Odgovorio: Mr. Safet Kuduzović
Pitanje: Poznato mi je da muslimanu nije dozvoljeno nemuslimanima čestitati nihove vjerske praznike. O tome sam čitao i tekst mr. Safeta Kuduzovića objavljen na vašoj stranici i to mi je potpunu jasno. Međutim, volio bih znati kakav je propis za muslimana koji ipak iz nekog razloga to učini, najčešće zbog učtivosti i kurtoazije? Da li je ta osoba samim tim činom počinila nevjerstvo ili se radi ”samo” o grijehu? Najviše bih volio da uvaženi mr. Safet Kuduzović odgovori na to pitanje jer mi je to ostalo nejasno. Allah vas nagradio svakim doborm.
Odgovor: Čestitanje nemuslimanskih praznika (naročito vjerskih) je strogo zabranjeno. U prethodnom TEKSTU spomenuo sam sljedeću rečenicu: “Dakako, srčana potvrda takvih ubjeđenja predstavlja kulminaciju zla, u protivnom je veliki grijeh.” Ako, čak, nepažljivo pročitaš ovu rečenicu, uvaženi brate, neminovno ćeš razumjeti propis o onome ko čestita nemuslimanske praznike. Kulminacija zla u vjeri je izlazak iz okvira islama, a ako, pak, čestitanje bude zbog pridobijanja srca ili sličnih razloga, tada je počinjen jedan od velikih grijeha.
Imam Ibn Tejmijje i njegov učenik Ibnul-Kajjim el-Dževzijje kažu: “Po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, zabranjeno je veličanje nemuslimanskih praznika, njihovo pomaganje u tome i prisustvovanje takvom slavlju.” (Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/479, i Ahkamu ehliz–zimma, 3/1245.)
Ibn Kajjim kaže: “Muslimanu nije dozvoljeno da podrži, pomogne, niti prisustvuje njihovim praznovanjima, po mišljenju svih učenjaka od kojih se prihvata mišljenje. To su jasno u svojim djelima izjavili učenjaci sve četiri pravne škole.” (Vidjeti: Ahkamu ehliz–zimma, 3/1245.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: “Muslimanima nije dozvoljeno oponašati nemuslimane kada su u pitanju neislamski praznici. Ni po pitanju spremanja hrane, odijevanja i paljenja vatre. Tom prilikom nije im dozvoljeno praviti gozbe, niti uručivati poklone, niti prodavati ono čime bi se pomogli u svojim praznovanjima. U principu, nemaju pravo na bilo koji način obilježiti njihov praznik. On za muslimane predstavlja obični dan kao bilo koji drugi dan.” (Vidjeti: Ibn Tejmijje, Medžmuu fetava, 25/329.)
U djelu Mugnil-muhtadž, imama Eš-Šerbinija (šafijski fikh), stoji: “Treba kazniti (muslimana) koji oponaša nevjernike na njihovim praznovanjima i onoga ko im ih čestita.” (Vidjeti: Mugnil-muhtadž, 5/526). Ovdje je spomenut “taziir”, a to je kazna koja je u nadležnosti i procjeni vladara i kao takva nije, shodno kakvoći, definirana jasnim šerijatskim dokazom.
Hanbelijski učenjak Ibn Muflih kaže: “Haram je prisustvovati na židovskim ili kršćanskim prazničkim veseljima.” (Vidjeti: El-Furua, 5/235.)
Savremeni kolegij za islamsko misionarstvo (El-Ledžnetud-daime) na čelu sa šejhom Ibn Bazom, nakon što je upitan o propisu čestitanja kršćanskih praznika, rekao je: “Nije dozvoljeno čestitanje njihovih praznika, jer taj postupak predstavlja sarađivanje u griješenju, a muslimanima je to zabranjeno. Uzvišeni Allah kaže: ‘Ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.’” (Vidjeti: El-Ledžnetud-daime, 3/ 435-436.)
Šejh Ibn Usejmin, nakon što je spomenuo zabranu veličanja, slavljenja i čestitanja nemuslimanskih praznika, kaže: “Ko učini nešto od spomenutog, grješan je, bez obzira činio to iz laskanja ili kurtoazije ili stida ili nekog drugog razloga.” (Vidjeti: Medžmuu fetava Ibn Usejmin, 3/44-46.)
Šejh Fevzan kaže: “Nije dozvoljeno čestitanje nevjerničkih praznika niti je dozvoljeno odgovoriti na njihovu čestitku. To nisu muslimanski praznici, te se njima ne radujemo.” Vidjeti: LINK
Šejh Ibn Džibrin na svom web-siteu, kaže: “Muslimanima je haram veličanje i čestitanje nemuslimanskih praznika te radovanje i slavljenje istih.” Vidjeti: LINK
Dakle, muslimanu je zabranjeno čestitati ili prisustvovati praznicima koje slave nemuslimani, a ako tako postupi, smatra se da je počinio veliko zlo. Međutim, ako čestitanje i prisustvovanje budu prožeti ljubavlju prema tim “vjerskim” praznicima, ili priznavanjem njihove legitimnosti i ispravnosti, što nije uvijek jednostavno ustvrditi, tada je dotična osoba počinila djelo nevjerstva, jer se tim postupkom negiraju temeljna islamska načela.
Prema tome, ni pojedincima ni skupinama nije dozvoljeno, zbog upućene čestitke, proglašavati nevjernicima one koji čestitaju nemuslimanske praznike. Vidimo da su islamski učenjaci takav postupak okarakterizirali kao grijeh, osim, kao što rekosmo, ako ta osoba želi i žudi za dotičnim praznikom te priznaje njegov legitimitet i tada se radi o kufru.
U današnje vrijeme je proglašavanje ljudi nevjernicima postalo trend tako da pojedinci žele potvrditi svoju privrženost čistom monoteizmu tako što će po proizvoljnom mišljenju, naglabanju i naklapanju proglasiti muslimana nevjernikom, iako počinjeno djelo nije okaraktezirano nevjerstvom ili u najmanju ruku postoje razilaženja kod islamskih učenjaka o propisu počinitelja dotičnog djela, kao što je npr. propis ostavljača namaza iz lijenosti i nemara. Ostavljanje namaza, po mišljenju pojedinaca, je propis oko kojeg se ne može diskutirati niti se može prihvatiti razilaženje, iako većina islamskih učenjaka iz priznatih pravnih škola takvu osobu ne izvodi van okvira islama. Potom, određena osoba može počiniti djelo nevjerstva, ali se zbog zapreke neće proglasiti otpadnikom od islama. Posebna greška u ovom pogledu biva u nerazlikovanju između općeg ili globalnog propisa i spuštanja istog na pojedince, što je oprečno ehli-sunnetskom učenju, dok o pitanju uspostave dokaza protiv počinitelja, da i ne govorimo. Uspostava argumenta i pojašnjavanje propisa prije izricanja suda, tamo gdje je to nužno učiniti, kao da je u potpunosti zanemarena. Kod pojedinaca kao da vrijedi nepisano pravilo: “Protekfirimo ga za svaki slučaj”.
Ljudi se trebaju bojati Allaha i biti svjesni da će odgovarati za svaku riječ koju izuste, posebno kada su u pitanju ovako krupne i opasne izjave. Musliman će biti proglašen nevjernikom tek nakon ispunjenja uvjeta i uklanjanja svih prepreka koje mogu biti zapreka u tom pogledu. Musliman se proglašava nevjernikom samo kada postoje jasni argumenti koji aludiraju na njegovo odmetništvo, nikako nejasnoćama, dvosmislenim govorima i nepotvrđenim izjavama ili postupcima, kao ni pukim tumačenjima nečijeg govora koji će se filozofskim putevima te pravilom nužne uzročne povezanosti govora i onoga što isti iziskuje, okarakterizirati nevjernikom.
Nije svaki musliman koji klanja pet dnevnih namaza, obavi hadždž i pročita nekoliko brošura islamskog sadržaja adekvatan da proglašava ljude koji se deklariraju muslimanima i pokazuju svojim djelima, više ili manje, da vole islam, da ih proglašava nevjernicima, iako činili određena djela koja bi ih mogla izvesti van okvira islama. Time se bave oni koji su detaljno prostudirali ovu tematiku (pred nekim od današnjih autoriteta od poznate uleme i šejhova, ne pukim listanjem knjiga i proizvoljnim razumijevanjem govora islamskih učenjaka), a nije zadaća neukih pojedinaca koji svojim paušalnim ocijenama ne samo da ne čine ustupak islamu i muslimanima, već siju nered po zemlji.
Također, gleda se šteta i korist u javnom iznošenju propisa. Ako šteta nadvlada korist ili je u potpunosti anulira, tada je obaveza odgoditi obznanjivanje propisa i šutjeti sve dok situacija ne dozvoli iznošenje propisa u javnost i njegova korist za islam i muslimane ne bude vidna. Ko je ikad otvorio knjigu Poslanikovog, sallallahu alejhu ve sellem, životopisa (sire), vidjet će da je pitanje koristi i štete bilo uvijek uzeto u obzir i da je Poslanik, sallallahu alejhu ve sellem, ostavio činjenje određenih djela iz bojazni da umjesto dobra ne prouzrokuje veće zlo.
Stoga savjetujem muslimane, naročito omladinu, da se boje Allaha i budu svjesni Dana velikoga kada će čovjek biti pitan za svako riječ koju je izustio. Muslimani su muslimani sve dok se nepobitnim argumentom potvrdi suprotno tome. U nedovoljno jasnim situacijama ili kod pomanjkanja argumenata ili njihove nejasnoće obaveza je paziti na sud koji će se izreći po pitanju određene osobe, u protivnom vrijedi hadis Poslanika, sallallahu alejhu ve sellem: “Ko kaže svome bratu nevjerniče, jedan od njih je takav, ili optuženi ili se vraća na onoga ko ga je optužio.” (Muslim) Allahu dragi, ne odvedi nas na stranputicu nakon što si nam na ukazao Pravi put. Amin!