Piše: Amir Durmić
Sirijca Huzejfu sam upoznao na prvoj godini šerijatskog studija na Islamskom Univerzitetu u Medini. Bio je izuzetno dobar i marljiv student. Vrlo jasno se sjećam njegovog vedrog i uglavnom nasmijanog lica. Pored imena, to je još jedino čega se u vezi njega sjećam. Prezime i ostale generalije sam zaboravio. Međutim, mnogo bolje pamtim naše česte razgovore i ”pretresanja” stanja u državama iz kojih dolazimo. On se interesirao za Bosnu a ja za njegovu rodnu Siriju. Priče koje mi je još tada pričao o teškom stanju u kojem se nalaze muslimani sunije u Siriji, dobro su mi se urezale u pamćenje. Bilo je tu strašnih i na prvi pogled nevjerovatnih priča o torturi i zločinima Bašarovog režima nad ”svojim” narodom. Tada nisam mogao ni sanjati da ću za nešto manje od jedne decenije tek nakon svega nekoliko klikova mišem, te zločine gledati vlastitim očima, kao i milioni drugih ljudi širom svijeta.
Huzejfe mi se jednom povjerio i rekao kako će namjerno loše uraditi neke završne ispite kako bi ”izgubio” jednu školsku godinu i tako na fakultetu ostao barem godinu duže, te umjesto predviđene četiri, svoj boravak u Medini produžio na pet godina. Imajući u vidu da je bio više nego uspješan student, njegov naum me prilično iznenadio i zbunio. Da se razumijemo, namjerno ”propadanje” i maksimalno odugovlačenje sa studijem u to vrijeme uopće nije bila rijetkost među studentima svih nacionalnosti, a pitanje je da li je situacija i danas drugačija. Svi su oni za namjerno ”propadanje” imali neka svoja opravdanja i razloge. Jedni su govorili kako žele dobro ”utvrditi gradivo”, drugima su razlozi bili uglavnom ekonomske prirode, a treći su svim silama nastojali da što više godina prožive u rahatluku Medinskog ambijenta, pa čak i po cijenu da dobiju neslavnu titulu studenta sa desetogodišnjim iskustvom. Prvo sam pomislio da je i kod Huzejfe isti slučaj, i da je njegov motiv jedan od nabrojanih, ali sam se grdno prevario. Potanko mi je pojasnio razlog zbog kojeg je pod svaku cijenu u Medini nastojao ostati minimalno pet godina. Ukratko, htio je izbjeći služenje vojnog roka u Siriji. Naime, shodno onome što sam tada čuo od njega a kasnije i još od nekih Arapa, u Siriji je, barem u to vrijeme, postojao zakon kojim se od služenja vojnog roka oslobađaju sirijski državljani koji u nekoj od zemalja Arapskog zaljeva legalno proborave berem pet godina i još uz to državnim organima uplate neku vrstu nepovratne kaucije u iznosu od 5000 američkih dolara. Kada je i nakon ovog pojašnjenja kod mene još uvijek uočavao dozu zbunjenosti i nerazumijevanja, detaljno mi je objasnio kroz koje torture i zlostavljanja prolaze sirijski vojnici kroz trogodišnje služenje vojnog roka. Gotovo je pravilo da oficiri i komandanti sirijske vojske potiču iz zabludjele sekte Alevija (Nusajrija) što je i sasvim razumljivo ako znamo da toj otpadničkoj sekti nažalost pripada i sirijski predsjednik Bašar Esed. Od davnina je poznato da vladar na sva važna i odgovorna mjesta postavlja sebi krajnje odane ljude, a ništa tako snažno ne veže vladara i podanike kao ideologija, ili u ovom slučaju (ne)vjera koju zajednički ispovijedaju.
Oficiri se na razne načine divljački iživljavaju na regrutima koji su uglavnom sunije (jer je stanovništvo Sirije većinski sunijsko), te ih metodom represije i zastrašivanja nastoje držati u slijepoj pokornosti i lojalnosti. Tuku ih i fizički maltretiraju, a zabrana obavljanja dnevnih namaza te omalovažavanje i psovanje Uzvišenog Allaha, Kur’ana i ostalih islamskih svetinja, svakodnevnica je sirijskih regruta. Nakon tri godine provedene u toj sotonskoj mašineriji kojoj je cilj iz čovjeka istjerati i zadnji atom imana i učiniti ga robom koji se pokorava šejtanima u ljudskom obliku a ne Allahu Uzvišenom, malo je onih koji ostanu pri čistoj pameti i koji se i sami ne preobraze u neku vrstu duhovnih zombija koji slijepo slušaju naredbe svojih nadređenih. Nakon iznošenja svih ovih pojedinosti, brata Huzejfu sam tada razumio u potpunosti. Ni dan danas ne znam da li je uspio u svome naumu da izbjegne služenje vojnog roka u Siriji, ali se iskreno nadam da jeste. Sve što sam tada i kasnije slušao o spremnosti sirijskog vojnog kadra da mučki zlostavlja vojnike samo s ciljem da ih pripremi za najgnusnija zlodjela protiv vlastitog naroda kako bi u svakom trenutku bili spremni najsvirepije gušiti svaku pobunu protiv zločinačkog režima njihovog predsjednika, alevije Bašara Eseda, ipak su bili samo blijedo poimanje onoga što ćemo u bliskoj budućnosti svi vlastitim očima gledati na televiziji i internetu.
Nakon posljednje pobune protiv režima u Siriji, na internetu je svakim danom dostupno sve više video materijala koji samo djelimično pokazuje torturu kroz koju prolaze muslimani Sirije. Pored desetina pa i stotina takvih video klipova koji se mogu vidjeti na You Tube-u, a koji prikazuju brutalnost koju sirijska vojska pokazuje nad nedužnim civilima, dva su, barem meni, ipak na neki način više nego šokantna i pokazuju da onaj dio sirijske regularne vojske koja odlučno guši antivladine demonstracije nije ništa drugo do razularena rulja murteda – apostata, koji su od islama dalje i od faraona i od Ebu Džehla. Vjerujem da bi im i pored toga što je današnje tržište raznih vidova kufra i širka izuzetno konkurentno, certifikat za visokokvalitetne i nenadmašno kreativne oblike nevjerstva, rado dodijelio i sam Iblis.
Prvi video prikazuje sirijske vojnike kako jednog čovjeka (vjerovatno uhapšenog demonstranta) batinanjem prisiljavaju da posvjedoči da nema drugog Boga osim Bašara Eseda! One koji ovaj šokantni video još nisu vidjeli, isti mogu pogledati OVDJE
Na drugom videu skupina povampirenih sirijskih vojnika ismijava se sa namazom. ”Imam” koji predvodi ove murtede puši cigaretu i pepeo otresa u mihrab, izgovara navodne ”dove” dok se ”muktedije” svemu tome cijepaju od smijeha. LINK
Nakon što pogledamo ove i slične snimke, jedno je sasvim izvjesno: zločini koje Bašarov režim čini nad narodom Sirije ogavniji su i gori i od zločina koje su razne vrste din dušmana kroz historiju činile nad muslimanima. Čak ni krvoločni Tatari, ni nemilosrdni Kozaci, ni srednjevjekovni krstaši, ni Maovi komunisti, ni Staljinovi boljševici, a ni regionalni krvoloci iz našeg komšiluka, četnici i ustaše, nisu bili ovako originalni i kreativni u nastojanju da muslimane muče, ponižavaju i omalovažavaju. Ako i jesu, to je ipak od njih u jednu ruku bilo i za očekivati jer su pripadali religijama i ideologijama koje su se osjećale ugroženim i nemoćnim pred duhovnom i fizičkom snagom islama koji je osvajao svijet, pa su spas tražili u nemilosrdnom uništavanju njegovih sljedbenika.
Sirijskom narodu želimo da se uz Allahovu pomoć što prije oslobode tiranina Bašara i njegovih krvoločnih slugana te da i u njihovoj zemlji ubrzo zavladaju mir i sigurnost. Kada bi mogao, jedinu poruku koju bih uputio Bašaru i svim nepravdnim vladarima svijeta, bilo bi ono što je Imam Šafija r.h. još prije mnogo vjekova u stihovima poručio svim nepravednim vladarima svijeta, a u čiju istinitost su se najbolje uvjerili svrgnuti arapski diktatori:
Vladali su, i u svojoj vladavini su nepravedni bili
Ne prođe mnogo, a oni kao da vlasti nikada nisu ni imali
Da su lijepo postupali, istom mjerom bi im se uzvratilo
Ali nasilje su činili, pa im je život tugu i iskušenja donio
I tako bude, a stvarnost kao da govori:
Zaslužiste ovo! a prošlosti se ne upućuju prigovori
(Divan Imama Šafije, str. 89)
Saff, br. 303.