Piše: Abdulvaris Ribo
Jedno od aktuelnih pitanja u posljednjih nekoliko godina, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u drugim dijelovima islamskog svijeta, jeste pitanje provođenja novogodišnje noći u intenzivnom ibadetu: namazu, učenju Kur’ana, dovi i sl., kao jedan vid odgovora i uzvrata na sve zlo koje se čini u toj ”ludoj noći”. Oni koji ovu neobičnu praksu odobravaju, preporučuju i njoj pozivaju, kao argument za svoje stajalište navode hadis od Ma’kila ibn Jesara, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Onaj ko u vrijeme smutnje (herdž) čini ibadet, kao da je meni učinio hidžru.” (Muslim, 2948)
Ispravno značanje riječi ”herdž” u ovome hadisu jeste ”fitna” – smutnja, nered među ljudima, jer u vrijeme smutnje preovladava nered, poput ubijanja, neprijateljstva, nepravde i prekomjernog vezivanja za ovaj svijet. Prema tome, značenje hadisa se odnosi na one Allahove robove koji se u vrijeme pojave različitih smutnji iskreno posvete ibadetu, želeći time Allahovo zadovoljstvo i onaj svijet, slijedeći Poslanikov sunnet i ostavljajući sve ono što je islam zabranio. Takvi će, prema hadisu, imati nagradu kao da su učinili hidžru – seobu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Mnogim islamskim učenjacima, autoritetima novijeg doba, upućeno je pitanje o pohvalnosti provođenja novogodišnje noći u posebnom i intenzivnom ibadetu i velika većina je na stajalištu da tu noć ne treba provoditi u posebnom ibadetu. Čak štaviše, smatraju da je takva praksa pokuđena novotarija koja nema validnog utemeljenja u Poslanikovoj praksi ili sunnetu.
U njihovim odgovorima na aktuelno pitanje uglavnom je zastupljeno mišljenje da nije pohvalno i da musliman ovu noć ne treba provoditi u posebnom ibadetu, kao odgovor i suprotstavljanje onome što rade bezbožnici i grješnici, koji novogodišnju noć ispune griješenjem, osim onoga ko je i prije toga imao običaj da svaku noć ili jedan njen dio provede u ibadetu. U tom slučaju, za ovakve osobe, provođenje novogodišnje noći u intenzivnom ibadetu nije sporno i pokuđeno.
Drugi učenjaci su istakli da provođenje novogodišnje noći u posebnom ibadetu nije utemeljeno u sunnetu i, prema tome, taj postupak i običaj je novotarija koja je zabranjena. (Merkezul-fetava, 57818)
Nema sumnje da oni koji pozivaju ovoj praksi imaju dobre nijjete i lijepe namjere, a naročito ako znamo da je njihova želja da noć, u kojoj velika većina svijeta intenzivno griješi, čestiti Allahovi robovi provedu u ibadetu i dobru. Međutim, njihova iskrena namjera nije dovoljna da bi to djelo i praksa bilo šerijatski utemeljeno i kod Allaha primljeno, jer da bi neki postupak bio ispravan, on šerijatski mora biti validan, kako prema uzroku, tako i prema količini, kakvoći, vremenu i mjestu. Na ovaj način i prema ovome pravilu – validnost djela prema uzroku, količini, kakvoći, vremenu i mjestu – svaki musliman će biti u stanju da napravi razliku između šerijatski utemeljenog i neutemeljenog postupka.
Prema tome, uzroke neutemeljenosti ove prakse i običaja možemo svesti na sljedeće:
- Neznabožački običaji i proslave, kao i proslave i blagdani sljedbenika nevjerstva i zablude, bili su poznati još od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali ne postoji nikakav vjerski tekst ili hadis koji nas podstiče da činimo poseban ibadet i djelo u vrijeme dok drugi ljudi griješe, niti da činimo neko šerijatski utemeljeno djelo (kao što je namaz) dok drugi ljudi čine novotariju. Isto tako, nije preneseno ni od jednog islamskog učenjaka – velikana da je to preporučivao.
- Za dovu, namaz, post i druge ibadete u islamu postoje posebno odabrana vremena, na koja nas je podsticao i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poput zadnje trećine noći, ramazana, prvih deset dana zul-hidždžeta. Podsticanje da se spomenuti ibadeti čine u nekim drugim vremenima i nekim drugim povodima, za koje ne postoji validan dokaz, ustvari je propisivanje i utemeljenje nekih novih povoda i vremena, što je dovoljno da se postupak nazove novotarijom. Slično pitanje je postavljeno i za dijeljenje sadake siromašnima u novogodišnjoj noći, što islamski učenjaci također nisu odobrili, uz obrazloženje da se sadaka ne treba mahsuz – posebno dijeliti u danima nemuslimanskih praznika, nego kad god za tim postoji potreba, gdje posebno treba iskoristiti sezone ibadeta, kao što su ramazan, prvih deset dana zul-hidždžeta i slične prilike.
- Takvom praksom mi zapostavljamo i ostavljamo našu osnovnu obavezu spram grijeha i negativnih pojava, a to je da naređujemo ljudima dobro i da ih odvraćamao od zla, kao i upućivanje lijepog savjeta onima koji čine zlo. Znači, u takvim prilikama, kada ljudi javno i intenzivno griješe, preče bi bilo da ih savjetujemo, od grijeha odvraćamo i preventivno upozoravamo, nego da se povučemo i ibadet činimo.
Ako ni to ne možemo učiniti, onda je dovoljno to što nikako ne učestvujemo u tim grijesima i porocima i što ih srcem preziremo i osporavamo. Isto tako, ovu praksu i običaje, neuki svijet bi vremenom mogao uzeti za stalnu praksu, vjerujući da je to sunnet, čime bi nesvjesno utemeljili jednu pokuđenu novotariju, pa čak i na neki način bili saučesnici u veličanju njihovih praznika i uvjerenja.