Piše: Nedim Botić
”Kada Jusuf reče ocu svome: ‘O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše.”‘ (Kur’an, Jusuf, 4.) Jedna od najvažnijih tema s kojima se svaki musliman treba pozabaviti svakako je odgoj budućih generacija. Ovo je vrlo bitno jer će većina nas, ako ne baš svi, prije ili kasnije uz Allahovu pomoć, biti majke i očevi i stoga bismo trebali da povedemo računa o ispravnom i najboljem odgoju svoje djece.
Nema boljeg savjetnika svakom muslimanu od Allahove Knjige, a među njenim blagodatima su svakako i savjeti Uzvišenog i Milostivog kako odgajati mlade generacije. No, prije same teme, nužno je osvrnuti se na, nažalost, poražavajući odnos vjernika spram Kur’ana. Zapitajmo se da li vjernici međusobno svakodnevno pričaju o Kur’anu? Umjesto da jedno drugom kažemo ono uobičajeno: ”Kako si, brate?”, koliko nas upita svog brata: ”Brate, kakav je tvoj odnos spram Kur’ana bio danas?”
Istina je da ljudi najviše pričaju o stvarima koje vole ili o stvarima koje im nedostaju u životu. Ukoliko nam je srcima bliska Allahova Knjiga, ukoliko o njenim poukama razmišljamo, naravno da ćemo htjeti da ono što nas čini radosnima podijelimo s drugima. Kur’an je mjerilo na osnovu kojeg se mjeri živost čovjekovog srca i stepen do kojeg nam je islam uljepšao život. Počevši od ovog trena, ne odgađajmo povratak Kur’anu, proučimo barem jedan ajet i razmislimo o njemu. Možda baš taj tren bude sebeb Allahove milosti, pomoći i blagodati.
Obratimo pažnju na početni dio 4. ajeta sure Jusuf: ”Kada Jusuf reče ocu svome…“
Obratimo pažnju kome se Jusuf, a.s., obraća kada ima neki problem. Obraća se svome ocu, koji je njegov uzor, njegova snaga. Jusuf, a.s., odgojen je u kući vjerovjesnika, u kući gdje se živio islam i neminovno je da je Jusuf na svome ocu i majci vidio živi islam. On je odgojen da se, kad naiđe na teškoću, obrati svojim roditeljima koji će ga saslušati i pomoći.
Usporedimo to s našom situacijom. Kome se naša djeca obraćaju kada imaju probleme? Ocu ili majci? Ili im se nikako ne obraćaju, već rješenje traže na internetu, u lošem društvu ili negdje treće? Ko je našoj djeci uzor? Muhammed, s.a.v.s., ili fudbaleri, pjevači? Ko je našoj djeci snaga? Familija ili…
Ukoliko dijete ne odraste u sredini u kojoj se osjeća sigurno, zaštićeno i ukoliko se boji izreći svoje mišljenje jer će ga roditelji ismijati i izgrditi, ono će zaostati na polju emocionalnog razvoja i čitavog života ga mogu pratiti problemi poput manjka samopouzdanja, samopoštovanja, depresije, anksioznosti… Nemojmo misliti da je to samo trenutna reakcija djeteta. Nažalost, rane na dječijoj duši ostaju i kada ono odraste. Dakle, nemarnim odnosom danas spram naše čeljadi, narušavamo i njihov normalan razvoj i kasniji život.
Savjet: Obaveza je roditeljima da uvaže dječije mišljenje. Obaveza je da se lijepo i s pažnjom ophode u pogledu dječijih osjećaja. U osnovi se sve vraća na važnost primjene islama u SVAKODNEVNOM ŽIVOTU, na istinsku primjenu njegovih načela i konstantan rad na unapređenju samih sebe i drugih.
Pogledajmo dalje osobine Jusufovog, a.s., odgoja. On se svom dragom ocu obraća riječima: ”O oče moj“, u prijevodu Besima Korkuta, ali u originalnom arapskom tekstu se koristi riječi EBETI, u značenju babuka moj, dragi moj babo, oče. Dakle, Jusuf, a.s., obraća se ocu na najljepši mogući način, što ukazuje na to da je u svojoj porodici usvojio norme ponašanja, edeb i da je njegov dom bio dom ispunjen međusobnom ljubavlju i poštovanjem. Također, Jusuf, a.s., svom ocu slobodno iskazuje ljubav, bez ustručavanja, što nama danas općenito ukazuje na važnost ljubavi i emocionalnosti u odgoju djece.
Savjet: Dijete mora imati slobodu da iskaže svoju naklonost, ono mora imati razumijevanje svojih roditelja za svoje osjećaje, kao što mora naučiti kako da se izbori s negativnim emocijama. Nažalost, mnogi roditelji se skoncentriraju samo na obezbjeđivanje materijalnih potreba djeteta, zanemarujući njegove duhovne i emocionalne želje.
U nastavku ajet Jusuf, a.s., opisuje svoj san: ”Sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše.”
Zamislimo se sad u sličnoj situaciji. Prilazi nam naše dijete od sedam godina i kaže: ”Babo, ja sam sanjao čudan san.” Kakva bi bila naša reakcija? Da li bismo mi zbilja postupili kao Jakub, a.s., da li bismo uvažili i poštovali ono što nam dijete naše poručuje ili bismo ga omalovažili, potcijenili i tako povrijedili naše voljeno?
Kažu da ono što neko sam nema, ne može to drugom ni pružiti. Ovaj dio ajeta nas upućuje na stalnu potrebu popravljanja i izgrađivanja samih sebe, te da je to jedan od kamena temeljaca uspješnih brakova. Da Jakub, a.s., nije sam bio odgojen, on ne bi mogao ni svoje dijete da odgoji kako treba, niti bi mogao da poštuje Jusufa, a.s., kako dolikuje.
Savjet: Vrijednost nekog čovjeka mjeri se prema njegovim ambicijama. Ukoliko naš suprug, supruga ili dijete žele da nešto postignu u životu, nemojmo ih odmah osuđivati, već ih podržimo u namjerama, pa makar to značilo da ponekad žrtvujemo neki svoj zahtjev radi te osobe. Na kraju, ne zaboravimo da sve ono što s ljubavlju i pažnjom, u ime Allaha Jedinog, učinimo za nekog od svojih bližnjih, neće biti zaboravljeno, već će samo povećati našu međusobnu ljubav i harmoniju.