Preveo: Denis Rizvić
Na strašnoj hladnoći rođaci i prijatelji su se okupili na dženazu. Vruća voda je donešena od komšije. Dječakovo tijelo je oprano toplom vodom i sapunom ispred šatora. Iskopan je mali jarak da bi voda od kupanja mogla oteći, tako da niko slučajno ne bi gazio po njoj. Kanovo tijelo je bilo toliko maleno da bi ruka čovjeka koji ga je kupao pokrila pola njegova tijela. Njegova majka, Lajluma, provirivala je iza vrata i gledala, dok su druge žene ostale unutar šatora. Ali Feroza, u modrom šalu, neprimjetno se išuljala i došla do mjesta gdje su kupali Kana, naslonila se na zid i ćutke gledala. Čista, bijela plahta donešena je za umotavanje Kana. Nakon što su ga umotali u nju, posuli su po njemu miris, a onda su ga umotali u njegovu dekicu, na kojoj su bili medvjedići i zečići…
Smrtonosni stisak afganistanske zime
Afganistanski izbjeglica Sajid Muhamed izgubio je u srijedu svoga posljednjeg sina, tromjesečnog Kana, koji je postao 24 dijete koje je umrlo od hladnoće u kampu za raseljena lica u ovom mjesecu. „Nakon večere on je plakao cijelu noć zbog hladnoće“ govori nam Muhamed. Porodica je bila bez drva i zapalili su malu količinu papira i plastike koju je njihova ćerka tog dana pokupila na smetlištu. Muhamed kaže da mu se dječak činio uhranjen i zdrav, mati ga je normalno dojila, iako se porodična večera sastojala samo od čaja i malo kruha. Tu veče on je stalno plakao.
„Mi smo upalili vatru, ali to nije bilo dovoljno“, kaže Muhamed. U jedan sat poslije ponoći dječak je bio ukočen i bez života. Čak i prema izbjegličkim standardima u ovom kampu Muhamedova priča je zaista stravična jer je Kan osmo dijete koje mu je umrlo. Kod kuće u distriktu Geršek, provincija Helmand, šestero djece mu je umrlo od bolesti. Prije tri godine on je pobjegao zbog borbi koje su se tamo vodile u kamp za raseljena lica Nasaji Bagram, gdje mu se prošle zime zbog strašne hladnoće smrznuo trogodišnji sin. Kao većina od 35.000 raseljenih lica u Kabulu on je pobjegao iz ratne zone, ali ga je dočekao samo teži i ponekad smrtonosniji život nego u ratnim zonama, u glavnom gradu Afganistana ,koji je u proteklih deset godina primio oko 60 milijardi dolara humanitarne pomoći.
Kasnije toga jutra zadnje Muhamedovo preživjelo dijete, desetogodišnja kćerka Feroza, crvenih i široko otvorenih očiju gledala je sićušno tijelo svoga brata koje je ležalo na sredini njihove trošne sobice, napravljene od šatora i blata. Starješine kampa nam kažu da je 16 djece, starosti od 5 i manje godina, ovdje umrlo otkada je prije mjesec dana zapadao snijeg i kada su se tempereture spustile nisko ispod nule. Još osam djece je umrlo zbog istih razloga u drugom kampu za raseljena lica u Kabulu, kampu Karahi Qambar.
Vladini dužnosnici su izrazli skepticizam da su sva djeca umrla od hladnoće, tvrdeći da su smrti neregistrirane i nije ih potvrdilo medicinsko osoblje, u isto vrijeme kriveći međunarodne humanitarne organizacije zbog toga što ne šalju više pomoći. Privatne afganistanske firme, biznismeni i humanitarne organizacije su počele dijeliti hranu, gorivo, zimsku odjeću, ćebadi, šatore i novac u kampu, ali dosada svi ovi napori su bili sporadični i nedovoljni.
Druge humanitarne organizacije i ministarstva u afganistanskoj vladi još su u fazi istraživanja i pripremanja kako bi ispitali koje su potrebe u kampu. Kao što jedan humanitarni radnik kaže:“ Kada bi humanitarni program pomoći počeo za mjesec dana to bi bilo vrlo brzo, a do tada zima će biti gotova.“
U kampu za raseljena lica Nasaji Bagram nalazi se 315 porodica koje su izbjegle iz ratom pogođenih područja Kandahara i Helmanda. Neki od njih u svojim primitivnim nastambama imaju drva, dok drugi poput Muhameda nemaju ništa za grijanje.
Muhamed Ibrahim, izabran od stanovnika kampa kao njihov predstavnik, pokazuje nam prste svoje ruke kako bi nas slikovito opisao situaciju u kampu. „Vidite li moje prste. Ima ih pet- i nijedan nije isti,“ kaže on.
Muhamedova familija ima dvije velike deke koje dijeli, i još jedan mali prekrivač da dječaka sa medvjedićima i zečićima oslikanim na njemu. „ Nismo imali dovoljno drva da jutros napravimo doručak,“ kaže Muhamed. Komšija je Ferozi dao mali paketić čipsa, čije ime znači tirkiz(vrsta dragulja).
Na strašnoj hladnoći rođaci i prijatelji su se okupili na dženazu. Vruća voda je donešena od komšije. Dječakovo tijelo je oprano toplom vodom i sapunom ispred šatora. Iskopan je mali jarak da bi voda od kupanja mogla oteći, tako da niko slučajno ne bi gazio po njoj. Kanovo tijelo je bilo toliko maleno da bi ruka čovjeka koji ga je kupao pokrila pola njegova tijela.
Njegova majka, Lajluma, provirivala je iza vrata i gledala, dok su druge žene ostale unutar šatora. Ali Feroza, u modrom šalu, neprimjetno se išuljala i došla do mjesta gdje su kupali Kana, naslonila se na zid i ćutke gledala.
Čista, bijela plahta donešena je za umotavanje Kana. Nakon što su ga umotali u nju, posuli su po njemu miris, a onda su ga umotali u njegovu dekicu, na kojoj su bili medvjedići i zečići.
Za molitvu, koja se obavila vani na pokrivačima, muškarci su skinuli svoju obuću- mnogi od njih nisu imali ni čarape. Onda su ponijeli Kana, jedan muškarac ga je nosio na ramenu, i tiho su krenuli prema mezarju. Imam kampa, Valid Kan, izgovorio je zadnje molitve. Kan je spuštan u mezar, lica okrenutog prema Mekki, a svako od prisutnih bacio je tri grumena zemlje u kabur.
Muhamed nije spavao cijelu noć. Njegove oči su krvave. Zbog hladnoće njegov koža na nosu mu je popucala i stalno je krvario. Feroza je hodala malo iza njega, stežući svoju odjeću. Teško se zakašljala i njen otac stade. „Sada je i ona bolesna,“ reče.
Piše: Rod Nordland
Izvor: The New York Times