neko u najranijim danima djetinjstva povrijedio nečim, mi se nismo znali riječima izjasniti, već smo reagirali osjećanjima straha, odbačenosti, izrazite anksioznosti i plačem koji je postao naše sredstvo prinude da okolina obrati pažnju na naše nezadovoljene potrebe. Istina je, međutim, da ti osjećaji koje smo imali kao mali nisu nas nikad napustili i da mi svakodnevno s njima, više ili manje, dolazimo u kontakt.

Recimo, sjetimo se doba kad smo bili djeca i i recimo da nas je neko još u prvim danima naših života napustio ili smo mi stekli dojam da smo napušteni. Dijete u tom trenutku osjeća bol i stječe dojam da je ono krivo za postupak roditelja ili neke druge bliske osobe, da nije vrijedno ljubavi, te da je svijet strašno i nesigurno mjesto. Odrasla osoba koja prođe kroz takvo iskustvo u djetinjstvu, u toku kasnijeg života pokazuje znake socijalne anksioznosti, tj. ima manjak samopouzdanja, strah od ljudi ili okoline, emocionalnu nezrelost te trpi znatne probleme i na privatnom i poslovnom planu. Ovdje dolazimo do još jedne bitne odlike djeteta u nama, a to je da za naša prošla iskustva, traume ili rane ne postoji juče ili sutra, već su ta iskustva realnost, tj. naš mozak ih doživljava kao sadašnjost i istinu. To nam ukazuje i na činjenicu da dijete nije u stanju da odvaja korisne od štetnih emocija ili doživljaja, već ih usvaja kao definitivne istine koje ni u toku kasnijeg života ne dovodi u pitanje.

Naprimjer, recimo da nas je neko puno kritizirao zbog nekog našeg postupka u toku naših ranih godina života. Šta smo tada osjetili? Stid, strah, samopouzdanje nam je narušeno, stekli smo utisak o našoj bezvrijednosti i sve smo to pohranili u našu podsvijest i smatramo to istinom naših današnjih života. Kako to znamo? Pa posmatrajmo sebe kada nas neko kritizira kao odrasle osobe. Primijetimo naše osjećaje tada i ukoliko smo dovoljno osviješteni, zapazit ćemo da je naša reakcija identična reakciji nas kao malog djeteta. Taj momenat danas nas podsjeća na traumu iz djetinjstva i u nama budi iste one osjećaje i rezultira onom istom traumom.

Većina ljudi nije svjesna ovih stvari jer je svoje doživljaje iz djetinjstva potisnula u podsvijet i prikrila brojnim maskama, kako bi sakrili i čuvali tu svoju slabu stranu. To je naš odbrambeni mehanizam koji koristimo još od naših najranijih dana. Svako od nas je imao, manje ili više, teško djetinjstvo i nosi ožiljke u duši i srcu. Kao djeca, stekli smo dojam da mi takvi kakvi smo ne vrijedimo, da je svijet nesigurno mjesto, da nam roditelji žele zlo, te brojna druga uvjerenja koja i danas podsvjesno prihvatamo i po njima postupamo. Jedini način na koji smo mogli s tim da izađemo na kraj bio je da te strašne osjećaje potisnemo u nas i da navučemo maske kako bismo ili udovoljili okolini ili spriječili daljnje povrede. Taj dio nas koji smo potisnuli naziva se dijete u nama, naše malo unutrašnje dijete kojem je nedostajalo i još uvijek nedostaje pažnje, ljubavi i prihvatanja.

Većina ljudi čitav život proživi ne znajući ni zašto postupa na određeni način ni zašto se ponaša tako kako se ponaša i, što je najgore, uzima svoje današnje ponašanje zdravo za gotovo i ne preispituje motive koji stoje iz vlastitih postupaka. Ukoliko nam je dijete  u nama, taj dio nas, nesretan i tužan, ukoliko nam je kao djeci nedostajalo ljubavi i pažnje, kao odrasli mi osjećamo taj bol i pokušavamo kompenzirati tu prazninu traženjem ljubavi i podrške od drugih osoba. Od koga je dijete tražilo zaštitu? Od roditelja, naravno. I mi kao odrasli tražimo to isto, tražimo osobu koja nam pruža ono što su nam roditelji nekoć davali: osjećaj pripadanja, zaštite, brige i nježnosti. Tu dolazimo do još jedne bitne činjenice, a to je da na naše docnije romantične ili bračne veze utječe naša veza s roditeljima te da nas danas, kao odrasle osobe, privlače kod drugih ljudi osobine naših roditelja ili pak ono što nam je nedostajalo kod njih. Osvrnimo se malo na naše porodice i preispitajmo sebe i naše odnose s drugima. Razmislimo o našim majkama i očevima, i obratimo pažnju na osobu koja s nama živi ili je s nama u romantičnoj vezi. Usporedimo, svako za sebe, osobine tih osoba i doći ćemo do zaključka o utjecaju naših ranih iskustava na naše izbore u kasnijem dobu. No, taj izbor mnogo puta nije dobar iz razloga što mi pokušavamo da naš lični problem riješimo s nečim izvana, te nažalost imamo pogrešno uvjerenje o tome da nas prisustvo neke osobe u našem životu može učiniti sretnijima ili ispunjenijima.

Dragi Bog zna, dokle god tražimo sreću izvan nas, snagu u nekome izvan nas, ako smo sretni samo ako je neka osoba pored nas, a tužni kad nije, nikad nećemo biti sretni niti ispunjeni, jer naš problem je u nama samima. Zaboravljamo da je i ta osoba kao i mi slaba i povrijeđena i predajemo kontrolu nad svojim životima našim supružnicima ili partnerima.

Promjena dolazi iznutra i On je učinio da se naša sreća i snaga nalaze u nama, zapamtimo to. On nas nije učinio ovisnima o drugim ljudima, već smo tome naučeni u djetinjstvu i tako mehanički postupamo u odraslom dobu. Da nam On pomogne da cijenimo dijete u sebi. Amin!

Share This Article