Piše: Smail L. Handžić
Neki dan sam nešto tražio na internetu, pa na jednom islamskom edukativnom web-portalu (edu-portal) naletih na oazu islamskih knjiga prevedenih ili napisanih na bosanskom jeziku. U prvi mah pomislih, mašallah, ovo je sigurno mjesto koje obiluje autentičnim autorskim radovima vlasnika, urednika tog edu-portala, od čega će se okoristiti znatiželjni posjetioci, a što ukazuje i na veliku vrijednost samog tog vlasnika. Nije šala, momak trenutno studira šerijatske nauke u jednoj muslimanskoj zemlji, među ulemom je i ima vremena, a samim tim, od takvog momka se i mnogo očekuje. Međutim, kao hladan tuš na vrelom dijelu tijela moju radost ubrzo zamijeni neugodno razočarenje kada primijetih da je taj urednik edu-portala, zapravo, na tom mjestu sakupio tuđa izdanja knjiga. Razmislih. Pogledah. I još jednom bolje pogledah, jer možda me oči varaju, istina je… Sakupio je djela koja su u vlasništvu različitih izdavačkih kuća, i to bez prethodnog konsultiranja sa njihovim pravim vlasnicima. Zanimljivo i domišljato, svaku knjigu je skenirao u PDF formatu i kao takvu, originalnu, ponudio je za download (ako ne ”kontaš” engleski, onda čitaj ovako: bujrum, slobodno preuzmi, besplatno ti je).
Vjerovatno će se neko dosjetiti i kazati: ”Super je to što je taj urednik edu-portala uradio! Tako nam je dostupnim učinio svih stotinu sedamdeset i nekoliko različitih islamskih knjiga, manjih ili većih, i to u digitalnoj formi, pa sada i mi možemo da ih čitamo. Da Allah nagradi i marljive izdavače, ni njima neće izostati nagrada za uloženi trud.“
Vjerujte mi, posebno sam bio razočaran kada ugledah i neka izdanja koja su bila plod mukotrpnog i dugogodišnjeg rada nekih omladinskih udruženja sa kojima sarađujem u vezi izdavaštva. Ali kada ugledah i knjigu ”Radost pogleda – komentar Rijadus-salihina, 1. dio”, šejha Selima el-Hilalija, od tog momenta se ”preli čaša”, a mojim mislima se ”slajdovski” nanizaše šarene slike pune burnih uspomena. Svaka slika zaželi da mi ispriča priču o sebi, priču o tome koliko je znoja proliveno da ta ista knjiga ugleda svjetlo dana, počevši od zajedničkih konsultacija u vezi odabira i opravdanosti izdavanja te vrijedne knjige, dozvole da se ona prevede, njenog višemjesečnog zamornog prevođenja, provjere autentičnosti bosanskog prijevoda sa njenim originalom na arapskom jeziku, šerijatske recenzije prijevoda terminologije i šerijatskih tekstova, lekture, brojnih administrativnih, tehničkih i dizajnerskih poslova, štampe, distribucije… Nikad kraja ni priči, a ni doživljajima. Vrijedna je to ”gomila” uloženog truda, jer, nije šala, ovaj njen prvi dio izašao je na čak sedam stotina stranica, a valja se još podobro namučiti i da se dva preostala dijela ove vrijedne knjige čuvenog autora, drugi i treći, konačno odštampaju.
Razočarao me i obeshrabrio ovaj ”edu-portalov urednik” jer je sav naš višemjesečni, pa ako se baš insistira slobodno mogu reći i cjelogodišnji trud, našu dugo očekivanu mladicu, pupoljak koji tek treba da izraste u prekrasni i mirisni cvijet, jednostavno PDF-ilijski skenirao za nekih, možda, pola sata utrošenog vremena, i hladnokrvno, bez ikakve grižnje savjesti, okačio na svoj ”cyber-milać” impozantnog naziva, mašući i tom našom knjigom, između svih ostalih knjiga koje su također vrijedne i oko njih se mnogo potrudilo. Vrbuje on tako višehiljaditu dnevnu posjetu svom ”edu-portalu”, ali kamo sreće da je to sve bilo na drugačiji način…
Vjerovatno se vodio idejom da se ne priznaju zaštite autorska prava kada su u pitanju i šerijatske nauke, jer zabranjeno je skrivati šerijatsko znanje, a kupovina knjige je jedna od prepreka njegovom širenju!? Možda je tako ”nakastio” da postupi u skladu sa općim intencijama šerijata koje proklamiraju ideju širenja znanja i njegovu dostupnost širim masama, a to je u kontradiktornosti sa pitanjem zaštite autorskih prava!? Možda se naš ”edu-portal urednik” vodio i mišlju da je pisanje, prevođenje, svekoliko trudbovanje u vezi šerijatskih disciplina ibadet i dobro djelo, a za ibadet nije dozvoljeno uzeti nadoknadu!? Ma ko zna šta mu je sve bilo na pameti! Helem… Osjetivši da sam povrijeđen, upitah sam sebe čemu toliko vrijeme, trud i uloženi novac ako će ga svi ”ala edu-portal urednici” zloupotrebljavati i tako ugrožavati tuđa intelektualna i imovinska prava?!
Istražih ovo pitanje, pa dođoh i do sljedeće argumentacije:
1. Riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Najpreče od čega se treba uzeti nadoknada je Allahova Knjiga.“ (El-Buhari) Ako je dozvoljeno uzeti nadoknadu za poučavanje Kur’anu, onda je isto i kada je u pitanju sunnet. Ako je dozvoljeno uzeti nadoknadu za poučavanje ovim dvjema objavama, onda je još preče prihvatiti da je dozvoljeno uzeti nadoknadu i za brojna pravila, propise i mnoge druge vrijednosti izvedene njihovim intelektualnim proučavanjem.
2. Hadisko predanje od Sehla ibn Sa’da u kojem se navodi da je poučavanje Kur’anu bilo rješenje i način isplate vjenčanog dara – mehra. U njemu se prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Vjenčao sam te sa njom onim što znaš iz Kur’ana!“ (Ebu Davud) Ako je dozvoljeno da poučavanje Kur’anu bude vrijednost mehra u bračnom ugovoru kojim će se dozvoliti i najintimniji dijelovi tijela muškarcu i ženi, budućim supružnicima, onda je još preče kazati da je dozvoljeno i uzeti nadoknadu za poučavanje i širenje kur’anskih nauka, naročito za intelektualni i materijalni trud nekog autora koji je iscrpio svu svoju raspoloživu snagu da iz Kur’ana i sunneta ummetu izvuče najljepše pouke, smjernice itd.
3. Postupanje na osnovu pravila: ”Otklanjanje štete je prioritetnije od pribavljanja koristi”. Naime, neporecivo je zaključiti da će nastupiti jasna i očigledna šteta ukoliko se ne zaštite autorska prava knjiga šerijatske tematike, s obzirom da postoji velika mogućnost da se ista zloupotrijebi, da se na nju nadoda, od nje oduzme, na nju podmetne, i da se, kao takva krnjava, ponudi publici na čitanje i učenje. Takvim nevjerodostojnim odnosom prema knjizi, dovest će se i sumnja u vjerodostojnost njenog autora, a ne samo vjerodostojnost sadržaja koji se u njoj nalazi. Izgubit će se i svaki budući brižljiv pristup njenim nadopunjenim ili ispravljenim izdanjima, nemarno će se odnositi prema šerijatskim tekstovima, ajetima, hadisima, nestat će naučne valorizacije njenog sadržaja, konstruktivne kritike… Izgubit ćemo autore i istraživače, prevodioce i izdavače, zabilježene mudre misli, duboka promišljanja, alternativna rješenja i smjernice u novonastalim pitanjima koja se tiču islama i muslimana… Pa, zar je prioritetnije dozvoliti kršenja autorskih prava svake knjige o šerijatu nego stati u zaštitu tih prava, koja se isključivo postiže očuvanjem i zaštitom njenih autorskih prava?! Zar je uskogrudno pijačarenje i plagijatorstvo knjigama šerijatske sadržine zarad ovih ili onih ciljeva prioritetnije od njihove zaštite, a samim tim i podrške upućene našoj intelektualnoj eliti da se i dalje neometano i sa zaštićenim pravima intelektualno zalaže za opće dobro, da ozbiljno pristupaju naučnoj valorizaciji i istraživačkom djelovanju koje bi nemarnim odnosom prema autorskim pravima, sasvim sigurno, u potpunosti iščezlo?!
Ima toga još mnogo! Mnogo kvalitetnih odgovora i argumentacije koja ide u prilog zaštiti autorskih prava ponudio nam je šejh dr. Bekr Ebu Zejd, Allah mu se smilovao, u svojoj knjizi ”Fikhun-nevazil” (str. 170-182).
Vlasnici autorskih prava su, ipak, uložili svoje vrijeme, trud i novac da bi njihov proizvod ugledao svjetlo dana i da bi društvo postalo bogatije novim iskustvima, zapažanjima, rješenjima… Da oni to nisu za nas učinili, da li bismo danas uživali u vrijednim intelektualnim dostignućima? Uopće ne postoji šerijatski dokaz da im je zabranjeno uzeti novčanu nadoknadu za djelo koje su sami proizveli. To je njihovo pravo, a svako onaj koji narušava tuđe pravo, time čini nasilje, zulum. Ja nisam dozvolio da se ”moje vrijeme, trud i novac”, na ovaj ili onaj način, zloupotrijebi! U protivnom, kako bi mi bilo u interesu da se izda ijedna nova knjiga, pa čak i knjiga ”Radost pogleda – komentar Rijadus-salihina, 2. i 3”, iako i ovi preostali dijelovi obiluju izvarednim poukama i smatram da kompletnu knjigu treba imati svaka muslimanska porodica. Dobro je neko meni davno konstatirao da ”tuđa ruka svraba ne češe”!