Piše: Amir Durmić
Polovinom prošlog mjeseca (tačnije 16. 12. 2011.), nakon duge i teške bolesti, u Houstonu (država Teksas) u šezdeset drugoj godini umro je Christopher Hitchens (Kristofer Hičens), vrlo popularan pisac i esejist koji je bio gorljivi pobornik ateizma. Nema nijednog istinskog ateiste a da mu ovo ime nije poznato. Nemoguće je otvoriti bilo koju noviju knjigu ili web portal koji promovira ateizam a da se riječi, misli i dosjetke ovog čovjeka ne citiraju s velikim i dubokim poštovanjem. Ono što su za sljedbenike svjetskih religija njihovi sveti tekstovi, to su za ateiste, agnostike i skeptike riječi Christophera Hitchensa.
Hitchens je bio jedan od glavnih predstavnika takozvanog novog ateizma koji neki analitičari još zovu militantnim, ekstremnim ili fundamentalističkim ateizmom. Pored Hitchensa, u predstavnike novog ateizma ubrajaju se biolog Richard Dawkins, neuroznanstvenik Sam Harris i filozof Daniel Dennet. Zbog svojih danonoćnih aktivnosti i raznovrsnih kampanja usmjerenih protiv vjere u Boga i religije u cijelosti, prozvani su ”Četiri jahača Apokalipse”. Hitchens je svjetsku slavu stekao svojim vrlo popularnim ateističkim bestselerom iz 2007. godine koji je nazvao ”Bog nije velik – Kako religija truje sve” (čak je i u naslovu knjige riječ Bog napisana malim slovom na čemu je Hitchens insistirao). Osnovna teza na kojoj Hitchens gradi ovo svoje (zlo)djelo jeste da Bog nije stvorio čovjeka, već čovjek Boga: ”Bog nije stvorio čoveka prema svom liku. Očigledno je bilo upravo obrnuto…” (str. 11). Hitchens je inače u svojim napadima na Boga i religiju bio vrlo beskrupulozan i oštar, ili jednostavnije rečeno, vrlo bezobrazan, nekulturan i neciviliziran. Pogotovo je bio kritičan prema ”nebeskim religijama”, tj. kršćanstvu, judaizmu i islamu, i u njegovim esejima i člancima gotovo je nemoguće naći barem jednu jedinu lijepu riječ o bilo kojoj od ovih religija, iako nijedan objektivan istraživač ne bi smio poreći mnogobrojne pozitivne tekovine koje baštine spomenute religije. Mora se priznati da je Hitchens bio vrlo sposoban pisac, jer kada je riječ o verbalnom vrijeđanju i omalovažavanju Boga, vjere i vjernika, na tom mejdanu niko mu nije bio ravan. Bio je apsolutni šampion bez premca. Njegove sintagme, dosjetke i fraze kojima je izražavao animozitet prema religiji, uistinu su odisale originalnošću kakva vjerovatno nikada nije zabilježena. ”Krasile” su ga drskost i neotesanost, i nije imao ni mrvicu poštovanja za bilo šta što vjernici smatraju svetim. (Naprimjer, drugo i treće poglavlje spomenutog blasfemičnog bestselera nose naslove ”Religija ubija” i ”Kratka digresija o svinji, ili zašto nebesa mrze šunku”.) Pored patološke mržnje prema vjeri, još jedan mogući razlog njegovog prizemnog rječnika (kada je pisao o vjeri) jeste i alkohol koji je, shodno vlastitom priznanju, konzumirao u velikim količinama. Navodno je izjavio: ”Katkad, dok radim, popijem više nego što bi mazga mogla podnijeti.” Kao vatreni pobornik Darwinove teorije evolucije, ljude je smatrao običnim sisarima, pa ih je tako često i oslovljavao. Termin ”sisar” posebno je volio rabiti kada je govorio o istaknutim ličnostima iz neke religije. Sisarom je nazvao i Muhammeda, s.a.v.s. (str. 132), ali i druge predstavnike religija ili vjerskih pokreta. (Imajući u vidu da Hitchens, shodno vlastitom uvjerenju, nije bio ništa više do jedan obični sisar, onda njegove vjerne štovatelje ne bi trebao naljutiti niti uvrijediti da ovaj tekst kojim slučajem nosi naslov ”Uginuće jednog sisara” ili tome slično.) I preminuli Hitchens, a i njegov kolega Richard Dawkins mogli bi se bez ikakve dvojbe nazvati i sekularnim bigotima, premda ni jedan ni drugi to nikada ne bi htjeli priznati. Bigot (“tvrdoglavi ili netolerantni pristaša određene tačke gledišta”) je inače nadimak za vjerski zatucanu osobu, religioznog fanatika koji slijepo brani svoja uvjerenja ne želeći čak ni da razmisli o određenim činjenicama koje su u suprotnosti sa njegovim stavovima. Čak i površnim čitanjem njihovih blasfemičnih djela, čovjek dolazi do spoznaje da njih u suštini ne zanima istina kao takva, već im je primarni cilj omalovažiti i diskreditirati ideološke protivnike svim raspoloživim sredstvima, u ovom slučaju vjernike, te pod svaku cijenu i u što većem omjeru proširiti vlastita uvjerenja. Hitchens u religiji nije vidio nikakvo dobro. Ni jednu jedinu mrvicu. Smatrao ju je glavnim krivcem za ratove, ubijanja i mržnju koja vlada među ljudima. Zgražavao se nad zločinima koji su počinjeni u ime religije, što je i razumljivo, ali je u isto vrijeme zanemarivao daleko veće zločine koje su počinili deklarirano bezbožnički i antireligijski sistemi (poput komunizma) odbijajući priznati da su oni počinjeni u ime ateizma. (Hitchens je na ovaj ”očekivani prigovor” koji zove ”posljednjom linijom napada na sekularizam”, potpuno bezuspješno nastojao odgovoriti u sedamnaestom poglavlju spomenutog bestselera.) On kroz svoje eseje i tekstove o religiji svima koji su religiozni na neki način oduzima dostojanstvo, vrijeđajući ih da su glupi, nemoralni i opasni po čitavo društvo. Vjerovanje u Boga za njega nije ništa drugo do oblik totalitarizma. Zagovarao je potpunu zamjenu religije sa tobožnjim ”znanstvenim dokazima” i bio ubijeđen da se nijedna religija ne može ”pomiriti” sa naukom. Upravo je ovakvim svojim stavovima upao u ono što je navodno najviše osuđivao, a to su jednoumlje i totalitarizam, jer da se on kojim slučajem na globalnom planu pitao za nešto, religiji ne bi bilo mjesta nigdje, pa čak ni u ljudskim glavama.
Licemjerni i nedosljedni ”militantni humanista”
Iako štovatelji lika i (ne)djela ovog okorjelog ateiste (Hitchens je sebe volio zvati antiteistom konstatirajući kako ateist žali za činjenicom da Bog ne postoji, dok je antiteist zadovoljan i sretan takvom spoznajom) za njega vole reći da je bio oličenje iskrenosti i militantnog humanizma, neke crtice iz njegovog života pokazuju da je znao biti izuzetno licemjeran, koristoljubiv i nimalo human. Naime, iako je bio gorljivi ateista, dva puta je brak sklopio u religijskim ustanovama te ”vjeru” mijenjao po potrebi. Jednom je, kako sam priznaje ”zbog braka prešao u grčko pravoslavlje” (str. 187) i to ”da bih udovoljio roditeljima svoje supruge” (str. 18), a u drugom ga je braku ”venčao jedan rabin” (str. 187). A što se tiče njegovog navodnog militantnog i bezgraničnog humanizma zbog kojeg je kod svojih štovatelja zaradio ogromno poštovanje, on ga je sam demantirao onog trenutka kada je podržao američku vojnu intervenciju u Iraku čije su posljedice nesagledive. Stotine hiljada mrtvih, osakaćenih, raseljenih, mučenja, zatvaranja, silovanja, samo su mrvice zla koje su u Iraku posijali tadašnji američki predsjednik Bush i njegova sotonska mašinerija koju je Hitchens blagoslovio svojim ”militantno humanim” ateističkm perom. Po Hitchensu, invazija na Irak bila je sasvim opravdana jer je bila usmjerena protiv ”fašizma s islamskim licem”, a nije mu smetalo ni to što je Bush Amerikance (a valjda i sve kršćane) prije udara na Irak pozvao na križarski rat! Ovdje se uistinu radi o Hitchensovoj nebulozi bez premca, jer kako se inače može protumačiti činjenica da jedan zadrti antiteist i navodni militantni humanist, blagosilja Bushov poziv na križarski rat i na krvoproliće koje traje evo već čitavu deceniju?! Ovakve i sve slične Hitchensove životne nedosljednosti i kontradiktornosti, možda je najbolje prokomentirao Milan Vukomanović, stručni redaktor i autor pogovora spomenutog Hitchensovog bestselera, koji je u pogovoru prijevoda kazao: ”Kakav je to oportunizam, najzad, prevladao kod Hičensa, okorelog antiteiste, da je svoje brakove morao sklapati u religijskim, a ne samo građanskim ustanovama, menjajući veroispovest prema potrebi? O kakvoj ličnoj (ne)doslednosti je tu, onda, reč? U takve zamke, potvrdilo se to puno puta, najlakše upadaju oni Don Kihoti koji svom protivniku pristupaju s nedovoljno mere, opreznosti i poštenja” (str. 284).
Ko oplakuje Hitchensa?
Svjetski ateisti za Hitchensom liju gorke suze, a kako i ne bi kada su izgubili svoj čvrsti oslonac i nezaobilaznu referencu. U posebnom stanju šoka i tuge su njegove kolege i dugogodišnji saradnici, između kojih i njegov bliski prijatelji, već spomenuti agresivni ateista Richard Dawkins, koji je u svom prepoznatljivom bogohulnom stilu (kako su to prenijeli mnogi internetski portali) povodom Hitchensove smrti na Twitteru napisao: “Najbolji govornik našeg vremena, kolega konjanik, hrabri borac protiv svih tirana, uključujući i Boga.”
Ni u Bosni Hitchensova smrt nije prošla neopaženo. Oni koji su ga voljeli i koji su ga, teističkim rječnikom kazano, uzdizali na stepen božanstva, za njim gorko žale. Jedna od takvih je i mlada bosanska spisateljica Ajla Terzić, inače porijeklom iz Travnika. Ajla je deklarirana ateistkinja i, naravno, protivnica vjeronauke u školi. (Vidjeti njen tekst Kompulzivna vjeronauka, Oslobođenje, 9. maj 2011.) O svom ateističkom opredjeljenju izjasnila se javno, što joj niko ne može niti treba osporiti. U tekstu ”Novogodišnja priča” objavljenom 28. 12. 2010. na portalu pescanik.net, Ajla kaže ovako: ‘‘Moj prvi odgovor na pitanje zašto ne vjerujem u boga bi bio: Zato. Mislim da je to stvar afiniteta, kao voljeti, recimo, pileću supu. Nekome je pileća supa lijek za sve i bez nje ne može da zamisli život, a nekome se povraća na samu pomisao na raskuhane kokošje noge u vodi. Ima i treća opcija, da ćemo je kusati kad moramo i kad na toplomjeru dođe do usijanja, ali to je isključivo stvar navike…” (http://pescanik.net/2010/12/novogodisnja-prica/) Međutim, i Ajli i njenom guruu Hitchensu, kao i svim drugim ateistima svijeta, imamo pravo osporiti njihovo konstantno omalovažavanje vjernika i igranje sa njihovim osjećajima kako je to ovdje učinila Ajla, koja povlači morbidnu paralelu između vjerovanja u Boga i uživanja u pilećoj supi (bez obzira šta ona time na koncu mislila). Hitchensova smrt je vrlo teško pala Ajli koja patetično zaključuje: ”Kada sam postala svjesna da je Kristofer Hičens zaista umro, bio je to prvi put da sam se rasplakala zbog smrti osobe iz javnog života. Ukratko, za mene je Hičens značio, prvo loš pa zatim dobar uticaj, da bi potom eskalirao u privatno i profesionalno nezaobilaznu referencu…”
Koliko je Ajla trenutno odana ateizmu, najbolje govori činjenica da ju je i pri samoj pomisli da bi njen uzor, nakon što mu je dijagnosticiran rak, mogao promijeniti mišljenje i preobratiti se u bilo koju verziju vjernika, uhvatila panika i strah. Bilo je to nakon što je saznala da Hitchens teško bolestan: ”…kada sam u jednim dnevnim novinama svojevremeno pročitala da je Hičens smrtno bolestan, moja prva pomisao je bila Samo da ne počne vjerovat u boga!” (Oba citata preuzeta su iz Ajlinog teksta pod nazivom ”Ovo nije nekrolog” od 18. 12. 2011., http://pescanik.net/2011/12/ovo-nije-nekrolog/)
Zbog čega je Ajlu toliko brinula i sama pomisao da bi Hitchens nakon dijagnosticiranja teške i neizlječive bolesti mogao postati religiozan, i uopće, zbog čega se ateisti inače toliko plaše i same pomisli da bi nekada (u pogledu vjerovanja u Boga) mogli promijeniti mišljenje, fenomen je koji golica maštu svakog vjernika. Zašto bi ih to uopće trebalo biti briga? Ako nakon smrti ne postoji ništa nego nepostojanje i apsolutno ništavilo i ako (shodno njihovom uvjerenju) ni ateisti ni teisti neće ni pred kim odgovarati za ono što su činili na ovom svijetu, zašto su onda pojedini ateisti (ili veliki dio njih) toliko uporni u svojim nastojanjima da diskreditiraju vjeru, a vjernicima po svaku cijenu pojasne kako ”žive u zabludi” jer se vjerovanjem u Boga spuštaju na nivo male djece koja vjeruju u postojanje Jednoroga ili famoznog Djeda Mraza? Možda je na ovo pitanje i to na osnovu vlastitog iskustva najbolje odgovorila jedna bivša ateistkinja, a sada kršćanka, koja kaže: ”Dok sam izazivala one koji su vjerovali u Boga, duboko u sebi sam se bojala kako bi me oni mogli uvjeriti u suprotno. Jedan dio mojih nastojanja išao je u smjeru da se oslobodim pitanja o Bogu. Ako mogu uvjerljivo dokazati vjernicima da su u krivu, problem je riješen i mogu slobodno nastaviti sa svojim životom.” (Ovo je citat iz teksta pod naslovom ”Postoji li Bog”, u kojem bivša ateistkinja, a sadašnja kršćanka, navodi mnoge naučne i logičke dokaze o postojanju Stvoritelja. Izvor: www.kriz-zivota.com)
Poziv ateistima
Christopher Hitchens umro je kao bogohulnik i zakleti ateista te za njega, shodno islamskom vjerovanju, više nema nikakve nade. Pred sobom neće naći ništavilo, kako je to gotovo misionarski propovijedao čitavog života, već gorke plodove svoje otrovne, ali hvala Bogu, generalno jalove sjetve. Ipak, za sve žive ateiste uvijek ima nade da će pronaći put do Boga i ispravnog vjerovanja. Mi muslimani na osnovu mnogih kur’ansko-hadiskih tekstova vrlo dobro znamo da za svakog čovjeka sve do smrti postoji nada da će spoznati Allaha, iskreno se pokajati i postati uzoran vjernik. Zato, bez imalo cinizma ili provociranja, bez imalo stida ili ustručavanja, upućujemo poziv svim ateistima svijeta, a prvenstveno ”našim” domaćim, koji su rođeni i odrasli u bosanskim avlijama, od kojih su mnogi pohađali mekteb, a možda čak i hatmu davali, da se vrate svome jedinom i istinskom Gospodaru, Allahu Uzvišenom koji je milostiv i koji prašta onome ko Mu se iskreno pokaje. Pozivamo ih da svoja pera i svoje jezike upotrijebe za afirmiranje islama i njegovih uzvišenih principa i načela, a ne za njegovo blaćenje i ismijavanje te omalovažavanje svih onih koji slijede Kur’an i tradiciju posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Isto tako, pozivamo ih da istim tim perima, pravedno i objektivno kritiziraju i osuđuju svaku zloupotrebu vjere islama kao i svaki oblik devijantnog i ekstremnog ponašanja grupa i pojedinaca, koji svoje neznanje, primitivizam i lične frustracije žele zaogrnuti plaštom tobožnje bogobojaznosti, te sve spomenuto etiketirati kao ”islamsko djelovanje”. Tako bi svima bili od koristi, a i nakon smrti imali bi se čemu nadati. Između ostalog, na ovaj poziv koji upućujem ateistima i svima onima koji su uvjereni da je ateizam obilježje prosvijećenih ljudi, ponukala me jedna izjava sadašnjeg ministra obrazovanja Kantona Sarajevo Emira Suljagića, za kojeg ne znam da li se izjašnjava kao ateista, ali koji je svojom izjavom ”kako je u Srebrenici u julu 1995. godine umro i sam Bog” definitivno počinio djelo koje se, shodno islamskom učenju, kvalificira kao oblik otvorenog nevjerstva. Naime, nakon oštrih i sasvim opravdanih kritika koje su mu zbog njegove bogohulne izjave upućene od strane Preporodovog kolumniste Muhameda Velića, Emir Suljagić je u svome odgovoru Veliću, između ostalog kazao i sljedeće: ”Pa, zar ja i ovako zabludio nisam njegov brat? Zar njegov posao ‘tačnije, misija’ nije da me izvede na pravi put, da mi razložno i inteligentno objasni zašto nemam pravo, da me privuče natrag u pastvu? Da me privoli ‘a, ne natjera’ da uvidim grešku i pokajem se? I da me, čak i ako mu to ne pođe za rukom tolerira i nada se da ću jedan dan, ipak, izaći na pravi put.” (START, br. 242, str. 32, 18. 3. 2008.) Nadamo se da će se svi spomenuti i nespomenuti ateisti, kako to u prethodnom citatu predloži i gotovo pobožno zavapi Suljagić, vratiti u (muslimansku) pastvu, uvidjeti grešku i pokajati se, jer time bi najviše profitirali upravo oni koji su se te pastve trenutno odrekli. Iskreno se nadamo da će se to desiti već sutra, ili barem prije nego što ih stigne ono što je sustiglo Hitchensa.
Napomena:
Ovaj tekst, u nešto kraćoj verziji, objavljen je u Preporodu
God. XLI. Broj. 2/964, 15. januar 2012. 21/ safer 1433