Savladavanje osjećaja bespomoćnosti

Musaid

Piše: Abdullah Nasup

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jak vjernik bolji je i draži Uzvišenom Allahu od nejaka vjernika, a u svakom od njih je dobro. Teži za onim što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i nemoj malaksati! Ako te nešto zadesi, ne reci: ‘Da sam uradio to i to, bilo bi to i to’, nego reci: ‘To je Allahova odredba i On radi šta hoće’, jer ‘da sam’ otvara prostor za šejtansko djelovanje.” (Muslim, 2664)

Posustajanje, malaksalost, osjećaj bespomoćnosti, ne pristaje uz iman u Allaha, i onaj ko se čvrsto pouzdaje u Allaha neće sebi dopustiti da se preda. Ako hoćeš da uspiješ, moraš odbaciti osjećaj bespomoćnosti, a pod time se misli na stečenu ili naučenu bespomoćnost.

Stečena bespomoćnost znači da se čovjek nauči i navikne da je bespomoćan i beznadežan slučaj, da postane uvjeren kako je sav njegov trud uzaludan i da svejedno neće uspjeti, ma koliko se trudio, jer su ga tako naučila prethodna negativna iskustva i neuspjesi, pa se predaje i unaprijed pomiruje s neuspjehom.

Dr. Muta Berekat u svojoj studiji o psihologiji odustajanja ovako opisuje stečenu bespomoćnost: “Još je veći problem kad se pomiriš s ovom bespomoćnošću, kad te prevlada osjećaj da ništa ne možeš učiniti, promijeniti… otuda je neophodno da spoznamo koje su to okolnosti koje dovode do osjećaja bespomoćnosti. Jasno, sama ta spoznaja neće biti dovoljna, nego je neophodno naučiti kako da se nosimo s tim problemom i, konačno, kako da ga se riješimo.” (Berekat, Muta El-Adžzul-mukteseb, str. 6)

U navedenom hadisu možemo pronaći niz praktičnih koraka koji mogu doprinijeti tome da se sačuvamo osjećaja bespomoćnosti i da ga se riješimo.

Vjerovanje u Allaha

Na samom početku hadisa nalazimo imenicu vjernik, čime se ukazuje na to da vjerovanje u Allaha značajno pomaže čovjeku da od sebe odstrani osjećaj bespomoćnosti, frustracije i pesimizma, jer iman u Stvoritelja, Snažnog, Svemoćnog, Silnog, ne korespondira s osjećajem slabosti i nemoći. Iman, vjerovanje u Allaha izvor je snage vjernika, kako je to lijepo kazao Ibn Kajjim: “Vjerovanje u Allaha, upućivanje ibadeta Njemu, ljubav prema Allahu, iskreno ispovijedanje vjere Njemu, tevekul – pouzdanje samo u Njega, duhovna su hrana vjernika i izvor njegove snage, čestitosti i postojanosti u vjeri.” (Ibn Kajjim, Tarikul-hidžretejn, str. 101)

Čvrsto vjerovanje u Allaha neminovno čini da vjernik o Njemu ima pozitivno mišljenje, da je optimističan i nada se dobru od Njega. S druge strane, stečena bespomoćnost proizlazi iz pesimizma i negativnog mišljenja o Allahu, zato se protiv stečene bespomoćnosti najefikasnije može boriti upravo optimizmom i lijepim mišljenjem o Allahu, a na to nas motiviraju riječi Uzvišenog iz hadisi-kudsijja: “Ja sam onakav kako Moj rob misli o Meni…” (Muslim, 1675). Vjernikova misao o njegovom Gospodaru, naime, može biti samo dobra.

Postizanje samopoštovanja

Za postizanje uspjeha u životu neophodno je da cijenimo vlastitu vrijednost. Slika koju imamo o sebi efikasno doprinosi našem uspjehu, jer svaki nedostatak i manjkavost koje imamo u vlastitoj predstavi o sebi, navodi nas na potcjenjivanje našeg potencijala, budućnosti i ambicija, umanjujući našu sposobnost da postignemo najbolje. (Mustafa Ebu Sad, Et-Takdiruz-zati lit-tifl, str. 136)

Kroz hadis o “jakom vjerniku”, Poslanik, alejhis-selam, usađuje vjerniku pozitivan stav kako bi taj vjernik o sebi gradio sliku osobe koja cijeni sebe.

“Vjernik” i “jaki” dva su veoma važna pojma u navedenom hadisu.

Prvo: Vjernik svoje samopouzdanje crpi iz imana u Allaha, a njegov iman usmjerava ga na obožavanje Allaha, što je vrlo bitno jer izvor vjernikove snage je Allah.

Drugo: Imam Nevevi ovako je objasnio pojam “jaki”: “Ono što se ovdje misli pod snagom jeste odlučnost duše i razuma u stvarima koje se tiču ahireta.” (Šerhun-Nevevi ala Sahihi Muslim,  15/218)

Ali, također, odnosi se i na odlučnost i trud u onome što je korisno čovjeku na dunjaluku, na što ukazuju Poslanikove riječi: “Teži za onim što će ti koristiti”, a to obuhvata i vjerska i dunjalučka pitanja.

Osoba koja se odlikuje snažnom voljom, odlučnošću i samopouzdanjem ne predaje se neuspjehu, niti podliježe slabosti, niti postaje bespomoćna.

Razmotrite pozitivnu sugestiju sintagme “snažan vjernik”! Ona vjernika nadahnjuje odlučnošću, voljom i samopoštovanjem!

Treće: Riječi “bolji je” znače da je savršeniji i uzvišenijeg položaja kod svoga Stvoritelja i Gospodara. A, tu njegovu vrijednost potvrđuje upravo Allah. Veličanstvenog li pokretača odlučnosti i volje!

Četvrto: Riječima: “draži je Allahuukazuje se na to da je postizanje Allahove ljubavi još jedna božanska počast “snažnom vjerniku”, a kada Allah zavoli Svog roba, nadahne ga i upravi svakom dobru i olakša mu u svemu.

“Jak vjernik bolji je i draži Uzvišenom Allahu od nejaka vjernika” – ovo je Allahova potvrda da cijeni jakog vjernika, a kroz svijest o tome vjernik stječe samopoštovanje. To je neophodno, jer vjernik koji je uvjeren u Allahovo poštovanje prema njemu, bit će potaknut da uspije, naporno radi i ulaže trud u onome što je korisno.

Poslanik je rekao: “a u svakom od njih je dobro” da niko od ljudi ne pomisli da nema dobra u vjerniku koji nije jak.

Ove riječi su podsticaj slabom, nejakom, vjerniku da se trudi i ulaže napor kako bi postao jak. Dakle, slabi ne treba ostati slab, zadovoljan svojom nemoći, nego se treba truditi da popravi svoje stanje.

Motiv vjere jedan je od najvažnijih motiva otklanjanja uzroka osjećaja bespomoćnosti.

Ulaganje napora u ono što je korisno

Poslanikove riječi: “Teži za onim što će ti koristiti” sveobuhvatne su i korisne, i sadrže naputak za postizanje sreće na ovome i na budućem svijetu. (Sadi, Behdžetu kulubil-ebrar, str. 30)

Težiti za nečim znači ulagati maksimalan napor i energiju da bi se postiglo ono za čim se teži. To je najuspješniji način borbe protiv stečene bespomoćnosti, koja čovjeka guši negativnošću i ravnodušnošću, koja utječe na njega tako da postaje uvjeren da koliko god se trudio, od toga nema nikakve koristi, te da njegova reakcija na ono što se dešava oko njega nema nikakvog utjecaja na ishod događaja.

Postoje dvije vrste korisnih stvari: vjerske i svjetovne; a čovjeku su potrebne obje, jer njegova potpuna sreća zavisi od toga koliko će se truditi i koliko će uspjeti u postizanju onoga što mu je korisno na oba svijeta (Behdžetu kulubil-ebrar, str. 30).

Čovjek koji teži onome što je korisno poduzima konkretne korake da postigne korisne ciljeve i traži pomoć od svog Gospodara u njihovom postizanju i ostvarenju, postići će uspjeh i sreću, a ko se ne trudi, ništa neće postići. Lijenost je, dakle, izvor razočarenja i neuspjeha. Lijena osoba neće postići dobro niti dostojanstveno živjeti, i neće osjetiti zadovoljstva ni u vjeri ni u svjetovnim stvarima. (Behdžetu kulubil-ebrar, str. 30)

Traženje pomoći od Allaha

To je upravo ono što je potrebno onome koji pati od stečene bespomoćnosti, jer opetovani neuspjesi doprinose pojavi osjećaja bespomoćnosti, pa treba tražiti pomoć, snagu i podršku od svoga Stvoritelja, kako bi se sačuvao od osjećaja bespomoćnosti i beznadežnosti.

Tako je Poslanik crpio svoju snagu i odlučnost obraćajući se Svemogućem, tražeći utočište u Njega od nemoći i lijenosti. Enes b. Malik rekao je: “Često sam ga čuo kako govori: ‘O Allahu, utječem Ti se od brige i tuge, bespomoćnosti i lijenosti, škrtosti i kukavičluka…’” (Buhari, 6363)

Nepristajanje na bespomoćnost

Potvrđujući prethodno kazano, a kao preventivna mjera, vjerniku dolazi ovaj vjerovjesnički podsjetnik: “Nemoj malaksati!”, što znači: Nemoj slabiti, nemoj posustati, nemoj odstupati.

Klonuće duha potkopat će čovjekovu vjeru i njegov iman bit će slab, a prethodno je rečeno da se pod snažnim vjernikom misli na vjernika koji je snažnog imana. Dakle, kada je vjernik psihički malaksao, klonuo duhom, njegova vjera će oslabiti, jer nije u stanju izvršiti vjerovjesnički naputak da se zalaže i trudi u postizanju onoga što je korisno, naročito ako ova malaksalost i nemoć ostave trag na njegovo ubjeđenje u Allaha i pridržavanje vjere.

Zabrana okrivljavanja sebe za ono što je prošlo

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ako te nešto zadesi, ne reci: ‘Da sam uradio to i to, bilo bi to i to’.” U drugom rivajetu stoji: “Ako te nešto savlada.” (Ibn Hibban, 5691)

Nakon što si se potrudio i učinio napor, poduzeo potrebne mjere, pouzdao se u Allaha i molio pomoć od Njega, ispunio si ono što se od tebe traži i što je u tvojoj moći. Može se desiti da pored sveg uloženog truda i poduzetih uzroka čovjek ne postigne ono što je želio i počne kriviti sebe i govoriti: “Da sam uradio to i to”. To je ovim hadisom zabranjeno, jer to čovjeka vodi u očaj i nezadovoljstvo odredbom.

Vjerovanje u Allahovu odredbu

Skrhan bolom i anksioznošću, čovjek može pomisliti: “Trudio sam se, marljivo sam radio, oslanjao se na Allaha i Njemu se obraćao za pomoć i podršku, i više puta sam pokušavao, ali nisam uspio, kako da ne klonem? Zar čovjek nema ograničenu tjelesnu i mentalnu energiju?”

Vjerovjesnikov savjet u borbi protiv ovakvih misli jeste: “Reci: ‘To je Allahova odredba i On radi šta hoće.’” Ovim nas Poslanik upućuje na važnost čvrstog vjerovanja u Allahovu odredbu. Uzvišeni Allah kaže: “A Gospodar tvoj čini šta hoće” (Hud, 107). Niko Ga ne može spriječiti da čini šta hoće. Ali, isto tako, moramo znati da sve što čini, On čini iz mudrosti, koja nama može biti znana, a i ne mora. U ajetu: “A vi ćete htjeti samo ono što Allah hoće – Allah, uistinu, sve zna i mudar je” (El-Insan, 30) vidimo kako je Allahova volja povezana s Njegovim znanjem i mudrošću. (Ibn Usejmin, Šerhur-Rijadis-salihin, 1/403)

Onaj ko uloži napor i iscrpi svoju snagu u težnji za onim što je korisno, ali ne postigne svoj cilj, treba biti zadovoljan Allahovom odredbom i sudbinom, tako da se njegov iman povećava, a ne smanjuje. Ne treba svoj neuspjeh pripisivati tome što nije učinio nešto za što smatra da bi bilo korisno i da bi mu donijelo željeni uspjeh da ga je učinio, kako ga to ne bi odvelo u očajanje. Umjesto toga treba biti zadovoljan Allahovom odredbom i osjećati spokoj u srcu i duši.

Riječi “da sam” u ovom slučaju otvaraju vrata šejtanovom djelovanju, omogućavajući šejtanu da oslabi čovjekov iman u kader, da ga učini nezadovoljnim odredbom koja mu je određena, i otvori mu vrata brige i tuge, vrata koja slabe srce. (Behdžetu kulubil-ebrar, str. 34)

Uz ovu vjerovjesničku psihologiju, duša pronalazi mir i spokoj, i imunizira se od duboke tuge, depresije i tjeskobe. (Behdžetu kulubil-ebrar, str. 35)

El-Asr, br. 126.

Share This Article
Leave a comment