Preveo i prilagodio: Abdulvaris Ribo
Ne možemo zamisliti nikakvu suštinsku promjenu u ljudskim zajednicama i društvima i popravljanje stanja na bolje, osim kroz jedan ozbiljan odgoj, koji će voditi i usmjeravati proces popravljanja i reforme društva. Ne može se desiti ni jedna postojana i permanentna promjena stanja društva nabolje, osim kroz promjenu stanja ljudskih duša. Uzvišeni Allah je rekao: „Allah, uistinu, neće promijeniti situaciju jednog naroda dok oni ne promijene ono što je pri njima (njihovim dušama).“ (Er-Ra’d, 11.) Ispravno i dugoročno mijenjati stanje ljudskih duša moguće je samo kroz proces odgoja (terbijeta), koji predstavlja najveće sredstvo promjene društva.
U okolnostima kroz koje trenutno prolazi islamski ummet, krajnje je jasno koliko je važno i bitno posvetiti pažnju odgoju pojedinca. Govoriti o odgoju je veoma važno, što proizilazi iz važnosti samog odgoja i iz stava da je pravi odgoj jedini ispravan pristup i put stvaranju uravnotežene i zdrave muslimanske ličnosti, s ciljem odgoja generacija koje će poznavati svoju vjeru i čvrsto je se pridržavati, koje će po njoj postupati i njoj pozivati, kako bi u stvarnosti ostvarili posebne vrijednosti i odlike ovome umetu a sebi obezbjedili uspjeh na dunjaluku i spas i nagradu na Ahiretu.
U svome kulturološkom smislu odgoj predstavlja društveni proces koji ima za cilj priviknuti i naučiti članove društvene zajednice određenom stepenu lijepog ponašanja i vladanja, te da steknu vještine kao i praktična iskustva u različitim granama i disciplinama.
Terbijet-odgoj kod muslimanskih pedagoga i odgajatelja ne izlazi iz okvira značenja koje podrazumijeva podizanje pojedinca i njegovo sveobuhvatno pripremanje sa svih aspekata; akaidskog, duhovnog, moralnog, intelektualnog i zdravstvenog, te uređivanje njegovog ponašanja, naklonosti i emocija u jednom sveobuhvatnom okviru, koji se oslanja na islamski vjerozakon-šerijat i to sve kroz metode i postupke koje islam prihvata.
Između obrazovanja i odgoja
Znanje je suprotnost neznanju. Obrazovanje je prikupljanje saznanja i informacija koje otklanjaju neznanje. Međutim, ni znanje ni obrazovanje nisu cilj sami po sebi, nego su i jedno i drugo radi djela i postupaka koja iz njih proizilaze. Šatibi, pojašnjavajući da se znanje traži radi djela, je rekao: „Neki čovjek je pitao Ebu Derdaa o nečemu, pa ga je on upitao: „Hoćeš li postupati po svemu onome o čemu si me pitao?“ Čovjek je odgovorio: „Neću.“ Na to je Ebu Derda rekao: „Šta ćeš onda učiniti sa još više dokaza koje će Allah imati protiv tebe?!“
Nemoguće je pojam odgoj (terbijet) spominjati odvojeno od pojma obrazovanje (ta’lim). Kada se pojam terbijet (odgoj) spominje zajedno sa pojmom ta’lim (obrazovanje) u istom kontekstu, tada pojam terbijet (odgoj) ima značenje djela i prakse koja se temelje na osnovama znanja, dok pojam ta’lim (obrazovanje) ima značenje prikupljanja saznanja i informacija. Međutim, kada se pojam terbijet (odgoj) spominje zasebno, tada također obuhvata i obrazovanje. Isto je i sa pojmom ta’lim (obrazovanje), kada se spominje odvojeno i zasebno obuhavata i podrazumijeva i odgoj, jer obrazovanje je apsolutno beskorisno ako ga ne prati djelo i praksa, za razliku od situacije kada obrazovanje spominjemo zajedno sa odgojem, tada se pojam obrazovanje (ta’lim) svodi samo na značenje saznanja i spoznaje. Prema tome, kada se pojmovi terbijet (odgoj) i ta’lim (obrazovanje) spominju zajedno svaki od njih ima svoje posebno značenje, a kada se spominju odvojeno i zasebno, tada jedan termin po značenju obuhvata i drugi. Pridavanje pažnje samo obrazovanju i nastojanje da se u njemu postignu izvanredni rezultati, ne podrazumijeva nužno i stvaranje dobre i čestite generacije koja će biti ispravno odgojena. Nasuprot toga naći ćemo grupe ljudi koji su lijepo odgojeni, iako je njihovo znanje veoma oskudno. Odgoj ima veoma veliki utjecaj na onoga na koga je usmjeren, do te mjere da osobu može iz jednog tabora premjestiti u drugi tabor koji mu je u potpunosti suprtotan i različit od njega.
Područja odgoja
Čovjeka ne čini samo tijelo. Naprotiv, pored tijela on ima i dušu, i srce i razum, što podrazumijeva da posjeduje i emocije, osjetila, vizije, predstave, ubjeđenja, veze sa drugima i reakcije. Sve spomenuto se upliće i ima utjecaja na određivanje ponašanja i morala i na način na koji se ostvaruju ljudske potrebe i izgrađuju odnosi sa drugima.
Polazeći od ovih činjenica možemo utvrditi koja su to polja i područja odgojnog djelovanja.Ta polja su:
–tjesni odgoj, a on se postiže obezbjeđivanjem odgovarajuće i dozvoljene (halal) ishrane, odjeće i stana, te brigom za zdravlje, higijenu i tjelesnu aktivnost. Navjeću ulogu u svemu tome imaju roditelji djeteta. Na ovu vrstu odgoja ukazao je i poznati islamski učenjak Širazi, kada je govorio o značaju majčinog mlijeka za dojenče. Rekao je: „Hraniti i podizati dijete na životinjskom mlijeku znači pokvariti njegovu narav i prirodu.“[1] Na isto je ukazao i Gazali kada je rekao: „Za odgoj i dojenje djeteta treba uzimati i koristiti samo ženu koja je vjernica i koja se hrani halalom, jer mlijeko koje je nastalo od harama, u njemu nema berićeta (blagoslova). Ako se dijete njime zadoji i na njemu odraste, njegova narav će biti izgrađena od onoga što je nečisto, pa će zbog toga po svojoj prirodi težiti i naginjati svemu onome što odgovara nečistoći.“ On je također rekao: „U jednom dijelu dana dijete treba navikavati na šetnju, tjelesnu aktivnost i vježbanje, kako ga ne bi savladala lijenost.“[2]
-odgoj srca,a to podrazumijeva da se srce napaja imanom i ispravnim vjerovanjem i uvjerenjima, na što, također, ukazuje Gazali u svome navodu: „Dijete treba da se poduči Kur’anu, hadiskim predajama, te kazivanjima o čestitim i pobožnim ljudima i njihovim stanjima, kako bi u njega usadili ljubav prema dobrim ljudima.“[3]
-odgoj duše, koji biva njenim duhovnim pročišćenjem, pozivom lijepom moralu i pohvalnom vladanju, te izvršavanjem ibadeta i šerijatskih obaveza. Na ovo je ukazao Gazali kada je rekao: „Dijete je povjereno (emanet) njegovim roditeljima i njegovo čisto srce je skupocjeni dragulj, naivno i bez ikakvih graviranja i crteža. Prihvatit će sve što se na njemu upiše i ugravira i težit će svemu onome čemu bude okrenuto. Ako bude naviknuto da čini dobro i dobru poučeno, na tome će i odrasti i bit će sretan i na dunjaluku i na Ahiretu,a nagradu za dobro koje čini imat će njegovi roditelji i svaki njegov učitelj i odgajatelj. A ako bude naviknuto na zlo i zapostavljeno kao životinja, bit će nesretan i stradat će, a teret njegovog grijeha će imati i onaj ko se o njemu bude brinuo i starao. Uzvišeni Allah je rekao: „O vjernici, sebe i porodice svoje od vatre čuvajte…“(Et-Tahrim, 6.) Koliko god otac svoje dijete čuva od dunjalučke vatre, još je preče da ga čuva od vatre džehennemske, a sačuvat će ga tako što će ga odgojiti, vaspitati, poučiti lijepom ponašanju i sačuvati ga od lošeg društva.“[4] Ovo su dva polja i područja djelovanja na kojima podjednako učestvuju i roditelji i džamijski imam i školski učitelj.
-intelektualni odgoj, a biva tako što se dječiji um hrani ispravnim predstavama i pogledima, upućuje na pravilne načine razmišljanja i zaključivanja, dolasku do rezultata kroz premise koje do njih dovode, pojašnjavaju mu se naučne teorije i učestvuje u intelektualnim aktivnostima i korisnim svjetovnim znanjima. Najveću ulogu u ovom odgoju imaju obrazovne ustanove.
Islamski propis o ispravnom odgoju djeteta
Vjerski tekstovi ukazuju na to da je obaveza roditelja i staratelja da svoju djecu i čeljad zaštite i čuvaju, da paze na njih i da ih odgajaju sve dok ne postanu punoljetni. Jedan od tih tekstova su i Allahove riječi: „Sebe i svoje porodice od Vatre čuvajte (zaštitite)…“(Et-Tahrim, 6.) Katade je rekao: „Sačuvati ih znači naređivati im da budu pokorni prema Allahu i zabranjivati im da Mu budu neposlušni, brinuti se da izvršavaju Allahove naredbe i u tome im pomagati, a kada vidi da Allahu neposluh i grijeh čine, od toga ih odbiti i odvratiti.[5]
Ibn Kesir, Allah da mu se smiluje, je rekao: „„Tj. naređujte im dobro i zabranjujte im zlo i nemojte ih zapostavljati, pa da ih na Sudnjem danu Vatra proguta.“[6]
Jedan od tekstova koji ukazuju na obavezu roditelja prema djeci je i hadis u kojem Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Svi ste vi pastiri i svi ćete odgovarati za svoje stado.“ U hadisu se navodi i ovo: „Čovjek je pastir u svojoj porodici i on je odgovoran za svoje stado, žena je pastirica u kući svoga muža i ona je odgovorna za svoje stado….svi ste vi pastiri i svi ćete odgovarati za svoje stado.“[7] Od spomenutih dokaza su i Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „Naučite svoje dijete namazu kada napuni sedam godina, a sankcionišite ga (zbog izbjegavanja namaza) kada bude imalo deset godina.[8]
Bejheki je rekao: „Šezdeset je ogranaka vjere, a od njih su i prava djece i porodice, što podrazumijeva da se čovjek brine o svojoj djeci i porodici i da ih poučava pitanjima vjere koja su im potrebna, jer Uzvišeni je rekao: „Sebe i svoje porodice od Vatre čuvajte (zaštitite) čije će gorivo ljudi i kamenje biti.“(Et-Tahrim, 6.) Hasan je rekao: „Tj. naredite im da budu pokorni Allahu i poučite ih dobru.“ Alija, radijalahu anhu, je rekao: „Poučite ih i odgojite ih.“ O istom govori i hadis koji prenosi Enes, a bilježi ga Muslim u Sahihu. Hadis glasi: „Ko se bude brinuo o dvije kćeri sve dok ne postanu punoljetne, na Sudnjem danu će doći i bit se mnom ovako, pa je sastavio svoja dva prsta.“[9]
Odgoj koji osposobljava čovjeka da razumije svoju vjeru i da u skladu s njom postupa, te da se drži njenih propisa i normi i koji također, osposobljava čovjeka da izvršava svoju ulogu u životu, kako ne bi bio ovisan i teret drugima, obaveza je prije svega onih koji su zaduženi da se brinu o djetetu, a to su roditelji, staratelji i učitelji-odgajatelji.
[1] El-Muhezzeb, 3/189
[2] Ihjau ulumi-d-din, 3/72-73
[3] Ihjau ulumi-d-din, 3/73
[4] Ihjau ulumi-d-din, 3/73
[5] Tefsir Ibn Džerir Taberi, 12/156
[6] Tefsir Ibn Kesir, 3/169
[7] Muttefekun alejhi, Zabilježio ga je Buhari, Knjiga o džumi, br. 844, i Muslim, Knjiga o imaretu, br. 3408.
[8] Sahih Ibn Huzejme, 2/102, Hakim u Mustedreku, 1/389 i rekao je: „Ovaj hadis je sahih i prema uvjetima je Muslimaovim, ali ga Buhari i Muslim nisu zabilježili.“ Sa njegovim mišljenjem se slaže i Zehebi.
[9] Muhtesar šu’abul-iman, Bejheki. Djelo je sažeo Ebul-l-Me’ali el-Kazvini.