Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allah dž.š. u Kur’anu je objavio: ”Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Ali Imran, 110.) Citirani kur’anski ajet otkriva nam tajnu stvaranja ili kako se to u Kur’anu veli ”izvođenja” islamskog ummeta u život. Kur’anska poruka u ovom ajetu podsjeća i upozorava muslimane, ma gdje i ma kada živjeli, da islamski ummet nije i ne smije biti na zemlji tek onako, radi pukog egzistiranja i životarenja, niti je on tu samo radi sebe, već je njegova primarna uloga da poziva u dobro, a odvraća od zla, da gradi, kultiviše i unpaređuje životni ambijent, da čini dobro i koristi svim ljudima. To znači da počast i privilegija koju je Allah dž.š. dao islamskom ummetu, nije određena rasom, nacijom, geografijom, jezikom, već je ona uslovljena određenim vrijednostima i svojstvima koja ako nedostaju, onda islamski ummet gubi epitet najboljeg ummeta.
Svojstva najboljeg ummeta
Svojstva islamskog ummeta i njegovu primarnu ulogu, fascinirajuće jednostavno opisao je i objasnio ashab Rebia’ ibn Amir, koji je, na pitanje perzijanskog komadanta zašto su oni kao Arapi i muslimani krenuli u osvajački pohod na Perziju, odgovorio: ”Allah nas je poslao da izvedemo ljude iz robovanja ljudima u robovanje Gospodaru ljudi, iz nepravde drugih vjera i ideologija u pravdu islama, iz tjeskobe dunjaluku u prostranstvo i dunjaluka i Ahireta.”
Eto to je suština postojanja islamskog ummeta. Bez tih vrijednosti i tih osobina, bez iskrene vjere u Allaha, bez izvanrednog islamskog ahlaka i morala, bez želje da svjetlo upute dođe do svih ljudi i strpljivosti i ustrajnosti na tom putu, teško da islamski ummet može biti nešto više od obične ljudske gomile (uostalom kao i svaki drugi narodi koji nema gornjih kvaliteta), koja živi na nivou potreba svoga tijela i kao takva nije vrijedna pomena.
Počast koju je Allah ukazao sljedbenicima islama povlači za sobom veliku odgovornost i obavezuje svakog muslimana i muslimanku da u svojim riječima i dijelima budu dosljedni sljedbenici Allahove upute i lijep primjer drugim ljudima. Čovječanstvo danas vapi za ummetom koji će ga izbaviti iz robovanja ljudima, oholim tiranima, kriminalcima i bezbožnicima koji se izdaju za bogove i koji cijelo čovječanstvo drže u okovima svojih rigidnih ideologija i politika. Vapi za ummetom koji će ga izbaviti iz robovanja niskim prohtjevima i strastima koje su čovječanstvo bacile na koljena, pa se guši u kaljuži nemorala, poroka, prostitucije, narkomanije, pedofilije, homoseksualizma, kriminala, nepotizma, korupcije, bezdušnog zelenaštva i lihvarstva i mnogobrojnih drugih zala i devijacija.
Savremeno društvo vapi za spasiteljem isto kao što je vapilo u vrijeme pred dolazak posljednjeg Allahovog Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na što aludira hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah je pogledao u stanovnike Zemlje i prezreo ih osim malog broja Ehlul-Kitabija, židova i kršćana.” (Muslim) Zašto? Zato što su Allahu činili širk, zato što su bili ogrezli u bezboštvu i nemoralu i što su druge pozivali u zabludu u kojoj su živjeli, pa je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da izvede ljude iz tmine na svjetlo, iz zablude na Pravi put.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koristio je svaku priliku i ulagao maksimum truda da ljude izvede iz zablude na svjetlo Upute, i pored njihovog inata i oholosti.
Koliko mu je bilo stalo da se svi ljudi ukrcaju u lađu spasa koja se islamom zove, svjedoči i činjenica da je upućivao dove Allahu dž.š. za najljuće neprijatelje islama. Vidimo ga kako u jednoj od dova, skrušeno molio: ”Moj Allahu, molim Te da pomogneš islam sa jednim od ove dvojice ljudi koji Ti je draži: Ebu Džehlom ili Omerom ibn Hatabom!”, pa je Allahu bio draži Omer ibn Hatab.” (Tirmizi i Hakim, šejh Albani ga je ocjenio vjerodostojnim)
On se nije rugao neznanju i zabludjelosti svojih sunarodnjaka, nije ih ismijavao niti se oholio nad njima, već je bio blag i samilostan i kad god ih je pozivao u islam on ih je obveseljavao i obećavao im prosperitet i sreću na dunjaluku i nagradu na Ahiretu ako prihvate islam.
Rebia ibn Abad Ed-Dejli, kazuje: ‘’Vidio sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na tržnici Ukaz, kada je govorio okupljenim ljudima: ‘’O ljudi, recite la ilahe illallah, uspjet će te!’’ Iza njega je išao čovjek bijelog lica sa dva uvojka ili dvije pletenice, i govorio: ‘’Ljudi, ovo je lažov!’’ Upitao sam ko je taj čovjek koji se obraća ljudima, pa mi je rečeno da je to Muhammed ibn Abdullah, koji tvrdi da je Allahov Poslanik. Zatim sam pitao za onog čovjeka koji ide za njim i u laž ga utjeruje, pa mi je rečeno da je to njegov amidža Ebu Leheb.’’ (Ahmed i Hakim, šejh Šuajb Arnaut ocjenio ga je kao sahih-ligajrihi).
Čak i onda kad su mu govorili da je sihirbaz, da je lud, kada su ga u Taifu kamenovali i kada mu je došao melek brda, dok mu je tekla krv niz lice, i predložio mu da sruši dva brda na bezbožnike koji su ga krvnički napali i izvrijeđali, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ‘’Ne, jer ja se nadam da će Allah iz njihovih kičmi izvesti potomstvo koje će samo Allaha obožavati.’’
Zbog toga je vrlo važno, na temelju Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, prakse, koju su dosljedno slijedili njegovi ashabi kao i istinski islamski učenjaci, mudžahidi i pobožnjaci u svim generacijama, ukazati na poziv islama koji je sa cjelokupnim svojim učenjem u znaku izgradnje kulture života, a ne kulture smrti, terora i ubijanja, kulture dijaloga i razumijevanja, a ne kulture tlačenja, kulture tolerancije i samilosti, a ne kuluture mržnje i odbacivanja drugog i drugačijeg, kulture izgradnje a ne kuluture rušenja, kulture nauke i općeg prosperiteta, a ne kulture neznanja i zaostalosti, kulture morala i pobožnosti, a ne kulture razvrata i bezbožništva.
Smutnja je gora od ubijanja
Kako je onda moguće da se danas neki muslimani, koji se ponašaju kao drumski razbojnici, koji siju smutnju i nered, koji zastrašuju druge ljude i izazivaju sukobe, mogu pozivati na islam i na slijeđenje sunneta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kad su njihovi postupci direktan atak na islam i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sunnet?! Kako se takvi mogu pozivati na islam kad je islam vjera izgradnje, a ne rušenja temelja na kojima počiva život zdravog društva?! Nikako! Oni samo mogu (a to i rade) srušiti u jednom trenu ono što iskreni i pametni muslimani strpljivo grade godinama.
Da u toj rušilačkoj metodologiji ima imalo hajra i dobra, to bi sigurno, kada su to okolnosti zahtijevale i kada su muslimani bili izloženi poniženju i nasilju, činio Poslanik, a.s., i naredio bi to ostalim muslimanima. Pa gdje i kada je to Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bez obzira na težinu situacije u kojoj se našao, izvršio teroristički čin i ubio ijednog štićenika islamske države i onoga koji je pod ugovorom sa muslimanskom državom? Zašto onda takvi ljudi ne slijede praksu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i zašto ne razmišljaju o njegovim riječima: “Zagarantovano je poniženje i sramota onome ko se suprostavi mojoj naredbi.”
Dosta je zla od njihovih (ne)djela to što proizvode i siju smutnju i nered, jer je po islamskom učenju smutnja gora od ubijanja, i svjestan, razuman i bogobojazan musliman se boji smutnje kao što se boji džehennemske vatre.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je ummet i riječima i djelima na opasnost i pogubnost fitne i sijanja smutnje. Toliko je bio oprezan u tom pogledu da čak nije htio srušiti Kabu kako bi je sagradio na starim, ibrahimovskim temeljima, jer se bojao da mu ljudi ne kažu da je rušitelj i da skrnavi vjerske svetinje, a tvrdi da je Poslanik. Zatim, nije ubijao munafike (licemjere) u svojim redovima niti im se svetio dok je bio živ, iako mu je Allah objavio njihova imena, a sve zbog toga da ne bi posijao smutnju i da nevjernici ne bi rekli kako Muhammed ubija svoje sljedbenike.
Zamislite onda kakvu fitnu izazivaju oni muslimani koji danas u Bosni i Hercegovini pozivaju na rušenje Islamske zajednice, jedine institucije koja istinski stoji na braniku naše vjere i države, naših islamskih vrijednosti i kulturne baštine, i koji su u tome revnosni isto kao i islamofobični mediji: FTV, Oslobođenje, Dani, Slobodna Bosna i drugi. Oni su zapravo najbolji adut tim medijima i ostalim antiislamskim falangama. Jer, šta bi islamofobični mediji bez Mevlida, bez portala ”putvjernika”, bez kojekakvih šejhova Zlaja, ali također, bez pojedinaca koji na žalost rade u Islamskoj zajednici, a koji podupiru smutnju i nasjedaju na antiislamsku propagandu, pa onda, a da bi prikrili svoje slabosti i nesposobnost da, naprimjer, pripreme dobru i korisnu hutbu, zloupotrebljavaju časno mjesto, minberu i okupljenim vjernicima pričaju svoje demagoške priče o opasnosti od tzv. vehabijsko-selefijske interpretacije islama, izgovaraju gnusne laži i nebuloze poput one da mladići i djevojke koji su se vratili vjeri primaju novac za brade, nikabe i hidžabe (nezaboravimo da su islamofobični mediji i srpsko-hrvatski nacionalisti upravo od takvih nesavjesnih imama prepisali te stvari s kojima i danas etiketiraju muslimansku omladinu), i pored jasnog zvaničnog stava Islamske zajednice da u Bosni i Hercegovini ne postoji nikakav vehabijski pokret.
Zbog nerazumnih postupaka spomenutih pojedinaca i grupica iz muslimanskih redova, mi svi moramo nositi balast tzv. vehabizma kojeg su velikosrpski i velikohrvatski nacionalisti potpomognuti antiislamskim medijima u BiH iskoristili da bi Bošnjacima muslimanima nametnuli novi stigmatizirajući identitet, identitet vehabizma koji je eto sam po sebi zlo i opasnost i dovoljan razlog da četnici i ustaše ponovo oštre kame kako bi nas klali.
Poznato je da je pored ispravnog vjerovanja i islamskog ahlaka, islamsko bratsvo jedna od odlika najboljeg ummeta, to je izvor snage i temelj zdravog društva. Zato se svi moramo suprostaviti onima koji ruše naše jedinstvo i siju smutnju u našem narodu ma ko oni bili i ma kako se zvali, i svi moramo stati na stranu Islamske zajednice kao krovne vjerske institucije Bošnjaka muslimana koja po svojoj prirodnoj ulozi mora biti čuvar i garant našeg jedinstva koje nam je sada potrebnije nego ikada, i bez kojeg nam nema opstanka.
Kako ćemo mi graditi zdravo društvo kad su odnosi među nama zasnovani na međusobnim podjelama, svađama, sukobima, razilaženju, mržnji, zavidnosti, ogovaranju i sl.
Takav odnos može voditi samo neuspjehu i propasti, a dokaz je kur’anski ajet u kojem nam Allah dž.š. poručuje: ”I pokoravajte se Allahu i Posalniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali.” (El-Enfal, 46.)
Zbog svega toga, a prije svega zbog toga što je islamsko bratstvo i jednistvo saffa ku’ransko-sunnetski imperativ i odlika ummeta, ali i zbog zločina, genocida i patnje koje smo doživjeli od četnika i ustaša, samo zato što smo muslimani, zbog okruženja u kojem živimo i mnoštva neprijatelja koji nam zlo snuju i o glavi rade, zbog očuvanja naše vjere i naše države, mi u ime Allaha, a u inat našim dušmanima, moramo zbiti naše redove, moramo odgajati našu djecu, našu omladinu na principima islama i čuvati jedinstvo kroz čuvanje Islamske zajednice koju svi moramo graditi i pomoći da ona od temelja do krova bude zdrava i čvrsta, popravljajući ono što nije dobro, a nikako rušeći cijelu građevinu. Rukovodeći se pri tome kur’anskom naredbom: ”Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na pravom putu istrajali.” (Ali Imran, 103.).
Saff br. 306.